Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

utorak, 25.02.2014.


Mrak.
Hladni zaobljeni tamno sivi oblutci prosipali su se vijugavim putem što vodi prema vrhu planine. Neki su već duboko bili zakopani pod brojnim stopama svakodnevnog posjećivanja tog Mjesta. Rubovi puta su bili zatvoreni oštrim crnim stijenama niz koje su tekle kapljice voska tisuće svijeća što su nekoć osvjetljavale put. Sada su samo tiho postojale pod crnim velom noćnog teatra. Pisma, knjige, riječi i rečenice su ležale posvuda i blago svjetlucale pod mjesečevim usnama. Beztežinski se vućem prema planini i brojim svijeće vrhovima prstiju koji klize i dodiruju još uvijek meki i vreli vosak. Dodiri su postali hladni, poput glatkih vrhova tipki klavira što je svirao melankoličnu pjesmu zaborava. Trava što pokušava prodrijeti među crnim stijenama djelovala je živo, kretala se u tihim i tužnim pokretima mjesečeve uspavanke. Sitne čestice zvjezdane prašine lebdjele su oko mene i vrtjele me u krug. Dirale kosu, oči, ruke, usne. Nosile sve više i više prema Mjestu , te prodirale kroz moju kožu i ubrzavale otkucaje već hladnog srca.

Danas je Mjesto prazno.

Trava što je nekoć prodirala kroz njegovu kožu i zadržavala svaki njegov dah pod mojim , sada je usamljeno grlila drugu. Lebdjela sam do ruba litice i podignula pogled prema beskonaćnosti svjetla grada pod zvijezdama. Negdje, je plutao prozirni sat nebeskim valovima i približavao se hladnim noćnim povjetarcem. Sat koji je upravljao Vremenom i mogao zaustaviti sadašnje. Sat, koji pretvara Mjesto u pozornicu uspomena. Dotakni me, sjeti se. Nestani.

-Tu sam, pokraj tebe, na livadi ispod zvijezda. A ispod livade, pogled na nepoznati grad. Svjetla se blago prelijevaju i stvaraju odsjaj na oblacima u daljini otkrivajući vatreni okvir oko beskonaćnog prostranstva iznad nas. Toplo je, početak ljeta, no još uvijek dovoljno svježe da se koža naježi pri svakom dahu sitnog povjetarca. Tiho je, nalazimo se na vrhu brda, daleko od ljudi i daleko od šuma grada. Svaki pogled u nebo oživljava prirodu oko nas. iako je sunce već davno zašlo, linije na nebu su još uvijek vidljive. Ostanimo tu dok se sljedeće linije ne pojave s druge strane, dok se sve ne probudi. Ostanimo budni onda, kada svi spavaju, kada vrijeme teče usporeno.
-Izmjenimo sve što je ostalo između nas. Ljudi su odavno otišli, sami smo u horizontu sjene nekadašnjeg sunca. Polako ostao sam sam, iznenađen, pričekati ću te ovdje gdje si me ostavila, daleko od grada i ljudi. Samo želim poletjeti, dotaknuti nebo i osjetiti vjetar na visinama na kojim nikad nije bio udisan. Želim da mojim plućima taj zrak prođe po prvi put. Dalko od smoga, od dima cigareta, tvornica... Tu ću biti... Ako mi se svidi, ne pitajte za mene.
- Nikada nisi sam, ja sam uvijek blizu tebe. Ležim pokraj tebe i onda, kada me ne možeš vidjeti. Možda sam samo onaj mali odsjaj zvjezdane prašine pokraj tebe. Okrečem glavu prema tebi, promatram te. Kosa koja se uvija kroz travu i spaja te s prirodom. Izgleda kao da te obujmila i zagrlila čitavo tijelo, ne možeš se pomaknuti. Hladan izraz lica i oči koje gledaju beskonačno u visinu. Vidim odsjaj svih dalekih i izgubljenih zvijezda u njima. Želiš ih dotaknuti , osjetiti toplinu. Spuštam pogled niz linije tvog lica prema usnama koje su blago odvojene. Boriš se za dah koji ti prožima čitavo tijelo svježinom netaknute prirode. Zatvaraš oči. Tvoji prsti se blago savijaju i zadiru duboko u travu, kao da prolaziš blago nekome kroz kosu.


Kapljica. Ne želim nestati iz tog trenutka. Dijalog koji je trajao satima i nosio me miljama daleko iako se nisam pomaknula s Mjesta. Gledam u sat i preklinjem da me vrati još malo...još samo malo.

-Na livadi, na gustoj i mekoj zelenoj travi prekrivenoj rosom, zlatnom poput zvijezda i mekom poput kose. Ne poznajem ovo mjesto. I nikada nisam bila tu. Nikada se nećemo odvojiti od ovog mjesta, iako ćemo s njega putovati u svim smjerovima ovog svijeta. Mjesto ne posjeduje ključ, no pripada samo onima, koji su ga spremni držati u svom srcu. Ono...je tvoje.
-Možemo li ostati ovdje? Gdje vrijeme ne teče, već kapa. Tako sporo prolazi samo vječnost.
-Ja ću te uvijek tu čekati.

