Atlantida je nestali kontinent koji je trpio tri kataklizme. Prije 50 000 godina, u vulkanskim erupcijama, tone polovina kopnene površine izmedju Europe i Afrike, s jedne, te obiju Amerika s druge strane. Oko 28 000 godina p.n.e. dolazi do promjene zemaljskih polova. Atlantida gubi ponovo dio kopna, zavladalo je ledeno doba. I, napokon, sudarom sa meteorom, oko 10 000 g.p.n.e. Atlantida konačno tone. Tek nekoliko visokih planinskih vrhova, među kojima i Kanarski otoci, ostaju iznad površine mora.
Dvije knjige o Atlantidi će mi biti vodiči u nastavku pisanja. Shirley Andrews i njena "Atlantis, Insights from a Lost Civilization" (2001.) je prva. Lewis Spence je u svojoj trećoj knjizi o Atlantidi "The Occult Sciences in Atlantis" (1977.) detaljno opisao svećenstvo ove civilizacije.
Švedska ekspedicija je istraživala uzorke podvodnog tla oko 800 km zapadno od obala Afrike. Godina je 1948. Među uzorcima na koje su naišli, bili su primjerci 60 razlicitih vrsti slatkovodnih algi. Daljim testiranjem je ustanovljeno da su se alge iz jezerske vode našle na morskom dnu prije 12 000 godina. Ili, konkretnije, nakon života u slatkim vodama Atlantide, nakon njenog potonuća, završile su na dnu Atlantskog oceana. U narednim godinama, slijedila su slična otkrića u okolini Azorskih i Kanarskih otoka.
Samo nekoliko planinskih vrhova je preživjelo katastrofu Atlantide. Otočja Azora, Madeire, Kanara i Kejp Verde su podsjetnik na izgubljenu civilizaciju. Planina Atlas je bila najviša u to doba - oko 6 000 metara. Ime je dobila prema prvom Posejdonovom sinu. Atlas je uvijek bio prekriven snijegom. Iz vulkanskih dubina para je stvarala oblake koji su neprestano zaklanjali sami vrh. Pogled na Atlas je bio nezaboravan; nije čudno što se doimalo da je ta planina spojena sa nebom. Danas je od Atlasa ostao vrh Pico Alto u Azorima; preko 3 000 metara je svojevremeno završilo pod morem, ali još uvijek se oko 2 500 metara nalazi iznad njegove površine.
Erozija duž obala Atlantide je kreirala beskrajne pješćane plaže. Potonućem Atlantide te su se plaže našle na dnu oceana. Američki oceanograf Dr. Maurice Ewing je 1949. prijavio njihovo postojanje 1 600 km daleko od španjolskih obala . Vozeći se podmornicom, uzeli su uzorke pijeska. Rezultat: pijesak je bio oko 12.000 godina star. Uzorci pijeska ispod dubljeg nivoa dali su starost od 20 000 godina. Geološki dokazi za postojanje Atlantskog kontinenta su brojni. Koraljni ostaci prikazuju biljke i životinje koje ne mogu preživjeti na dubini većoj od dvadesetak metara. A ovi koralji su pronađeni duboko na Atlantskom dnu potvrđujući tezu da je nekadašnji kontinent bio između američkog i europsko/afričkog kopna.
"... U nadi da će naći zadovoljavajuće rješenje problema opasnih divljih zvijeri... nekoliko konferencija je održano na Atlantidi. Prvi sastanak je bio 52 000 g. p.n.e. Mudri predstavnici pet naroda su se odazvali. Došli su iz onog što je danas znano kao Rusija i Bliski istok, zatim predstavnici Sudana i gornje Zapadne Afrike, iz oblasti koja je danas Gobi pustinja, te predstavnici nekadašnje Lemurije i Atlantide... Delegati iz Indije i zemlje Og (Peru) su se pridružili originalnoj grupi tokom narednih konferencija... Složili su se da Atlantiđani izvedu eksperimente sa kemijskim silama kako bi proširili arsenal oružja..." (Shirley Andrews citira čuvenog Edgara Cayce-a i njegove "Readings").
..."Ubrzo nakon posljednje konferencije iz 50.722 godine p.n.e. došlo je do promjene položaja Zemaljskih polova ... uzrokovane nepažljivom upotrebom razarajućih eksploziva. To je izazvalo potrese i vulkanske erupcije na cijelom Planetu...
