DabRicA: zgode i nezgode jedne dabrice

Nevjerojatno je to kako neki ljudi imaju neopisivu potrebu zabadati nos u tuđe živote. I još k tome tvrditi da oni imaju društveni život na kojem bi im pozavidjela i sama Paris Hilton.

Naprosto je nevjerojatno kako ti isti ljudi pljuju poi tuđim životima, a istovremeno i sami rade ono po čemu pljuju kod drugih ljudi. Takvima čovjek nema što reći.

Jer osobi koja kaže da 80% svoje energije ulaže u posao i da mu ne ostaje mnogo za emocije, mogu reći samo da ju iskreno žalim. Takva osoba nikada neće pronaći zadovoljstvo u malim stvarima, poput lijepog, sunčanog jutra ili kavice u ugodnom drustvu. Žao mi je što takva osoba nikada zapravo neće spoznati koliko je život ustvari lijep, samo ga treba znati živjeti. I veseliti se malim stvarima u životu. Nije sve samo u poslu ili samo u novcu...možeš imati cijelo bogatstvo, ali, ako se ne znaš veseliti nekim malim stvarima, zapravo si vrlo siromašan. Siromašan duhom. A duh je taj koji nas pokreće i koji nas drži da ustrajemo kada nam je najteže.

U životu je najbitnije živjeti...živjeti taj svoj život punim plućima i u njemu uživati, veseliti se svakoj sitnici u životu...a ne živjeti taj isti život samo da ga se živi...jer smo tu, pa ajmo ga sad odživjeti.

Dakle, zaključak na kraju: za one koji se toliko brinu za tuđi život i koji se toliko trude živjeti tuđe živote, poruka je samo jedna: ljudi, to samo ukazuje na nedostatak vašega vlastitoga života.

Toliko od mene za sada. Pozdrav svima!

Jednom u zivotu otkrijes
Nekoga tko ce biti uz tebe,
a ne iznad tebe,
Nekoga tko te voli
zbog onoga sto jesi,
a ne sto bi mogao biti.
Jednom u zivotu,
ako si sretan, nadjes Nekoga
kao sto sam ja pronasla Njega...

....ali istinski sretna, uzdignuta kao feniks idem dalje. Ovo iskustvo me necemu naucilo, ali i pomoglo mi da shvatim neke stvari koje su dugo vremena "cucale" negdje u mom srcu i nisam im dala van...
Ne mogu, a da ne zahvalim onoj jednoj osobi koja je tu uz mene kad mi treba... i sretna sam...

Evo, ne znam ni sama sto da vise napisem, osim da uzivam u svojoj sreci i da mi se koji put cini nevjerojatno koliko me netko "gore" voli i cuva...

Pozdrav svima,
pusa odabranima

Ne znam ustvari ni sama kako da pocnem post...
Zivot mi se okrenuo naglavacke. I shvatila sam da sam bila prilicno naivna mislivsi da, sto sam ja bolja, bolje ce mi se i vratiti. Ocito, bila sam u krivu. Da mi je netko prije samo 4 dana rekao da ce me necija laz toliko povrijediti i zaboljeti, ne bih vjerovala. Za neke ljude sam bila spremna ruku u vatru staviti da im je stalo do mene, da mi zele samo najbolje i da me ne zele povrijediti. Ocito sam i tu bila u krivu. Sve mogu oprostiti, preko svega u zivotu mogu preci, ali ono sto me najvise boli je laz. Ne mogu podnijeti kada mi osoba do koje mi je stalo laze. E, to mi najteze pada.
Ali, laz pokrece ovaj nas svijet. Nazalost. Cijeli svijet zivi u lazi. Jer je lakse zavaravati i sebe i sve oko sebe nego reci istinu. I to ne shvacam. Kao, lazu ti da te zastite, da te ne povrijede. Ljudi moji, svaka laz kad-tad izadje na vidjelo...a onda boli jos vise...puno vise nego istina.
No, nije ni to ono najgore.
Najgore od svega je kad izgubis povjerenje u ljude kojima si vjerovao. A ti ljudi ce se morati dobro potruditi da opet steknu povjerenje. Ali nikada onako kao prije. Rana zacijeli, ali oziljak ostaje. Oziljak ne blijedi tako lako...
Samo sto rijetki ljudi znaju da mene to nece pokolebati. Ali jednoga dana ce shvatiti kako sam se ja osjecala u odredjenom trenutku svoga zivota.
Vjerujem da mnogima ovo sto pisem i nema bas nekog smisla, mozda izgleda nekako nabacano, ali nazovimo ga mojim "ispusnim ventilom". Neke kockice u glavi su nasle svoje mjesto u mozaiku. I sad krecem dalje...jos jaca i snaznija nego prije. Ne kaze se uzalud "ono sto te ne ubije, moze te samo ojacati."
Osim toga, jedna divna zena, kojoj sam neizmjerno zahvalna za sve, jucer mi je dala najbolji savjet u zivotu: