samo su ljudi posvuda, samoljudi. čak nitko koga poznajem (osim troje kraj mene, ali oni su ionako iz zajedničkog svemira pa se ponište). pišem jer imam čime, bez drugog razloga.
...

i opet se, i uvijek se, izvan i iznutra spoji u gomilu kože i kontroliranih glasova. (i onda se smijem naglasku što se uporno stavlja na zidove.)

trebalo mi je više od tjedna da dovučem trupce uz strminu
(umatajući otpale grane u čvor divljih jagoda i bršljana)

poslije sam provodila dane izabirući dva najuspravnija, osam-metarska, prelamajući ostale u prečke i povezivajući ih prije no što sam ih obojila u plavo.
objesiti žutu loptu na napuhavanje o koloturu činilo se jednostavnijim u probama s dvadesetkilogramskim utegom.
u pitanju je uspinjanje plavim rebrima, prebacivanju preko linije najvišeg eukaliptusa.
(kolci bambusa i vješalice za kapute vrlo su korisni u ovakvim zadacima)


nisam se probudila prije visokih vjetrova koji su odnijeli mjesec.




(a kad mi je bilo šest drhtala sam, balansirajući na rubu stijene.
zamišljala bih slijed pokreta tijela.
svinem vrat, savijem koljena, ispruzim ruke, spojim dlanove, prsti pokazuju oblake.
s tolikom sam namjerom htjela ući bez zapljuskivanja.)

ovako ovdje…
(ne volim hodati nad površinom prepoznavajući tek dovoljno)



(Kepler 7.0 kaže da su mi imagination, inspiration, education, career, creativity na vrhuncu (ili blizu tome) u Barceloni… i sad?... :) )

svuda daljina
(ruke su mi prašnjave)



(na mjestu gdje su visjeli ključevi postoji udubljenje u zidu - draže mi je od ključeva samih)