... Destrukcija Atlantide je bila samo jedna u nizu koje su čekale na red... Ljudi koji su preživjeli su prolazili kroz teške periode, ali bi se civlizacija uvijek oporavljala... doduše bili su unekoliko drugačiji od nas, ali su se razvijali na sličan način. U početku, ljudi su bili bliski sa priodom, ali kako bi se vremenom nauka i tehnologija razvijala, oni su postajali agresivniji i više materijalistički orijentirani. U godinama pred 28.000 g.p.n.e. i 10.000 g. p.n.e. moralni standardi su padali, kvaliteta spiritualnog života je zaostajala i raspad je neminovno slijedio...
Negativne vibracije sa Atlantide uzburkavale bi svoju zemljasku i svemirsku okolinu... a tamo je sve povezano i isprepleteno. Neobazrivo korištenje moćnih energetskih izvora dovodilo je do nestabilnosti zemaljske kore i njenog pokretanja duž tektonskih ploča..."
Da li je ljudska vrsta išta naučila? Ili iste greške neminovno slijede jedna za drugom? Civlizacija za civilizacijom, jedno doba za drugim. Naivno mislimo da smo izumili načine da ukrotimo prirodne sile... a sve je, zapravo, davno bilo izmišljeno. Stvari se samo ponavljaju, prirodne katastrofe zbrišu ostatke prethodne civilizacije, a nova počinje ispočetka. U momentu kada homo sapiens misli da naučno i tehnološki gospodari svojom okolinom, u svojoj oholosti zaboravlja svoju duhovnu supstancu... I ne vidi neminovan kraj. Nuklearne tehnologija i biološko naoružanje ne idu zajedno sa plemenskim nivoom razmišljanja prosječne vojničke glave u bilo kojoj zemlji današnjeg "razvijenog" svijeta.
"... Dvije fizički različite grupe ljudi su živjeli na Atlantidi. Prvi, kromanjonci, su imali dugu i usku glavu sa moždanim kapacitetom večim od današnjeg prosječnog čovjeka. Zubi su im bili mali i jednaki, relativno dugog nosa, visokih jagodica. Muškarci su bili visoki, obično preko 180 cm. Kromanjonac u našem odijelu bio bi skoro nezamjetljiv na našim ulicama, osim jednog detalja: ljepote, koja bi ih izdvajala.
Druga rasa je bila drugaćija od kromanjonaca. Živjeli su u istočnim planinama, tamne kože, vrlo jaki, mišićavi. Rudarstvo im je bilo osnovno zanimanje. Bili su vrlo duhoviti. Dobri ratnici, činili su većinu armije Atlantide.
Atlantiđani su vjerovali u reinkarnaciju. Jedna duša, besmrtna, stvorena od strane Kreatora, koja ne umire u momentu kada srce prestaje da kuca...
Brak je zvan "unijom". Partneri bi išli kod lokalnog svećenika, koji bi izvršio uvid u njihove duše, prijašnje živote i na osnovu toga bi odredio koliko jedan drugom pašu. Naravno, sličan nivo duhovne razvijenosti je obećavao dugotrajniju i stabilniju vezu.
Festivali duhovno/religijskog karaktera su bili česti. Jedan od običaja je bilo prinošenje posuda/tanjura sa voćem na planinske vrhove i njihovo ostavljanje u kamenim pukotinama vulkana. Vjerovalo se da će se na taj način zaštititi od vulkanskih erupcija i zemljotresa. Stotine tih posuda je preživjelo.
Američko Geološko Društvo je 1949. vršilo testove podmornicama u okolini Azora i iznijelo je na površinu posuda težine tisuću kilograma... kalcificiranih diskova sa dubine od nekoliko stotina metara. Posude su bile slične težine i oblika... starosti oko 12.000 godina. Dokazano je da su te posude, prema testovima, napravljene na površini. Slični uzorci su nađeni i na drugoj strani Atlantika, u okolini Bahama...
"Duž jugozapadnih obala, pješćane plaže su bile zaštićene od velikih oceanskih valova. Neprestani povjetarac je bio spas za toplih, sunčanih dana. Atlantiđani su voljeli da se odmaraju ispod palminog drveća i da plivaju u mirnim morskim vodama."
I, u nastavku:
"... Delfini su bili posebni ljubimci. Atlantiđani su gradili bazene pored svojih kuća za ova, za igru uvijek raspoložena, bića. Imali su identičan intelektualni tretman i poštovanje. Naučili su da razumiju brzu konverzaciju delfina i shvate njihove mentalne sposobnosti i inteligenciju. Delfini su im pružali važan izvor informacija i znanja o moru i povijesti..."
