vani je zrak gust kao šampon i mislim da bih mogla dugo padati
(u nizu poput bisera,
stopala izgubljenih u kosi koju je drveće odbacilo.

pod stopalima spavaju razglednice
mirišem papir da saznam odakle su stigle)

sasvim blizu

ne želim karte i vjerujem da ih ne znam čitati. ipak, poklonili su mi jednu staru… jednom kad sam otišla (prije tvojih ruku i poslije svih mojih lutaka). naučili su me da izrezujem ljude.

držimo se za ruke i putujemo zajedno. plave rijeke umjesto usana i noseva, žuti gradovi umjesto očiju.
dišem u naše-njihove usta-rijeke da im dam života, ali se papir neprestano lomi. kapi ljepila ispune oči-gradove.
dišem sve duže - svakim danom - dodajem kapljice.

na kraju nacrtam osmijeh, odrežem sve ruke osim mojih i tvojih, napravim malu lopticu i spremim ju pod kožu.

more je sasvim sigurno stvorilo ljušturu. povremeno sam se nadala da je neotopiva, ali bilo je daleko, bez odlazaka (osim mojeg) i na drugačijem vjetru.

tada sam imala najmekše prste. pomalo crne zbog prečestog druženja s olovkom kojom sam samouvjereno smanjivala udaljenost. ponekad sam crtala drugačije. (bez nje.)

tada je približavanje bilo najtiše. toliko tiho da je svaka imalo nepropusnija opna bila nepoželjna. ponekad smo noću zajedno tražili paru da nam koža ne očvrsne (iako nisam vjerovala da su ulice dovoljno uske da zajednički hod bude opravdan).
...
poslije je bilo hladno kad bi na rukama hodala pločnikom. jutarnje neprimjetno i hladno.