Pregled posta

sasvim blizu

ne želim karte i vjerujem da ih ne znam čitati. ipak, poklonili su mi jednu staru… jednom kad sam otišla (prije tvojih ruku i poslije svih mojih lutaka). naučili su me da izrezujem ljude.

držimo se za ruke i putujemo zajedno. plave rijeke umjesto usana i noseva, žuti gradovi umjesto očiju.
dišem u naše-njihove usta-rijeke da im dam života, ali se papir neprestano lomi. kapi ljepila ispune oči-gradove.
dišem sve duže - svakim danom - dodajem kapljice.

na kraju nacrtam osmijeh, odrežem sve ruke osim mojih i tvojih, napravim malu lopticu i spremim ju pod kožu.