A teardrop
A drop of poison
A drop of blood
A drop of sweat

A raindrop
A drop of sea
A drop of ice
A drop of spring

The first light of day
The last moon's ray
On the head, the first trace of grey
In the hair, the last straw of hay

A young man
An old man
A dead man
A welp

A truth
A lie
Betrayal
Help

I pay fo my sins
I call for the winds
North, South, West, East
Come and unleash the beast

From my heart
I now do part
For I have found
That to you I'm bound

With a lock
With a key
Tied to you
Is all of me

mač... iskovan ne udarcima čekića, nego kuckanjem srca
polako i pažljivo
i ta oštrica nije bila (kao mnoge druge) tako pažljivo
iskovana da bi lijepo izgledala.. i da bi stajala negdje
okačena o zid
bila je iskovana za bitku.. mi protiv svijeta
i ovo nije bio mač koji se mogao nositi u jednoj ruci
čak ni teški dvosjekli mač za koji bi ti trebale dvije ruke
ovaj mač su morale nositi četiri ruke,
i četiri oka gledati gdje će udariti,
i dva srca, i dva grla koja će uzvikivati pobjednički krik
i dva tijela koja če savršeno skladno izvesti taj ples, tu bitku
onako kako ni jedan dogovor, i ni jedna vježba ne mogu uigrati
ili ga tako nosimo ili gubimo

pa zašto sam onda inzistirao na tome da sam JA iskovao taj mač?
zašto sam inzistirao da ga JA moram nositi?
zašto sam se uvjeravao da je to MOJA bitka?

i slomljen je šaptom

...

štit... ispleten od zraka mjesečine.
uvezan znojem nekih sparnih ljetnih noći kada smo postojali
samo nas dvoje.
ukrašen suzama koje smo zajedno proplakali jedno drugom na
ramenu nad nekim glupim knjigama i filmovima..
i nad nekim pjesmama koje su našle odjek u nama.
štit tako lagan da ni osjetili nismo da nas štiti
štit tako čvrst da nismo ni znali da nas netko udara
štit tako velik da smo se oboje mogli skutriti pod njega
i sakriti od svijeta kakve sve gluposti mogu smisliti dva mlada srca
i izvesti dva mlada tijela

pa zašto sam te onda tako često ostavljao samu iza tog štita
dok sam sâm hitao u bitku sa svojim demonima?
zašto taj štit nisam postavio oko nas, nego između nas?

i napukao je od tuge

...

ta ljubav nije bila..
ta ljubav je!

vidio sam je!
zaplela ti se u trepavice
i skrila u kutove tvojih usana
zasjala mi je u pogledu
i zagrijala mi je riječi, da izađu tople i meke

isplela nam se oko nogu i ruku dok smo tako sjedili svatko sa svoje strane stola...
i smijala nam se na sav glas dok smo čeznuli da zagrlimo jedno drugo..
a nitko se nije usudio

i onda na rastanku
u tom štitu sam vidio odraz
tog mača koji je udario na nas

i od tog jednog udarca na trenutak su nam napukle oči

i tek krajičkom oka vidio sam odraz u tom štitu
kada smo okrenuli leđa jedno drugome na rastanku
da nam se nasmješila moja duša
i da nam se nasmijala tvoja
i iako se mi nismo ni dotakli
one su se zagrlile
i poljubile... za nas

točno onako kako treba
bez pogleda i bez glasa obećale su jedna drugoj
da će jednom opet biti jedno




....

ili sam ja to opet nešto krivo shvatio :)

dođu mi tako riječi
često baš kad ne treba
kad idem u trgovinu ili baš nakon što ugasim računalo
dođu i tako savršeno se oglave u moje srce
nađu te negdje u ovom gradu i privinu se uz tebe..
mazno i nježno.. onako kako sam ja nekoć znao..
i pažljivo te poljube.. zažele ti dobro jutro.. ili laku noć
ili nešto što je već prikladno tom u trenutku.

i stisnem šake
i zube
svijet se na trenutak zamagli i raspline na rubovima mojih kapaka..
ili zgužvam jorgan i stisnem se uz njega
zakrckaju kosti od napetosti
žilama mi prostruji očaj.. kao sila koja bi mogla pokidati svijet na
pola.. da već nije pokidan
negdje u dnu grla urlik bola se maskira u tihi bezglasni cvilež.. i
jecaj

i onda riječi nestanu
i opet sam tu samo ja
sam

i prazan ...






