Šetnja kroz povijest - TEKUĆI KAMEN

18 veljača 2006

Francuski profesor Joseph Davidovits, osnivač Instituta za geoploimere. Uzburkao je javnost tvrdnjama o umjetnom porijeklu drevnih kamenih blokova u Peruu, Egiptu i Boliviji. Njegova revolucionarna teza je da bi originalni graditelji piramida prvo otopili kamen i izljevali ga u kalupe te bi zagrijavanjem dobili željeni oblik i veličinu.

Fratar Fray Diego de Alcobaso je bio među prvim Španjolcima koji su u 16. stoljeću došli u Peru. Posjetivši Tiahuanaco ostavio je zapise koji svjedoče o njegovoj grandioznosti. "Radnici su koristili savršeno odrezane kamene blokove dugačke po dvanaest metara, teške preko 200 tona, a prevožene iz kamenoloma dalekih osamdesetak kilometara..."

Vrijeme je, izgleda, da provjerimo valjanost klasične teze o "obradi i transportu kamenih blokova iz kamenoloma".


Jozeph Davidovits već deset godina ne daje intervjue niti se pojavljuje na TV. Davidovits je izumio proces geopolimerizacije i svjetski je ekspert za moderne i antičke cemente. Profesor je na sveučilištima u Francuskoj, Njemačkoj, Americi, Kini... a nedavno ga je francuski predsjednik Chirac odlikovao medaljom časti.

Početkom 1980-ih (Simpozij Arheometrije, Bradford University, 1982) profesor Davidovits je uzburkao naučnu javnost svojim tezama o umjetnom porijeklu kamenih blokova sa platoa Tiahuanaco. Tvrdi da je molekularna struktura kamenih blokova re-aranžirana što sugerira njihovo prethodno tekuće stanje.

Drugim riječima, kameni blokovi ovog drevnog grada nisu došli iz kamenoloma desetine kilometara udaljenog u čvrstom stanju. Njegova hipoteza glasi: "Originalni graditelji bi otopili kamen putem kemijskih reakcija, zatim bi ga transportirali u tekućem stanju do gradilista, i na koncu bi ga izlili u kalupe." (www.geopolymer.org/pub3.html )

Najpovoljnija smjesa za rastvaranje kamena nastajala je kombinacijom octene, limunske i oksalne kiseline. Za izvore kiselina korišteno je voće, krumpir, agava, fikus, kukuruz i druge južnoameričke biljne kulture.

Spomenuti bio-reagensi bi se sa otopljenim kamenom nalazili u kalupima. Tamo bi se povećavanjem temperature masa u kalupu stvrdnula u željenoj veličini i obliku.

Davidovits je izazvao prave tektonske poremećaje u krugovima ortodoksnih egiptologa nedugo poslije ovog Simpozija. Godine 1984. je u Manchester-u iznio hipotezu da su kameni blokovi od kojih su građene egipatske piramide također stvoreni ljudskom rukom. Dakle, umjetni, u kalupima, a ne isklesani u kamenolomima i transportirani destinama, pa čak i stotinama kilometara (slučaj Asuanskog granita).

Institut za Geopolimere iz Saint-Quentin-a (sjeverno od Pariza), na čijem je čelu Davidovits, proučavao je uzorke iz šest kamenoloma pokraj Gize i onda ih usporedio sa uzorcima kamena Keopsove, Tetijeve i Seneferuove piramide. Kamenolom je pokazao očekivane rezultate: 96-99% je čisti kalcit, a u tragovima se nađe i kvarc (0.5-2.5%).

Uzorci piramidinih blokova doveli su do šokantnih rezultata. Pored kvarca (85-90%), pronađeni su i elementi koji se ne mogu naći u kamenolomima: opal, siliko-aluminati i hidro-apatit. Neminovan zaključak je bio da kamen od kojih su građene piramide nije prirodni kamen.

Što je to značilo za egiptologe? Ruši se njihov mit pretpostavki o desetinama tisuća robova koji su klesali, vukli i teškom mukom ugrađivali višetonske kamene blokove u piramide po nekoliko desetljeća. Još jedna bajkica je doživjela svoj kraj.

Različit sastav kamenih blokova doveo je do njihovih različitih karakteristika. Za razliku od prirodnih stijena koje imaju izraženu gustoću, ovaj umjetni kameni blok je rijeđji i sadrži brojne zračne balončiće.

Davidovits objavljuje knjigu "The Pyramids, An Enigma Solved" 1988 godine, da bi mu drugo dopunjeno izdanje trebalo izaći krajem (listopad 2002).

Na jednom sve poteškoće u pogledu hipoteza kako su 200-o tonski kameni blokovi dovlačeni iz 800 km udaljenog Asuana, dobijaju svoje drugačije objašnjenje.

Radnici su izljevali kalupe na samoj građevini formirajući ogromne blokove. Veza između njih je bila tako precizna da nije bio potreban nikakav vezivni materijal (mort ili cement), a pri tome se nije oštrica noža mogla uglaviti između dva bloka. Savršeno ravne površine također dobivaju svoje objašnjenje. Umjesto stotina tisuća robova i desetljeća gradnje, sad se dobivaju mnogo realniji rokovi za gradnju.

Davidovits daje objašnjenje za pojavu kamenih vaza i skulptura koje nauka nije mogla objasniti. Naime, nije bilo alata da se obrađuju tako čvrste i tvrde kamene površine iznutra i izvana. Kalupi, uz korištenje prirodnih biljnih ekstrakta, postaju logičan odgovor. Primjera radi, statua faraona Kefrena od prije 4600 godina (danas u Kairskom muzeju), napravljena je od diorita. Egipćani nisu imali ni približno čvrst metalni alat za obradu diorita. Davidovits nudi prihvatljiv odgovor kako je ona napravljena.

Visoko na peruanskim planinskim vrhovima, vračevi potomaka Huanka plemena kreiraju svoje male kamene objekte, a da pri tome ne obrađuju kamen. Kao sirovi materijal koriste komadiće kamena (po sastavu siliko-aluminate) i rastapaju ih u ekstraktima biljnih kiselina. Zatim smjesu izlivaju u male kalupe gdje ih oblikuju prema želji... i zagrijavaju dok ne očvrsnu.

Oni danas prave male kamene statue, a njihovi preci su pravili grandiozne zidove, zvjezdarnice i gradove.

Na drugoj strani svijeta, u Egiptu, drevni Egipćani su koristili znanja Atlantiđana i podizali svoje hramove i građevine kopirajući prastare, savršene objekte sfinge i velikih piramida.

Mjerilo napretka jedne civilizacije nije nivo razvijenosti tehnologije, postojanje burzi i zrakoplova na mlazni pogon.

Naša civilizacija je još u povojima, jer je odavno zaboravila da su svi odgovori u prirodi i nama samima.

U prirodi, jer biljni svijet krije rješenje za sve bolesti, za stanovanje, gradnju, ishranu.

U nama samima, jer nam za putovanja, komunikaciju i sreću nisu potrebni brodovi, telefoni i novac. Duboko u našoj duševnoj supstanci nude se metode putovanja prema svim točkama u svemirskom prostoru i vremenu i za svu komunikaciju koju želimo sa dragim osobama.

<< Arhiva >>