Čuda čudnovata
30.03.2007., petak
|
Evo samo da se javim da sam živ i zdrav. Bajsciklo je dobro. Štoviše. Ona prednja suspenzija je milina jedna, neravnine jedva da osjetim. Sad mi žao što nisam kupio neki i sa stražnjim suspenzijom - ovako mi stradavaju guzne kosti. Dragi gradonačelniče, ovim putem moje guzne kosti ponizno mole da se što prije saniraju ove naše ceste, putevi i stranputice. Bar brije nego mi guzne kosti prijeđu na prednju stranu. Ako ne može, onda barem da mi se osigura operativni zahvat i ugradnja suspenzora u donja leđa. Obzirom na kvalitetu naših nam cesta, pogodan bi bio amortizer od FAP-a.  |
24.03.2007., subota
Mali zeleni
|
Oću kupit' bicikl. U duhu sveopće brige za okoliš ili u duhu protesta protiv INA-inog vrtoglavog dizanja cijena benzina (još se nisam odlučio za razlog). Gledam danas malo na netu. Ono, nije da se bavim biciklizmom, triciklizmom, tandemizmom, vandalizmom,egzorcizmom itd. pa se ne kužim previše. Al' kad sam vidio cijene, skoro sam pao na dupe. Ljudi moji, pa što to na biciklu vrijedi 7.500 kn? Naprosto sam pozelenio od cijena. Sad se valjda računam u "zelene". EDIT: Evo kupih danas za 700 i kusur kn. Olpran, prednja suspenzija (stražnju nisam htio jer sam čitao da se s njom gubi na snazi do 30%, a neću voziti neke lude off road rute), disk kočnice naprijed i pozadi. Mjenjač neki X....neko kinesko ime (budem u budućnosti zamijenio za Shimano). Jebiga, ne mogu si priuštiti izdatak od nekoliko tisuća kn za bicikl, a treba mi prvenstveno za vožnju po gradu, na posao itd. Valjda će biti dobar. Dragi moji, ako duže vremena ne budete vidjeli novih upisa od strane moje malenkosti, znači da bicikl nije dobar, a ponosni vlasnik postao je polomljeni vlasnik na traumatologiji. |
09.03.2007., petak
Stručnjaci
|
Muškarci su iz birtije, žene s placa, tvrdi naš najpoznatiji (tako kažu) bloger, dr. Lebowski. Ja bih se nadovezao i rekao da su Hrvati s Jupitera. Iako se ponašamo kao da smo pali s Marsa. Jutros u Zagrebu, u Upravi za javne poslove MUP-a u Petrinjskoj 30, policajac koji je osiguravao ulaz ranio je građanku, koja je došla po neke osobne dokumente. Nije namjerno, Bože sačuvaj. Slučajno se dogodilo. Nestručno je rukovao novozaduženim poštoljom. Drugim riječima, nije bio osposobljen za rukovanje oružjem. Policajac. Na dužnosti. Nije bio osposobljen? Ja sam mislio da svaki policajac prolazi nekakve škole i obuke, prije nego ih se baci u vatru svakodnevnog obavljanja dužnosti zaštite hrvatskih građana. Vjerujem da se ranjena gospođa osjeća vrlo zaštićenom i sigurnom. Nakon što je prošla jutarnju demonstraciju osposobljenosti hrvatskog policajca. Miroslav Maškarin, dvadeset godišnji dečko s Raba, ostao je trajni invalid nakon rutinske operacije slijepog crijeva. Kirurg koji je izvodio operaciju slučajno je Miroslavu presjekao abdominalnu aortu. Opet nestručno rukovanje. Ovaj put medicinskom opremom. Inače, u hrvatskim bolnicama redovito umiru trudnice i novorođenčad. Ponovno stručnost na djelu. Valjda bolnice nabavljaju osoblje na Jakuševac-buvljak d.o.o. Ajmo ljudi, žurba je. Kakvo osposobljavanje, učit ćete u hodu, na pacijentima. Jer pacijenata barem, fala Bogu, imamo na pretek. Dovoljno je pogledati statistike bolovanja. Hrvati se rode bolesni. Čim se rodiš, odmah otvoriš bolovanje. Nek se nađe, trebat' će. U Ministarstvu prosvjete i športa barem su svjesni vlastite nestručnosti. Pa izdaju po nekoliko udžbenika za svaki predmet i za svaki razred. Za svaki slučaj. Matematika, recimo. Još nije odlučeno na sjednici Vlade je li dva plus dva četiri ili pet. Da li o stranicama trokuta i kvadratima nad hipotenuzom i katetama govori Pitagorin poučak ili Ohmov zakon. Lektirom smo u trendu. Čitaju se popularne stvari poput malog Harry Pottera. Jer domaći pisci nisu baš pogodni. Sunčana Škrinjarić, na primjer. Kako da djeca čitaju Ulicu predaka, kad nazive ulica mijenjamo ko čarape. To bi