... ne usudim se pogledati na sat u takvim trenutcima
jer znam da su se kazaljke upravo sklopile
i da si pomislila na mene

fališ

"daleko putujem vetar nudi neke rime kupujem
pristaju uz tvoje ime dva tri stiha na dan..."

ne znam... pokidao sam jednom jedno srce na pola tvrdeći da su dva.
ne znam... želio sam biti više.. i želio sam da ti budeš više
ne znam... kako sam mogao dopustiti da umre nešto tako veliko.

smetalo mi je što više ne pišem pjesme o ljubavi
jer imao sam ljubav veću od svake pjesme koja se može napisati

znam kako ti je jubavi
spremim i ja ponekad svoju sobu i nađem tako neke tvoje stvari koje sam zatajio pri onoj razmjeni taoca.. stvarčica koje su eto tako samo odjednom prestale biti naše i postale moje ili tvoje.
samo što mi se nekako čini da ti nisam vratio onu jednu stvarčicu (ma kako mala i beznačajna bila) koja je jedina stvarno bila tvoja.. oduvijek i zauvijek........ sebe.

ne znam....
od tebe je otišlo pola čovjeka..
od tebe je otišao više dječak nego muškarac.. u potrazi za igračkama
od tebe je otišao čovjek u potrazi za krilima
i sad kada sam ih našao otkrivam da nisam anđeo
nego da sam demon
i da su ta krila crna.. i prazna
i da je taj let let kroz oluju.. ništa ne vidim i osjećam samo bol i hladnoću

i nekako naopako.. umjesto da se sakrijem od suza u alkohol
ja se uporno branim od alkohola suzama.

ma ti me znaš jubavi
znaš koliko dobar mogu biti
i koliko želim pomoći i usrećiti
i koliko me boli samo to što te boli

i iza toga skoro svaki puta uspijem sakriti to što mene boli
što te nema tu kraj mene
i što na svijetu nema tebi ravne... ni blizu
i što sam time što sam ostavio tebe
ostao sam.... potpuno sam
i što sam na onaj zavijet što sam ga dao tebi kitnjastim rukopisom i kitnjastim riječima ubio sa samo dvije riječi koje su tako šaptom kapnule sa ovih prokletih usana "nikad više"

a ipak.. taj zavjet je bio "više nego brak" (sjećaš se)
i sad to razumijem bolje nego onda
ja neću moći voljeti drugu......... "nikad više"

glupačo.. kako si mi mogla reći da se ti ne možeš tako zakleti
da ne možeš obećati naspram svega..

o jubavi... povukao bi sve.. svaki mali uspijeh koji sam postigao u ovih šest mjeseci samo kada bi time nestale te riječi..
ali, kao što me tvoji tjelohranitelji uporno podsjećaju svaki puta kada ih sretnem.. onako u prolazu.. na to više nemam prava

a tako bih ti rado pokucao na vrata tamo negdje pred jutro dok se snovi još mješaju sa stvarnošću.. neki poznati ritam kojim sam obijao ta vrata od onog trenutka kada smo se prvi puta našli na suprotnim stranama. tam-tam-tatam-tam... tam-tam

i milijun puta sam čuo tvoj uzdah u ovim noćima koje provodimo sami
i milijun puta sam otišao u potragu za drugom.. samo da bih joj okrenuo leđa.. jer je nisam mogao ni pogledati onako.. a kamoli dotaknuti onako.. poljubiti onako....
pa nema je koja je toga vrijedna.. osim tebe
prošli su dani kada sam mogao olako prosipati poljubce

a nije da nisam tražio
samo što sam tražio neku koja će biti ti
i pisao sam im pjesme koje ne prolaze bez suza kod nikoga
a pisao sam ih tebi
i volio sam.. očajnički.. svaku
jer sam morao dokazati da ne volim tebe

a volio sam te
....... volim te


i tako nekad upadnem u te razgovore i uvijek se nekako pogodi kao u romanu onog blesavog stihoklepca

'... nekrolog našoj vezi "koja od početka nije valjala, koja je ionako došla do jedne tačke kad se nešto mora promeniti, koja je bila pravo mučenje za oboje, koja je... koja je... koja je..."

Mogu li da pomognem?

Koja je retki prozirni biser. Suzica uvređenog anđela...

Odjek pahulje...

Mala nevidljiva zvijezda...

Koja je jedini suvenir koji ću spakovati na dno sebe kada se jedne jeseni otisnem sa planeta Zemlje...'