Šetnja kroz povijest - KARNAK

15 veljača 2006

Kameni blok (“menhir”) u francuskoj Bretanji (St. Uzec) sa uklesanim reljefima pri vrhu i skorašnjim križom na vrhu. Kršćanstvo nije razumijevalo funkciju ovih astronomskih megalita, ali ih je sistematski desetkovalo ili “pokrštavalo”.



Foto rekonstrukcija najvećeg megalita u Bretanji pokazuje kiklopske dimenzije: preko 20 metara visine (i dodatnih 4 metra u zemlji) i 350 tona težine koje su prevožene sa daljine od nekoliko desetina kilometara. Četvrt miliona ovih megalita su imali praktičnu astronomsku i geodetsku svrhu u životu potomaka Atlantiđana.



"Koliko ima zvijezda na nebu?"

Nekoliko stotina tisuća (!) megalita stajalo je uspravno na Francuskom krajoliku "pogleda" uperenih prema zvjezdanom nebu. Veliki kameni blokovi, visoki između dva i osam metara, obima nekoliko metara, bili su vješto zabijeni u zemlju. Najteži među njima bio je "Vilin kamen" na zapadu Francuske, u pokrajini Bretanji (ili, kako su je Kelti zvali, Brittany), kraj gradića Locmariaquer-a. Visok preko 25 metara i težine 350 tona (!) danas leži slomljen na četiri komada zahvaljujući potresu iz 1722. godine.

Sistematskim naporima kršćanstva broj megalita desetkovan je na oko 50000.

Međutim, to je još uvijek impresivan broj koji traži odgovor na pitanja tko, kada, kako i zašto?

Jedan od glavnih ciljeva "Alternativne povijesti" je razbiti u djeliće tvrdnje o postepenoj čovjekovoj evoluciji.

Podsjetimo, u razvoju primitivnog čovjeka, znana povijest spominje slijedeće evolutivne faze:

(1) Staro kameno doba (Paleolit) - početak od prije 2,5 miliona godina (novije tvrdnje ga smještaju i do prije 6 miliona godina) sa završetkom 10000 godina prije nove ere

(2) Srednje kameno doba (Mezolit) - trajalo od 10000 godina p.n.e. do 3000 godine p.n.e.

(3) Novo kameno doba (Neolit) - počelo 8000 godina p.n.e. u Aziji, sa trajanjem u Europi od 6000 g.p.n.e. do 2000 godine p.n.e.

(4) Brončano doba - u nekim krajevima, kao Mala Azija, počelo jos 6500 g.p.n.e., u europskim zemljama startalo oko 3000 g.p.n.e. sa Kretskom (Minoanškom) civilizacijom.

(5) Željezno doba - početak oko 1000 godine prije nove ere.

Tabela "Alternativne povijesti" ima potpuno drugačiji pristup.

(1) Doba pred-civilizacije: 6 miliona – 120000 godina prije nove ere. U ovoj etapi se pripremaju tri čovjekove komponente: fizička, kroz razvoj majmunolikog čovjeka; duševna, koja je u svojoj hiperborejskoj fazi i boravku u sasvim drugacijim fizičkim bićima na Planeti od nas; i treća komponenta, utjecaj superiornih spiritualnih bića u pripremi postanka razumnog čovjeka.

(2) Stvaranje kreativnog čovjeka genetskom (DNK) intervencijom superiornih bića; čovjek postaje "nastanjiv" za duševnu materiju; otada duša i fizičko tijelo počinju da ko-egzistiraju. Period: 120000 – 100000 godina prije nove ere

(3) Lemurija - Prva civilizacija čovjeka donekle nalik na ove današnje (to je ujedno i konačna hiperborejska faza u razvoju duše). Čovjek je prije svega duhovno biće. Period: 100000 – 50000 g.p.n.e.

(4) Atlantida - Prva etapa, najnapredniji period Atlantiđana. Čovjek je kombinacija duhovnog (telepatija, levitacija, astralna putovanja) i fizičkog bića (nauka, tehnologija). Period: 55000 – 50000 g.p.n.e.

(5) Atlantida - Druga etapa. Traje do 28000 g.p.n.e. Odlikuje se još uvijek dominantnom ulogom duhovnog.

(6) Atlantida - Treca etapa. Od 28000 – 10000 godina prije nove ere. Materijalna stvarnost preuzima dominaciju; spiritualno se počinje zloupotrebljavati od strane elita. Naučni i tehnološki vrhunci ("zlatno doba", etapa punog prosperiteta i sreće, kako su ga i grčko-rimski povijesničari zvali).