"...Rehabilitacija kriminalaca bi se zasnivala na smanjenom dotoku krvi u važne zone mozga te na poticanju osjećaja krivnje u duši pojedinca... Nakon sudske presude kriminalac bi se odvodio na medicinski stol... magnetni instrument bi ga uspavao, kosa bi se obrijala, ekspert označio djelove glave koje treba tretirati. Drugi, veći instrument bi slao svoje energetske zrake preko sat vremena ... i to bi dovelo do atrofiranja pojedinih krvnih dotoka u mozak. Čelije lopova koje su kontrolirale gramzljivost, sebičnost i destrukciju bi nestale. Istovremeno, svećenik bi telepatski radio na duši, učeći je o višim duhovnim dimenzijama na kojima kriminalno ponašanje nije dozvoljeno..."
Gle vraga. I naša medicinska nauka je dovela do razvijanja tehnike TMS (transcranial magnetic stimulation) koja omogućava doktorima da privremeno paraliziraju male zone moždanog tkiva. Prvi rezultati su bili uspješni u privremenom liječenju depresije. Ostaje nam da čekamo dan kada će metoda Atlantiđana postati standard i za naše društvo.
Platon u svojim povijesnim spisima piše da su "Atlantiđani na vrhuncu svoje moći vladali svim otocima u Atlantiku, dijelovima američkog kontinenta, kao i Mediteranom: Egiptom i sjevernom Italijom." Jedna grupa, Mulani, koja je živjela na obali Maroka prije 12.000 godina ostavila je grobove sa neobičnim kamenim oruđima. Njihove fizičke karakteristike su slične drugim potomcima Atlantiđana: Berberima u sjevernoj Africi i Gauncima sa Azora.
Atlantiđani su izgradili sjajan Sveučilišni kompleks u Gradu Zlatne Kapije sa dva fakulteta: Fakultet Nauka i Okultni Inkal Fakultet. U prvom su se studirali medicina, matematika, mineralogija i drugi fakultativni predmeti. Inkal Fakultet su vodili svećenici iz Posejdonovog Hrama. Specijalizacije su bile u okultnim fenomenima i naglasak je bio na spiritualnom razvoju studenata: astrologija, proročanstva, čitanje misli, interpretacija snova, prijenos misli, upotreba misaonih projekcija da bi se kreirali materijalni objekti. Studenti su učili da komuniciraju sa spirtualnim svijetom od koga su tražili savjete i pomoć u svim životnim pitanjima.
Tokom čitave povijesti Atlantide, ljudi su gradili i zatim se skupljali oko (najčešće) kružnih kamenih monolita. Moćni krugovi su simbolizirali sve-prisutni duh jednog Kreatora. To je bio izvor snage.
Izgradnja ovih posebnih duhovnih središta je bila kompliciran proces. Upotrebljavalo bi se samo kamenje sa posebnim sastavom. Kameni blokovi, stotinama tona teški, bi se prevozili sa velikih udaljenosti. Središta na kome bi se gradili su se određivala putem vizija i snova... i bili su energetska čvorišta. Obično bi centar objekta bio iznad podzemnih voda... Lokacije Sunca, Mjeseca i pojedinih zvijezda bi određivali raspored monolita. Kameni monoliti su imali dokazana medicinska svojstva; pozitivna energija Zemlje bi blagotvorna utjecala na duhovni i fizički omotač čovjekov.
Tajni rituali posvećeni duhovnim božanstvima su bili uobičajena praksa. Počast početku proljeća ("Nova Godina" ili "ponovno rađanje života") bila je centralni događaj. Tokom noći sa punim mjesecom, prisutni bi se okupili oko kamenih krugova, uzeli za ruke i pjevušili satima ... da bi podigli energetski nivo... dok je svećenik komunicirao sa duhovnim bićima iz druge dimenzije.
Atlantiđani su Sunce smatrali izvorom svijetlosti, topline i života. Na ljetni solsticij bi se organizirao posebni festival. Zajednica bi se skupila oko monolita prije zore i u pjesmi bi razdragani ljudi dočekivali Sunce pjevajući mu posebne himne i ode. Ova okupljanja su nekada bila posvećivana pojedincima, njihovoj želji da se oslobode sebičnosti i gramzljivosti. Uz recitacije svećenika, ostali okupljeni bi svoje misli i energiju usmjeravali na izabranog, stimulirajući ga da se duhovno "pročisti".
