"daleko putujem vetar nudi neke rime kupujem
pristaju uz tvoje ime dva tri stiha na dan..."
ne znam... pokidao sam jednom jedno srce na pola tvrdeći da su dva.
ne znam... želio sam biti više.. i želio sam da ti budeš više
ne znam... kako sam mogao dopustiti da umre nešto tako veliko.
smetalo mi je što više ne pišem pjesme o ljubavi
jer imao sam ljubav veću od svake pjesme koja se može napisati
znam kako ti je jubavi
spremim i ja ponekad svoju sobu i nađem tako neke tvoje stvari koje sam zatajio pri onoj razmjeni taoca.. stvarčica koje su eto tako samo odjednom prestale biti naše i postale moje ili tvoje.
samo što mi se nekako čini da ti nisam vratio onu jednu stvarčicu (ma kako mala i beznačajna bila) koja je jedina stvarno bila tvoja.. oduvijek i zauvijek........ sebe.
ne znam....
od tebe je otišlo pola čovjeka..
od tebe je otišao više dječak nego muškarac.. u potrazi za igračkama
od tebe je otišao čovjek u potrazi za krilima
i sad kada sam ih našao otkrivam da nisam anđeo
nego da sam demon
i da su ta krila crna.. i prazna
i da je taj let let kroz oluju.. ništa ne vidim i osjećam samo bol i hladnoću
i nekako naopako.. umjesto da se sakrijem od suza u alkohol
ja se uporno branim od alkohola suzama.
ma ti me znaš jubavi
znaš koliko dobar mogu biti
i koliko želim pomoći i usrećiti
i koliko me boli samo to što te boli
i iza toga skoro svaki puta uspijem sakriti to što mene boli
što te nema tu kraj mene
i što na svijetu nema tebi ravne... ni blizu
i što sam time što sam ostavio tebe
ostao sam.... potpuno sam
i što sam na onaj zavijet što sam ga dao tebi kitnjastim rukopisom i kitnjastim riječima ubio sa samo dvije riječi koje su tako šaptom kapnule sa ovih prokletih usana "nikad više"
a ipak.. taj zavjet je bio "više nego brak" (sjećaš se)
i sad to razumijem bolje nego onda
ja neću moći voljeti drugu......... "nikad više"
glupačo.. kako si mi mogla reći da se ti ne možeš tako zakleti
da ne možeš obećati naspram svega..
o jubavi... povukao bi sve.. svaki mali uspijeh koji sam postigao u ovih šest mjeseci samo kada bi time nestale te riječi..
ali, kao što me tvoji tjelohranitelji uporno podsjećaju svaki puta kada ih sretnem.. onako u prolazu.. na to više nemam prava
a tako bih ti rado pokucao na vrata tamo negdje pred jutro dok se snovi još mješaju sa stvarnošću.. neki poznati ritam kojim sam obijao ta vrata od onog trenutka kada smo se prvi puta našli na suprotnim stranama. tam-tam-tatam-tam... tam-tam
i milijun puta sam čuo tvoj uzdah u ovim noćima koje provodimo sami
i milijun puta sam otišao u potragu za drugom.. samo da bih joj okrenuo leđa.. jer je nisam mogao ni pogledati onako.. a kamoli dotaknuti onako.. poljubiti onako....
pa nema je koja je toga vrijedna.. osim tebe
prošli su dani kada sam mogao olako prosipati poljubce
a nije da nisam tražio
samo što sam tražio neku koja će biti ti
i pisao sam im pjesme koje ne prolaze bez suza kod nikoga
a pisao sam ih tebi
i volio sam.. očajnički.. svaku
jer sam morao dokazati da ne volim tebe
a volio sam te
....... volim te
i tako nekad upadnem u te razgovore i uvijek se nekako pogodi kao u romanu onog blesavog stihoklepca
'... nekrolog našoj vezi "koja od početka nije valjala, koja je ionako došla do jedne tačke kad se nešto mora promeniti, koja je bila pravo mučenje za oboje, koja je... koja je... koja je..."
Mogu li da pomognem?
Koja je retki prozirni biser. Suzica uvređenog anđela...
Odjek pahulje...
Mala nevidljiva zvijezda...
Koja je jedini suvenir koji ću spakovati na dno sebe kada se jedne jeseni otisnem sa planeta Zemlje...'
Post je objavljen 14.07.2004. u 21:17 sati.