ponekad...
četvrtak , 15.07.2004.dođu mi tako riječi
često baš kad ne treba
kad idem u trgovinu ili baš nakon što ugasim računalo
dođu i tako savršeno se oglave u moje srce
nađu te negdje u ovom gradu i privinu se uz tebe..
mazno i nježno.. onako kako sam ja nekoć znao..
i pažljivo te poljube.. zažele ti dobro jutro.. ili laku noć
ili nešto što je već prikladno tom u trenutku.
i stisnem šake
i zube
svijet se na trenutak zamagli i raspline na rubovima mojih kapaka..
ili zgužvam jorgan i stisnem se uz njega
zakrckaju kosti od napetosti
žilama mi prostruji očaj.. kao sila koja bi mogla pokidati svijet na
pola.. da već nije pokidan
negdje u dnu grla urlik bola se maskira u tihi bezglasni cvilež.. i
jecaj
i onda riječi nestanu
i opet sam tu samo ja
sam
i prazan ...
... ne usudim se pogledati na sat u takvim trenutcima
jer znam da su se kazaljke upravo sklopile
i da si pomislila na mene
fališ
komentiraj (0) * ispiši * #