Moderna oprema otkriva prisustvo misteriozne energije na drevnim religijskim područjima u Velikoj Britaniji. Intenzitet varira zavisno od vrste kamena, godišnjeg doba i doba dana. Ultrazvučni valovi su posebno jaki prilikom izlaska Sunca. Gausmetar, koji mjeri statično magnetno polje, pokazuje neobično visoku količinu elektromagnetne energije koja cirkulira oko kamenih blokova. Dodatni testovi demonstriraju da kameni blokovi djeluju kao "pojačivaći" (amplificiraju) energetske spirale.
Znanje koje je bilo neophodno za gradnju ovih kamenih središta se prenosilo sa generacije na generaciju Atlantiđana. Prijenos duhovnog i materijalnog znanja bio je direktan, mentalni. (Pismo, kao oblik primitivnijeg prijenosa znanja, se pojavilo kasnije u vrlo oskudnom obimu.)
Putovanja i migracije Atlantiđana na druge kontinente, dovela su do gradnje monumentalnih kamenih objekata na izabranim energetskim čvorištima. Vjerovanje da kamen absorbira energiju iz svoje okoline, a zatim je predaje onima koji izvode ritual, živjelo je i nakon potapanja Atlantide.
Ostaci monolita konstruiranih u dalekoj povijesti, nalaze se i danas od Francuske, Britanije, Irske preko Mediterana, Bliskog i Srednjeg Istoka, do Meksika i Perua. Kameni krugovi su održavani, zatim zamjenjivani novim generacijama. Primjera radi, arheolog Geoffrey Bibby procjenjuje da je čak devet različitih slojeva pohranjeno ispod monumenta Stonehenge u Engleskoj.
Naši davni preci su spoznali i vladali fenomenima koje mi, danas, tek počinjemo da maglovito raspoznajemo. Svećenci Atlantide su znali da energija kamenih blokova, iz vibracija nastalih korskim pjevanjem i ritmovima udaraljki (bubnjeva), pomaže u otvaranju svijesti. Naučili su da uspore svoje moždane vibracije sa 30 valova u sekundi na pola vala u sekundi. Na taj način bi ulazili u transno stanje u kome su mogli da primaju poruke iz spiritualnog svijeta. Komunikacija sa duhovnim svijetom bila je svakodnevna, a ne limitirana na povremene "religijske rituale".
Lewis Spence u svojoj obilno dokumentiranoj knjizi "The Occult Sciences in Atlantis" opisuje proces inicijacije budućih svećenika.
Nedaleko od Grada Zlatne Kapije, nalazio se "Labirint" - ogromna pečina, prvobitno nastala tisućgodišnjim djelovanjem lave i podzemnih voda. To je bila idealna sredina za izazove mladim Atlantiđanima. Svake godine su se pečini dodavali novi prolazi i prostorije.
(Slična pečina nalazi se na Azorima: Algor do Carvao in Terciera, dugacka 200 metara sa vrlo visokim svodovima.)
Tipična incijacija u Atlantskom Labirintu bila je fokusirana na koncept smrti i ponovng rađanja. Potencijalni kandidat ulazi u Labirint. U mraku dobija instrukcije da se popne u mali omeđeni prostor u kome se postavlja u fetalni položaj. Dane i dane tu provodi gladujući i meditirajući. Tokom devet tjedana, potecijalni kandidat doživljava realistične noćne more dolaska smrti. Nakon uspješno prebrođenog perioda, slijedi spiritualno ponovno rađanje i osjećanje elemenata zemlje, zraka, vatre i vode. Na koncu ovog perioda svećenici masiraju tijelo kandidata i primjenjuju magične instrumente da povrate život unutrašnjim organima. Sredinom sedmog dana devetog tjedna, subjekt je spreman za ponovno rođenje. Tijelo se okružuje sjajnom svjetlošću i simbolično se najavljuje ceremonijalno rođenje. Dostignut je visok nivo duhovne čistoće. Iz Labirinta, inicirani se odvodi na drugu stranu planine u kojoj buja život: egzotične ptice, cvijetni grmovi, drveće sa voćem, pitome životinje, bazeni sa mineralnom vodom... Iz tamne pečine u iluziju raja... "Fontana mladosti" i posebno izabrana hrana pomažu oslabljenom fizičkom organizmu da povrati fizičku snagu.