zbunilo i samu autoricu, gdje neće djecu. Zbunjuje i same stanare. Ujutro odu po kruh i mijeko, dok se vrate – nema im ulice. Odrasli se ljudi gube po vlastitim kvartovima. Gdje neće djeca. Cesarić je još gori. Gle malu voćku poslije kiše...svašta!!! Kakve voćke, kakvi bakarači. Pa kako će nastavnik djeci objasniti što je to voćka, a u Hrvatskoj voćki ni za lijek. Kod nas najbolje uspjevaju minska polja. Turistička su atrakcija. Pred koji dan je baš neki Talijan uživao u blagodatima hrvatskih minskih polja. Iskustvo mu je bilo doživotno. Stoga je bolje da djeca i dalje čitaju Harry Pottere, Dirty Harry-je i slično. Spomenuh da mijenjamo nazive ulica ko čarape. To i nije posve točno, zapravo. Jer baš su čarape te koje i ne mijenjamo često. Crkla perilica, a pričuvne nema, valjda. To se najbolje "čuje" kad vam dođu gosti. Izuju se ljudi da vam ne unose blato u sobu, kulturni ljudi. A čarape im se "čuju" tri ulice dalje. Susjedi policiju zovu. U kuću vam ulijetaju pripadnici specijalne postrojbe za suzbijanje narkotika i plijene čarape kao dokazni materijal.. Inače, Hrvati su poznati po svojoj stručnosti. To se najbolje vidi po uspjesima u kvizu Milijunaš. Hrvatski stručnjaci, visoko obrazovane osobe, uspijevaju čak ispasti prije prvog praga. I tu Hrvati drže svjetski rekord. Osvojenih nula kuna. E moj Einsteine, Hrvatima nisi dotastao... |
08.03.2007., četvrtak
Pale sam na svijetu
|
Once upon a time, there was a boy named Pale... Ima li tko u ovoj zemlji da ne zna tu priču? Pala mi je na pamet dok sam razmišljao o današnjim ratnicima križarima. Prije svega ovim našim, internetskim. Forumskim. Puni su ogorčenosti, mržnje. Rat je u punom jeku. Tko misli različito od nas - izbacimo ga, protjerajmo. Da budemo svoji na svome. Na svome? Pa ovo je fucking virtuala. There's no such thing on the internet. Ali nema veze. Bitno da se ratuje. Za goli opstanak. Pitanje preživljavanja. Nakon duge i teške borbe, uspjevaš. Porazio si neprijatelja. Otjerao, protjerao, sravnio sa zemljom. K'o da ih je Severina štiklom nagazila. Ali...što sad? Kako sad preživljavati, kad neprijatelja više nema? Da bi uspješno preživljavao, neophodno moraš pronaći novog protivnika. I poraziti ga. No, nema više onih koji drugačije misle, njih si već porazio. Ali ima onih koji rabe žičnog miša, dok ti koristiš wireless, ili oni koji imaju drugu rezoluciju na monitoru...poslužiti će. You win once again. Slijede oni koji rade krvavice s rižom, dok su tvoje bez. Palačinke s jajima ili bez...benzin - diesel...Mercedes - BMW...komedija - akcija...kava s mlijekom ili bez....crno vino ili bijelo...uvijek se može pronaći nekoga tko je po nečemu drugačiji. To je dobro. Samo da imamo oko nečega ratovati. Jer bez rata nema preživljavanja. Jednog se jutra probudiš i osvrneš oko sebe. Nigdje nikoga. Please enter your name:....PALE.....PALE, you are the winner, Game over. FUCK!!!!Najveći idiot svih vremena bio je Adam. Kakav kreten. Lijepo je mogao dokrajčiti Evu još tamo u Edenu. Jer je bila drugačija. Makar po spolu. I uživati. Poput našeg Paleta. Sam na svijetu. Umjesto što je nakotio toliko neprijatelja na kugli zemaljskoj. Doduše, ostao bi mu još Bog. No, ni On ne bi bio toliki problem, samo treba smisliti dobru taktiku. Pa ipak si ti warrior. Born to survive... |
07.03.2007., srijeda
Freud i internet - bespuća virtualne primitivnosti
|