(7) Post-atlantska epoha – 10000 godina prije nove ere - do danas. Ona uključuje pra-indijsku kulturu (stariju od "stare Indije"), slijedi pra-perzijska, egipatsko-haldejska (uključujući Babilonce i Asirijce), grčko-latinska te, kao posljednja, današnja ("materijalističko-kršćanska") kultura.

Osnovna razlika između "znane" i "alternativne" povijesti je u tome da na čovjeka ne gledamo kao na prosto fizičko biće i alate koje koristi.

Bitan zaokret nastaje u momentu kada se na čovjeku vrše genetske promjene koje su ga odvojile od životinjskog carstva. Na taj način su ga načinile podobnim da ga nastanjuju duše, koje prolaze kroz životne lekcije (reinkarnacija) i duhovnu evoluciju. Čovjek, dakle, postaje složeno, kompleksno biće.

Civilizacije koje su slijedile bile su zapravo borba za dominaciju između dvije dimenzije: duhovne na jednoj, te umne i fizičke supstance tog bića, na drugoj strani. Kako je vrijeme odmicalo tako je granica između ova dva svijeta postajala sve čvršća. Duhovni organi i spiritualne sposobnosti su ustupali mjesto fizičkim, čulnim. Korištenje energije duhovnog svijeta i energije Planete Zemlje je zamjenjivano korištenjem gole snage mišića te, vremenom, mašina (industrijske i tehnološke "revolucije").

Zbog toga i tvrdimo da razvoj čovjeka nije evolutivan: nije išao od primitivnog prema naprednom čovjeku. Naprotiv. Zadnjih stotinu tisuća godina se krećemo od naprednog, spiritualnog bića prema primitivnom, fizičkom čovjeku. Pređen je put od svemirske harmonije u društvu i unutar nas, do oholosti i sebičnosti kojom degradiramo prirodu i naše socijalno tkivo.

U dosadašnjim postovima predmet mog interesa je bila epoha prelaza iz treće etape Atlantide u post-atlantsku etapu. Kameni spomenici širom svijeta djelo su Atlantiđana prije 10000 – 12500 godina. Počev od Srednje Amerike (Teotihuacan), Egipta (piramida i sfinge) do Irske (Tara) i Engleske (Stonehenge i Salisbury Tor).

Današnji post prikazat će jedan od najbriljantnijih dokaza Atlantskog uma: megalite u Francuskoj i diljem Europe.

Malo poznati, slabo istraženi i prepušteni zaboravu, tisuće kamenih monumenata od obala Bretanje na Atlantiku do juga Francuske na Mediteranu nažalost ne predstavljaju bog-zna-kakvu turističku atrakciju.

Ne poklanja im se nikakva pažnja.

Nikolina (moja sestrična) me sinoć pitala pa zašto ti Atlantiđani, ako su postojali, nisu ostavili neku kapsulu znanja kao dokaz svoje civilizacije? Jer, naš moderni čovjek takve kapsule šalje i u svemir i ostavlja ih na Zemlji za buduća pokoljenja pokazujući u njima svoja dostignuća.

Da bi se čitale te informacije potrebne su oči, um i kompjuter.

Atlantiđani su bili mudriji. Ostavili su nam dokaze svog postojanja za koje su nam dovoljne samo oči i um. Ne trebaju kompjuteri, CD-plejeri i video rekorderi.

Krenimo od arheoloških nagađanja.

"Preko tri tisuće uspravljenih kamenih blokova, aranžiranih u avenije, predstavljaju najneobičniji megalitski monument u Europi. Ogromni blokovi i zemljani brežuljci podignuti u pretpovijesti svjedoče o svetoj pokrajni oko Karnaka (Carnac) u Francuskoj. Podignute pred više od 6700 godina ove kamene strukture su među najstarijim u svijetu. Da li su imali astronomsku ili religijsku svrhu?" (Nigel Pennick, "The Megalithic Avenues of Carnac", 1998, Barnes & Nobles)

(Nekoliko slika iz pokrajne se može naći na web site-u: http://www.paleologos.com/brittany.htm)

