Prije nekog vremena dok jutarnje sunce se probija kroz maglu sjedim na vrhu brežuljka i gledam u podnožjete uživam u miru i tišini koju cvrkutom prekidaju ranojutarnji pjevači pokušavajući otjerati dosadnu maglu da mogu zalepršati po zraku i potražiti jutarnji doručak. Povjetarac se poigrava sa lišćem koje je žuto-smeđe boje i valja se po travi dok odjednom iz šume na poljanu ne iskrsnu lane zaigrano prateći lišće sa kojim se povjetarac poigravao.

Odjednom primjetivši me stane i počnu me promatrati dva velika crna oka radoznalo njušeći zrak i polako ali vrlo oprezno se približavajući i vjerojatno pitajući se što u ovako rano jutro tu radi čovjek.

Uživah u tom prizoru nepovjerenja i radoznalosti dok iz šume izlazi srna u potrazi sa svojim čedom koje negdje napola puta razmišlja da li da se približi ili ne ovom neznancu koji tu gore sjedi i uživa u miru i tišini osluškujući šumu kako diše. Izvadih kruh iz ruksaka još onako topao i orošen od vlage te se miris počne širiti zrakom te lane jednostavno ne mogaše izdržati približi se na korak dva od mene njušeći miris koji je dolazio iz mojih ruku i nezadrživo parao zrakom prekidajući ptičiji pjev jer i one nanjušiše miris. Srna polako se stala približavati iz vjerujem bojazni za svoje čedo jer ono je bez imalo straha se približilo i tražilo svoj komadić kruha da ga kuša. I tako krene jedno nezaboravno druženje koje se ureza u moje pamćenje.

Ma počeh razmišljati kako životinje uz sva razočarenja koja doživješe od ljudi ipak ponovo po neznam koji puta daše jednom malom čovjeku šansu i svoje povjerenje. Počeh razmišljati kako mi ljudi ne možemo se dogovoriti i kako susjed susjeda mrzi i jalan mu biti zna a vidi ovo dvoje sa strahom i bojazni dođoše i povjerenje daše ma uz sve što im se desilo prije.

Uživah cijelo jutro do podneva u šetnji dok me srna i njezino lane pratiše kroz šumu i uživah u njihovom društvu ali bližio se povratak iz ovog bajkovitog trenutka u normalan život i rastanak sa ovim divnim bićima koja mi uljepšaše dan. U odlasku sa proplanka ostavih im na rubu šume čokoladu i polako krenuh prema autu i dok se osvrtah njih dvoje stoje pored čokolade i gledahu me kao sa pitanjem kuda ćeš? ostani još malo sa nama. Bi mi žao i nekako nevoljko sjedoh u auto i upalih ga pitajući se dali ću ih ikada više vidjeti. Nažalost put i zauzetost nenavedoše me ponovo na taj proplanak ali osta mi sjećanje na taj dan i na tu toplinu koju dobih i doživih. Obečah si da ću ipak prvom prilikom se vratiti opet tamo i dočekat buđenje jutra nad proplankom i uživat u disanju šume, u mirisima koji se šire zrakom i u prekrasnom cvrkutu ptica u rano jutro.

d@goberhr