Sjedih tako prije tri dana pred telkom kod sestrične u Brešću pored Osijeka jer bijah na službenom putu i slušah prepucavanja naših predragih političara te pametnih komentara naših televizijskh novinara kako nije u redu da nitko od vodećih nije došao na godišnjicu pada grada heroja. Razmišljah kako su mi se zgadile te priče oko Vukovara koje iz godine u godinu postaju iste samo su oni koji ih prenose drugog imena.

Sjećam se jednog imena koje je kada je to bilo najpotrebnije i kad je svaka sekunda bila jedan život prenosio tu strahotu događanja, nažalost ostao je samo u sjećanju za godišnjice i za kočoperenje malih bezidejnih novinarčića koji njegovim imenom žele sebi dići slavu.

Eto me danas 18.11.2005 na groblju dok mi suze same klize niz lice, a mozak para na sjećanje jutra 17.11. koje je bilo magleno u blatnom polju dok su zrak parale detonacije a miris baruta se širio nosnicama a srce kucalo ludo dok je strah ludo jurio mozgom i tijelom. Danima boravismo ovdje bez pomaka ikuda naprijed u išćekivanju ulaska u grad koji više se od dima baruta je jedva nazirao sa mislima da se nećemo više vratiti i da pismo koje pišem majci i ocu je zadnje što će od mene dobiti. Pomirih se sa smrću koja me čeka na jednom od ulaza grada. Nas 23-ojca ljudi velika srca uzesmo ono malo sebe, namirnica i nešto streljiva spremni spasiti ono nama najdraže.

Noć nisam prospavao jer zvuk detonacija treasao je cijelo vrijeme zemlju i zrak a i od nas na koji kilometar palo ih je 50-tak a pogled na grad koji je bio osvjetljen od vatre što je gorila pretvarao je noć u dan. 4:32 je i stigla je zapovjed - povlačenje prema Slavonskom Brodu, ipak zakopati i ostaviti zalihe hrane i streljiva.

Krećemo gorka okusa u ustima okrenuti prema gradu koji je u plamenu dok napad na njega ne jenjava. Srce mi je neka teška ruka stegla a u grlu mi knedla ne dopušta da dišem jer tamo negdje je Tomo a i Braco i još par mojih prijatelja. Plačem u sebi kao i mnogi od nas dok se suze njemo spuštaju niz moje lice a srce me neizmjerno boli, znam da ih više neću vidjeti i vrača mi se sjećanje od prije 5-6 dana kada smo zajedno u Našicama se glupirali i igrali belu.

U Brodu nas je dočekala vijest da je Vukovar pao, te me naš zapovjednik pozvao u stranu i rekao da cijeli vod vjerojatno nije preživio ja više nisam imao snage, probudio sam se na podu 150-desetke dok je Zagi me pitao da li sam dobro. Neznam što sam rekao ali sve oko mene nije više bilo isto.

Danas eto me tu i izgubljen sam u ovome trenutku te pokušavam upaliti svijeću ali mi ruke toliko drhte. Ipak upalih nekako i ostah tako valjda pola sata i isplakah iz sebe dušu. Zbogom prijatelji!

Molim Vas političari i novinari ostavite nam Vukovar na miru, ne trebate nam ni jedni ni drugi tamo. Tamo su naši osjećaji i naša sjećanja te ne želimo da nam ih skrnavite.

d@goberhr