"Okrug Karnak je poznat po pretpovijesnim grobovima i jedinstvenom tipu struktura, kamenim nizovima. Ove avenije su u prosjeku po 1,5 km dugačke i stotinjak metara široke, sagrađene od višestrukih redova kamenih blokova. Pojedini nizovi su dugački i po 6 km i paralelni su sa stranama svijeta. Pojedini nizovi završavaju sa kružnim i kvadratnim formacijama, a pojedini sa natkrivenim blokovima ili podzemnim kamenim odajama. Serija radiokarbonskih testova je otkrila da su grobovi, koji se nalaze uz ove kamene objekte, stari po 5500 godina. Samo pored Karnaka postoji oko 100 podzemnih prolaza čija je starost jos veća (Kercado grobnica potice iz 3800 godine prije nove ere)." (Jacquetta Hawkes, "Atlas of Ancient Archeology", 1975)

"Imam osjećaj čuđenja i frustriranosti: čuđenja zbog motiva koji su insipirirali drevnog čovjeka za takav građevinski poduhvat, a frustracije zbog moje nemogućnosti da shvatim značenje tog poduhvata. Profesora Thom Alexander koji vjeruje da je pronašao jedan od ključeva misterije. Nekoliko milja istočno od Karnaka leže četiri velike stijene, odlomljeni komadi velikog "Vilinog kamena". Dok je bio uspravan, visina mu je bila oko 27 metara. Nakon dužeg proučavanja profesor Thom tvrdi da je ovaj megalit imao funkciju univerzalnog mjerača Mjesečevog kretanja. Ostali kameni nizovi su vjerovatno bili kompleksni grafikoni kao osnova za rješavanje matematičkih i astronomskih problema." (Robert Morrison, "Megaliths: Europe's Silent Stones", 1979)

Teorije da su kameni blokovi podizani u znak "Boginje plodnosti", ili simbol "obožavanja krave" (?), za "obranu od poplava" (?), kao "grobnice" ili slično, nisu vrijedna spomena. Kao ni skrnavljena megalita u rimsko doba (Rimski vojnici bi uklesavali likove svojih bogova) ili u kršćansko doba (cementiranje križeva na vrhovima blokova u posljednjih nekoliko stotina godina).

Nedaleko od Karanaka je mjesto Gavrinis sa svojim kamenim prolazom i centralnom odajom usječenom u zemljanom brežuljku. Ulaz je okrenut sjeveroistoku tako da zraci izlazećeg Sunca padaju u centralnu odaju samo jedanput godišnje - tokom zimskog solsticija. To je istovremeno dan kada Sunce umire i kada se ponovo rađa. U kamenim blokovima su uklesani još nerastumačeni simboli, spirale, krugovi.

Gavrinis je identičan Irskom Newgrange-u. Isti arhitekta, isti građevinar.

Stotine kilometara južno, istočno i sjeverno od Karnaka, leže tisuće i tisuće kamenih megalita: Europa je preplavljena njima.

U Španjolskoj su megaliti od Los Millares-a do Almerie i Menorce; u Italiji idu južno do Sardinije, u Nizozemskoj su trilitoni pronađeni u Drenthe-u, u Belgiji su u Weris-u, u Njemačkoj su u Visbek-u, u Danskoj su u Tustrup-u, u Škotskoj su u Callanish-u. O Irskoj, Engleskoj i Velsu sam već pisao.

Sada je vrijeme da odgovorim na pitanje što su oni stvarno predstavljali?

Megaliti ("gigantski uspravljeni kameni blokovi") su postavljeni od strane Atlantiđana i njihovih potomaka za astronomske i geodetske svrhe.

Zvijezde su korištene za mjerenje Zemlje. I obrnuto. Površina planete Zemlje je korištena da bi mjerila zvijezde.

Megaliti, zemljani humovi, kameni spomenici, kameni prolazi i pećine... su korišteni da označe nebeska tijela na zvjezdanom nebu! Mnogi megaliti imaju uklesane reljefe koji identificiraju pojedine zvijezde prema kojima su megaliti orijentirani. Oblik megalita, uklesani simboli, njihov međusobni odnos i rastojanje... sve to daje dovoljno informacija da se prepozna zvijezda.

Zemljani brežuljci i kameni spomenici su aranžirani u grupama i na taj način oslikavaju pojedine zvjezdane grozdove. Izgled pojedinih kamenih prolaza i raspored pećinskih odaja u umjetnim brežuljcima identificira se sa zvjezdanim konstelacijama (recimo Mliječni Put ili Veliki Magelanov oblak).