U slijedećoj etapi, u "Rajskom vrtu", kandidat se suočava sa borbom svoje logične misli s jedne strane, i intuicije. Uz niz primjera, kandidat se stimulira na oslanjanje na vlastitu intuiciju i nalaženje pravilnih odgovora. Ukoliko bi prošao i ove testove, onda bi Posejdonov Hram dobio novog iniciranog člana. Slijedi period studiranja: okultne nauke, ritualni simbolizam, spiritualno liječenje, levitacija, spiritualna komunikacija i druge vještine koje su se čuvale u tradiciji tisućama godina. Objekti Posejdonog Hrama bili su izvanredni. Zvjezdarnica je bila opremljena močnim teleskopima sa precizno izabranim lećama. U školskoj knjižnici su se čuvali stari zapisi. Meditacija i korsko pjevanje bili su dio obuke. Predavanje muzici i laganim instrumentalnim zvucima, izazivalo bi neopisivo uživanje i radost prisutnih i osjećaj povezanosti sa čitavim svemirom.
Dvadeset godina školovanja je bilo potrebno da se nauči držati intuicija i intelekt u harmoniji. Cilj je bio da tijelo, um i duh nauče raditi zajedno i uspješno, dajući individui maksimalnu unutrašnju snagu i moć. Među popularnim disciplinama bila je i kemija. Prije samog materijalnog procesa, bilo je neophodno da budući svećenici shvate njegovo spiritualno značenje i smisao. Kemičari su za cilj imali da nauče bit svih stvari... da postanu jedno sa Svemirom...da dostignu više nivoe saznanja... i onda da prodru u tajne priorode, života, smrti, beskraja...
Koristeći anorgansku materiju i prateći stroge procedure, vršili su eksperimente. Metali su im bili simboli pojedinih planeta i zvijezda. Zlato je označavalo Sunce: izvor života i ultimativnu perfekciju za kojom su težili. Imali su podrobno znanje o atomskoj strukturi materije: daleko superiornije od onoga sto se zbiva u današnjim laboratorijama.
Memorija o dostignućima Atlantiđana je ostala razbacana u bibliotekama i starim predanjima Egipta, sjeverne Afrike (Kartagine) i Grčke. Arapi su bili najvještiji kemičari jer su imali pristup starim tekstovima, kasnije uništenih knjižnica Aleksandrije i Kartagine. "Magnum Opus" je bila zbirka pisanih informacija nastala na bazi starih tekstova i uputa. U njemu se, pored kemije, mogu naći i slike čudnovatih ljudi, životinja, dizajna i simbola koji su pripadali nekom drugom, davno prošlom, svijetu.
Fragmenti okultnog i kemičarskog znanja Atlantisa dolazili su u ruke masonima i drugim tajnim društvima. Njihove tajne knjige pozivaju na obožavanje Sunca i vatre, kao i njihov interest za eksperimentiranje (kemija), brojeve i matematicke kodove.
Konačno, posljednji svećenićki nivo bio je "Magus", najviši stupanj svećenstva na Atlantidi. Završne zakletve su davane u "Holu Prosvjećenih", koji se nalazio na kraju Labirinta. Bio je okružen sa dvanaest malih kapela, svaka posvećena jednom od prošlih kraljeva. Visoki svodovi i bogato ukrašen oltar su dominirali prostorom. Veliki metalni gong je čekao na trenutak svečanog proglašenja. U trenutku udara u gong, zaglušujuća buka bi ispunila Labirint nalik na zvuk gromova.
Oni koji su dostigli stupanj Magusa, nakon više od dvadeset godina studiranja, iskustava i meditacije, postajali su svijesni vlastite besmrtnosti. Znali su da fizička smrt predstavlja samo trenutak transformacije u drugi, duhovni nivo. Imali su sposobnost da napuštaju svoje tijelo kada zažele tako da ga nisu shvaćali kao zatvor za dušu. Krečući se nastanjenim i nenastanjenim prostorima i vremenima svemira, širili su vlastita saznanja... da bi bolje služili svojoj, ljudskoj zajednici.
Da li su kemičarski mitovi o pretvaranju "bezvrijednih" metala u zlato istiniti? Potvrdan odgovor bi značio jos jednu potvrdu postojanja izgubljene civilizacije Atlantide. Razmislimo kakav bi mi odgovor dali? Pogledajmo olovo, na primjer, i postavimo pitanje da li se od njega može napraviti zlato? Naša logična, "racionalna", lijeva, muška strana mozga, će odgovoriti negativno. Međutim, olovo je samo skup atoma. Kao i zlato. Otkrijmo tajnu formiranja različitih elemenata... i ostalo je samo stvar pretumbacije atoma i dobijanja metala po izboru. Otvorimo se desnoj, ženskoj, intuitivnoj strani.
I, odgovor će biti pozitivan.