Ljudi su čudni. Tome svjedočimo svakodnevno u najrazličitijim životnim situacijama. No, ovih dana razmišljam o internetu, ljudima i – Freudu. Baš me zanima što bi Freud rekao na fenomen interneta, da je kojim slučajem danas živ. Zapravo, nije internet fenomen sam po sebi, internet je tek jedno od tehnoloških dostignuća današnjice. Fenomen se očituje u ljudskom ponašanju na internetu. Chatovi, forumi, pa i blogovi...zapanjujuće je kako u tom virtualnom svijetu ljudima često popuštaju sve kočnice. Pravi sociološki fenomen. Suvremeno društvo, koliko god da jest nesavršeno, posjeduje određene norme ponašanja. Bilo da su propisane zakonima kao službene, bilo da su to one moralne norme, koje stječemo od prvih dana svoga života, primamo ih kroz odgoj od roditelja, zatim kroz školovanje, kroz interakciju sa društvom samim u svome svakodnevnom životu. Te su norme nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Ne razmišljamo o njima, ne razmišljamo što u kojoj situaciji trebamo ili ne trebamo činiti ili kako se trebamo ponašati. Jednostavno se tako ponašamo. To je naučeni refleks. Dio našeg "software-a" u glavi. Freud je to nazvao Super-egom, "nad-ja". Super-ego je naš kontrolni mehanizam, sustav koji nas kažnjava osjećajem griže savjesti ili stida kad se ponašamo zločesto. Naravno, da je taj mehanizam savršen, vjerovatno bismo imali i savršeno društvo. Super-ego ponekad i zataji. Ili kod pojedinaca nije izgrađen do kraja ili kako treba. Tada kažemo da takvoj osobi nedostaje kućnog odgoja. Drugi korektiv je društvo samo. Prekršimo li zakon, idemo u zatvor ili plaćamo kaznu. Prekršimo li neku od moralnih normi društvene zajednice u kojoj živimo, može nam se dogoditi da nas zajednica izopći, da nas se obitelj ili prijatelji odreknu. Meni ponekad dođe da nekoga pošaljem u "rodni kraj", ili čak da nekome promijenim "lični opis". Bilo da mi se nakelji za vrat u jutarnjem tramvaju prema poslu, a zube je zadnji put oprao prije pola stoljeća, bilo da mi neki "padobranac" ulijeće ispred mene u kilometarskom redu u "Konzumu", s komentarom: "Pa ja, evo, samo kruh imam, pa da ne čekam...", a ja si zamišljam kuda bih mu taj kruh ugurao. No naravno, iako bismo u takvim trenucima rado svašta učinili ili rekli, uglavnom to ne činimo. Jer to nije lijepo, nije prihvatljivo. Ma koliko u tom trenutku to smatrali opravdanim. Ne priliči našem statusu fine, kulturne i civilizirane osobe. Jednako kao što nitko ne šeta gradom, nitko ne ide u dućan, kino, kazalište itd – gol. Ma koliko možda vruć ljetni dan bio. No internet...taj virtualni svijet. Tu padaju svi zakoni, sve društvene norme. Čak i onaj naš Super-ego kao da odlazi na spavanje. Skriveni iza monitora i tipkovnice, iza nickova, zaštićenog stvarnog identiteta, dozvoljavamo si ono što u RL sebi nikad ne bismo dozvolili. Ili za to ne bismo imali jajca. U tom virtualnom svijetu dozvoljavamo si drugima spominjati majke, očeve, sestre i drugu bližu i daljnju rodbinu. Dozvoljavamo si vrijeđati druge na najrazličitije načine. Iz nas progovaraju šovinizam, rasizam, ksenofobija. Prepuštamo se vlastitim frustracijama, odrečući se i minimuma vlastitog ljudskog dostojanstva , te se spuštamo se na razinu krajnjih primitivaca. Druga zanimljiva stvar je ta, da ljudi takvo svoje primitivno ponašanje, po raznim virtualnim mjestašcima, pravdaju nekakvim osobnim slobodama, demokracijom i tko zna čime sve ne, a pokušaje odgovornih da komunikaciju i ponašanje održe barem u minimalnim prihvatljivim granicama kulture i civiliziranosti redovito optužuju za cenzuru. Pitam se da li ti isti za nekakvu cenzuru ili kršenje nekakvih svojih prava i sloboda optužuju i osoblje kafića ili restorana kad ih izbace iz ugostiteljskog objekta, jer su netom prije porazbijali inventar, dosađivali drugim gostima i vrijeđali ih? Pitam se tko su ti likovi za stvarno, u stvarnom životu. Jesu li to osobe, koje su i u stvarnom svijetu tek nekakvi nekulturni nasilnici? Ili tu ima i uglednih osoba: liječnika, odvjetnika, političara, novinara, prosvjetnih djelatnika, akademika i svih drugih, koji u stvarnom svijetu govore: "Ljubim ruke" i "Bilježim se sa štovanjem". E, moj Freude...Jesmo li zaista tako čudni? Ili smo tek – licemjeri? Nesumnjivo da nam ova tehnološka dostignuća pružaju neslućene mogućnosti, pa i u ovakve terapijske svrhe, gdje možemo istresti sve svoje frustracije i riješiti se stresa. No, ja sam tu opet tradicionalist, pa mi je draža boksačka vreća. |