Mnogi megaliti imaju probušene rupe, isklesane krugove, elipse i spirale kojima se označavaju eklipse, raspored zvijezda (Sjevernjača, na primjer), zvjezdani i planetarni sistemi, galaksije, solsticiji...

Posebna paznja je poklanjana bojama pojedinih zvijezda. Korišteni su megaliti koji su sadržavali odgovarajuće boje. Na primjer, "Crvena Boginja" (die Rote Gottin) u Njemačkom Traben-Trarbach-u je megalit crveno-naranđaste boje i simbolizira zvijezdu Dubhe. To je jedina velika crveno-naranđasto-žuta zvijezda u sistemu Ursa Major. Slično je i sa dvije velike "crvene" zvijezde Antares i Aldebaran, koje su također predstavljene sa crvenim megalitima.

Engleski krajolik vrvi kamenim spomenicima. Stonehenge predstavlja zvijezdani sistem Plejada. Wiltshire je Andromeda. Kamene pećine u Kentu su Mliječni put, a Devon je Magelanov zvjezdani oblak. Zvijezde Sagitarijusa su u sjevernom Velsu... Uzme li se mapa Engleske sa njenim drevnim arheološkim nalazištima i predstavi se sa njenim astronomskim, nebeskim duplikatima... i zatim presavije, spoje se krajevi i formira lopta (globus)... dobit će se kompletna slika zvjezdanog neba! Sa Južnom polarnom zvijezdom na jednom kraju i Sjevernjačom na drugom. Sa Mliječnim putem i drugim susjednim galaksijama... sa svim glavnim zvjezdanim sistemima koji su imali važnu ulogu u razvoju čovjekove civilizacije (Plejade, Drako, Andromeda, Orion itd.).

Briljantno!

Granice megalita bi označavale manje ili veće zemljopisne regije. Ova, geodetska funkcija megalita, se može pratiti u Škotskoj. Tamo su regije (county) zadržale približnu veličinu, oblik i lokaciju koja odgovara zvjezdanim konstelacijama. Pertshire sadržava ime zvijezde PERSeus u PERTH-u. Megalitska središta u Pertshire-u kao Fowlis Wester simboliziraju zvijezde iz sistema Perzej. Relativna veličina i oblik Pertshire-a je imitacija spomenutog sazvjezđa!

Najviši megalit u srednjoj Europi, Gollenstein kraj Saarbrucken-a, simbolizira aždaju (odnosno sazvjezđe Hydra) koja je poznata kao "najduža" zvjezdana konstelacija. Megaliti se pružaju od Gollenstein-a označavajući drevnu prirodnu granicu sa Francuskom.

U pećinama kraj Torbay-a u Engleskoj pokrajini Kent, u kamenu je uklesano lice čovjeka. Nakon proučavanja modernim grafičkim metodama, otkriveno je da lice skriva u sebi mapu Afrike sa megalitskim simbolima. Profesor Andis Kaulins (University of Trier, Njemačka) se zaputio na put u Centralnoafričku Republiku, u mjesto Bouar, 1982. godine. Tamo je pronašao megalite na mjestu gdje su oni i prikazani na pećinskom licu.


Zašto baš ovdje? Zato što je ovo vrlo važna geodetska točka. Korištenjem metoda triangulacije pronađena je centralna točka Afričkog kontinenta u kojoj se dodiruju najduže kopnene horizontalne i vertikalne distance.

Pećina u Kentu prikazuje zvijezde koje su korištene za ovaj složeni matematički model: te zvijezde su Drako, Cefej (iz galaksije Mliječni put) i Kasiopeja.

Pećina iz Kenta nam govori toliko toga: prvo, da, mi smo bili tamo (u Africi), drugo, da, mi znamo višu matematiku, i treće, da, za nas gotovo da nema tajni na zvjezdanom nebu.

Zbilja nevjerojatno.

Vratimo se pitanju sa početka posta o tome koliko je zvijezda na nebu.

Ako je samo u Europi bilo stotine tisuća megalita, to znači da su Atlantiđani isti broj zvijezda sa noćnog neba obradili i kataloški sređen sa svim osnovnim informacijama. I ostavili ga pred našim očima kao spomenik svojoj mudrosti.

A naša, moderna astronomija je prve planete izvan Solarnog sustava pronašla tek u zadnjih nekoliko godina.

Pred nama je još dug put da počnemo razumijevati ostavštinu Atlantiđana. Koja nam bode oči i (trebala bi da) zaintrigira um.

<< Arhiva >>