mač... iskovan ne udarcima čekića, nego kuckanjem srca
polako i pažljivo
i ta oštrica nije bila (kao mnoge druge) tako pažljivo
iskovana da bi lijepo izgledala.. i da bi stajala negdje
okačena o zid
bila je iskovana za bitku.. mi protiv svijeta
i ovo nije bio mač koji se mogao nositi u jednoj ruci
čak ni teški dvosjekli mač za koji bi ti trebale dvije ruke
ovaj mač su morale nositi četiri ruke,
i četiri oka gledati gdje će udariti,
i dva srca, i dva grla koja će uzvikivati pobjednički krik
i dva tijela koja če savršeno skladno izvesti taj ples, tu bitku
onako kako ni jedan dogovor, i ni jedna vježba ne mogu uigrati
ili ga tako nosimo ili gubimo

pa zašto sam onda inzistirao na tome da sam JA iskovao taj mač?
zašto sam inzistirao da ga JA moram nositi?
zašto sam se uvjeravao da je to MOJA bitka?

i slomljen je šaptom

...

štit... ispleten od zraka mjesečine.
uvezan znojem nekih sparnih ljetnih noći kada smo postojali
samo nas dvoje.
ukrašen suzama koje smo zajedno proplakali jedno drugom na
ramenu nad nekim glupim knjigama i filmovima..
i nad nekim pjesmama koje su našle odjek u nama.
štit tako lagan da ni osjetili nismo da nas štiti
štit tako čvrst da nismo ni znali da nas netko udara
štit tako velik da smo se oboje mogli skutriti pod njega
i sakriti od svijeta kakve sve gluposti mogu smisliti dva mlada srca
i izvesti dva mlada tijela

pa zašto sam te onda tako često ostavljao samu iza tog štita
dok sam sâm hitao u bitku sa svojim demonima?
zašto taj štit nisam postavio oko nas, nego između nas?

i napukao je od tuge

...

ta ljubav nije bila..
ta ljubav je!

vidio sam je!
zaplela ti se u trepavice
i skrila u kutove tvojih usana
zasjala mi je u pogledu
i zagrijala mi je riječi, da izađu tople i meke

isplela nam se oko nogu i ruku dok smo tako sjedili svatko sa svoje strane stola...
i smijala nam se na sav glas dok smo čeznuli da zagrlimo jedno drugo..
a nitko se nije usudio

i onda na rastanku
u tom štitu sam vidio odraz
tog mača koji je udario na nas

i od tog jednog udarca na trenutak su nam napukle oči

i tek krajičkom oka vidio sam odraz u tom štitu
kada smo okrenuli leđa jedno drugome na rastanku
da nam se nasmješila moja duša
i da nam se nasmijala tvoja
i iako se mi nismo ni dotakli
one su se zagrlile
i poljubile... za nas

točno onako kako treba
bez pogleda i bez glasa obećale su jedna drugoj
da će jednom opet biti jedno




....

ili sam ja to opet nešto krivo shvatio :)