Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

subota, 27.04.2019.

Kućica od kaktusa

Život u betonskim blokovima je bio nepoznanica za stanovnike mog sela. Tada su se izgradile prve kuće na poluotoku koje su pripadale ljudima iz betonskih blokova. Zvali smo ih "ljudi od gore" ili "oni iz grada". Kuće su se razlikovale od onih starijih u selu. Njihove fasade obojane šarenim tonovima, vrtovi prepuni egzotičnih biljaka poredanih u savršenom skladu. Skupi automobili su se sjajili na prilaznom putu napravljenog od egzotičnih kamenih blokova što stvaraju različite morske mozaike. Svake nedjelje, na putu prema crkvi su djeca promatrala čije je dvorište šarenije i kakve se skulpture nalaze među grmovima. Jedna obitelj je imala orlove na ulazu sa svake strane. Kuća je bila skromna, no orlovi su joj davali dodatnu vrijednost. Netko je čak rekao da taj dom pripada važnom političaru, jer "obični" ljudi si takvo što nisu mogli priuštiti. Neki su od ostatka betona radili svoje skulpture koje su najčešće završile kao kugle, ispunjene vreće ili samo neobične nakupine na vrhu stupa koje se više ne mogu riješiti. Kuća s bananom u vrtu je bila prva koja je donijela takvo stablo u selo. Imala je okrugli mali prozor, ograđeni vrt i samo najviša djeca su uspijevala proviriti s vrha ograde. Sestra je pričala kako su tu nekoć zaista uspjele narasti banane, dok je susjeda tvrdila da su čak plave boje.

Još jedna od zanimljivijih kuća bila je crvena takozvana vatrogasna kuća. Bila je prva i jedina drvena kuća u selu. Okružena visokim borovima, izgledala je kao da pripada nekakvoj šumskoj pokrajini te je bila prenesena na ovo novo mjesto. Otvorenim konceptom, velikom terasom i staklenim zidovima, iskakala je od tradicionalne arhitekture bijelih kuća sa inox ili kamenim ogradama, zelenim ili bijelim škurama i crvenim krovom. Krov ove kuće je pak crn, stoga je odmah privukla pozornost lokalnih baba koje su je proglasili mjestom štovanja svakakvih đavola.

Jedna posebna kuća nalazila se na kraju sela. Njeni prozori su otvoreni samo ljeti, i iz njih su izlazili uvijek drugi vlasnici. Ona je izgrađena u dobu bakine mladosti, kada je ona, zajedno sa mladima iz sela, pomagala pri njenoj izgradnji. Tlocrtom pravokutnik koji leži na većem što predstavlja terasu, smjestila se odmah uz more, ulazeći svojim zidovima pod valove i zatvarajući obalu tog sela. Tijekom oseke kada su se nazirale neke stijene pored zida, uspjeli smo preskočiti do druge strane, gdje je bio i ulaz u njeno carstvo. Kao djeca, penjali smo se na jednom dijelu zida gdje se grm prorijedio, ulazeći u istočnu stranu vrta. Tu se nalazilo maleno spremište za brodsku opremu, lopate, gnojivo za vrt i razne neiskorištene posude. Povezano je popločanim putićem koji je vodio do kamene okućnice. Sjeverni dio je bio gol, bez prozora, samo su jedna velika drvena vrata sa metalnim okvirom dominirala zidom. Prijateljica se uvijek bojala prolaziti pored tih vrata, misleći, kako će upravo u tom trenutku netko otvoriti i povući ju u tamnu zatvorenu kutiju. Sa zapadne strane se nalazio pravi mali botanički vrt. Vlasnik je volio kaktuse, ili ih je pak uzgajao zbog njihove lake održivosti, s obzirom da je dolazio ovdje samo jednom godišnje. Nekoliko desetaka vrsta kaktusa su se nalazili u svojim gredicama obrasli ostalim dalmatinskim i divljivm biljkama. Kaktusi su imali često neobične oblike, široke i uske, dlakave i oštre, uvijene poput kovrči završavajući u žarkim bojama. Vile i lopate su ležale naslonjene uz zidić, a uz njih čizme napunjene jučerašnjom kišnicom. Djelovalo je kao da su svi ljudi izbrisani s lica planete, a njihove stvari su ostale netaknute.

Često sam provodila popodneva u tom vrtu čitajući knjige iz stare kuće koje sam pronalazila u konobi, ili nosila snop knjiga iz knjižnice. Svaki odlazak je bio popraćen osjećajem da će me jednog dana netko uhvatiti i povući me za uši noseći sve do mojih roditelja. No jesenski dani u skrivenom botaničkom vrtu bili su ispunjeni tišinom i mirisima. Ponekad sam izvukla pokoji korov koji bi opkolio cvijeće, počistila grane koje su popadale od bure, i ispraznila vodu iz čizama, ostavljajući sve na svom mjestu ne ometajući duhove te kuće. Sjedeći između lavande, kadulje i ružmarina uz šakicu soli u zraku sam ulazila u svoj trans zamišljajući neki drugi paralelni i čarobni svijet. Zamišljala sam kako ću kad odrastem kupiti tu kuću i biti njen posljednji vlasnik u svom postojanju. Mnogi su govorili da je kuća ukleta, jer tjera svoje vlasnike i stalno se prodaje, možda je upravo zbog toga to predstavljalo izazov zbog kojeg sam htjela prisvojiti to mjesto i pružiti mu dugo očekivanu toplinu. Prostor bi preuredila i očistila ne dirajući njenu osnovnu konstrukciju. Nisam ju željela ozlijediti, niti prilagođavati sebi, ja se trebam prilagoditi njoj i utopiti među njenim zidovima. Zamišljala sam kako ću na terasi držati platna na kojima ću slikati more i stijene, ležati u vrtu sa psom tijekom popodnevnog maestrala i spavati iznad valova slušajući njegovu uspavanku.

Snovi o tom mjestu me nikada nisu napustili. Sada sam postala stanovnik onih istih betonskih blokova, promatrajući sive ljude kroz prozor visoke zgrade. Poput mravi se užurbano kreću noseći teret u svoja skloništa. Miris mora je zamijenio miris smoga i jutarnje zagorene kave stare susjede sa petog kata.

Oznake: djetinjstvo

27.04.2019. u 19:53 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.