Uvijek ću te čekati...Sat je rastvorio svoja vratašca i pretvorio se u tisuće zlatnih atoma što su lepršali poput nepoznate mase, zatim se formirao u predivnu pticu i nestao među zvijezdama. Pokušala sam ga dosegnuti no hladni vjetar mi je prodrmao ruku i spustio na zemlju. Više nisam mogla lebdjeti, nisam mogla osjetiti toplinu. Mrak. Hladna mokra zemlja i oštra trava parali su moja stopala što su stajala na rubu beskonaćnosti. Moram čekati. Svjesna sam. Topliji dani će jednom doći, i ponovno ću moći promatrati njegove linije kako se pomiću pri svakom uzdahu. Prozirne staklene oči što upijaju Kaos i nestaju među mjesečevim rukama. Ja ću ostati na Mjestu, promatrati grad, promatrati živote osoba i njihove odluke. Čitati osjećaje , tražiti odgovore.

Napravila sam nekoliko koraka unatrag i spotaknula se na hladni kamen. Beztežinski sam pala na mjesto gdje je on nekoć putovao među zvijezdama. Trava mi je ljubila kožu svojim oštrim vrhovima te nježno grlila dlanove. Njegov miris je ostao u svakom atomu ovog Mjesta. Toplo je. Skolupčala sam se i zagrlila koljena koja su krvarila pod bijelim rukama. Toplina je klizila mojim obrazom niz vrat i uzdisala tiho dok se provlačila kosom, te ponovno u kaotičnom plesu prelazila preko očiju prema usnama. Ovdje je toplo...Tu ostajem. Tu ću te čekati. Tu ću čuvati uspomene u zvjezdanoj prašini i čekati da me probudiš. Mjesto nikada neće prestati postojati, sve dok postoji vatra. Sve dok pucketanje ne prestane, mjesec ne ugasne i vrijeme ne prestane postojati. Čekati ću u vječnosti, i dalje od nje.

Tu sam.

25.02.2014. u 21:37 • 4 Komentara • Print • # • ^

utorak, 11.02.2014.

7

Zatvori oči.

Tonula sam svakim korakom dublje u blato te pokušavala tiho prolaziti kroz neimenovani park neimenovanog područja pokraj neke bučne ceste. Korjenje što se pokušavalo spasiti iz ovih beskonačnih smeđih oceana najodvratnijeg ljudskog otpada izgledalo je poput mrtvih krakova one hobotnice koju sam zatekla na stolu. Suhu. Crnu. (Jednom sam pronašla glavu pijetla na stolu.) Zaudarao je. Svaka grana iako duboko izgubljena u toj masi je pucketala pod mojim koracima i uništavala poželjnu tišinu. Koraci su se udvostručili i buka što je dolazila iza mene je postala sve glasnija, sve bliža. Zaustavila sam se. Crne čizme pronašle su se nekoliko centimetara iza mojih. Sluzave kapljice su klizile niz njih i kapale u lokvu. Promatrale su me, i iako su stajale na mjestu djelovale su sve bliže i bliže. Kada će napraviti svoj korak? Čeka li da se pomaknem? Udahnem i krenem naprijed no, čizma se pomakne užasnutom brzinom iza mene.

Crno. Pritisak. Lakoća. Bol.

Mrak.

Promatrala sam bijeli strop na kojem je bilo nekoliko pukotina. Voda je oblikovala čudne mrlje u kojima su se pronalazila razno razna čudovišta koja se pojavljuju oko kreveta kada ugasimo svjetlo. Strop je bio poput Sikstinske kapele posvećene onom najnižem biću , nižem od ličinke. Zrakom je kružio užasan omamljujući smrad trule hrane i vlage, plijesnji. Nisam se mogla pomaknuti, nisam to ni tražila. Nemam snage... Mrak. Oči.

Ne. Svjetlost, kiša, dan. Danas je ponedjeljak. Danas sam tu, danas živim,postojim. Tu sam. Ne odlazi daleko. Oči. Ovog puta one tople i zabrinute oči. Ne prodiru i ne pokušavaju čitati, boju se dotaknuti moje, već ih nježno zaobilaze kao da stražare. Razdvojene usne i zabrinuti uzdah.
Tu sam.
Zatvorene oči. Izdah. Nježni dodir.

Što je suprotno od vremena? Kaos.

Kako nešto tako savršeno poput vremena može proizaći iz tisuću zrnca pijeska što se nalazi u pješćanom satu, iz zrnaca kaosa?

Oči ubojice. One koje se približavaju i oduzimaju. Pritisak. Strop i njegovi likovi su nestali, sada je zavladao mrak i kaos. Sjena koja se pretvara u veliki crni oblak što zatvara svaki dodir sa svjetlošću. Jedno osjetilo je nestalo. Tišina. I tiho škripanje drvene stolice što se nalazila iznad moje glave. Kosa je poput tisuću zmija bila obavijena oko tih poluslomljenih štapova nekoć lijepog i slobodnog stabla. Hladni pod. Tekstura parketa se ocrtava pod vrhovima mojih prstiju. Osjećam rascjepe i mrvice prašine. Tkanina. Povlačim ju i približavam oblak bliže sebi. Ne, ne želim to. Oči. Gotovo su gorjele u mraku, no ne crvene, već hladne, bijele, sive, nezbojne. Ne vidim ih, već osjećam prisutnost vrelog i hladnog pogleda. Dah. Blizu je. Hladna oštrica je prolazila vrhom mojih usana i rastvorila ih kližući do jezika. Bol.

Šalica hladnog nescafea i prazne vrečice šečera sada su izgledale presvijetlo. Tihi šapat kiše, plamen plinskog grijača, užurbani koraci pokisnulih muha i duboki izdah Leptira.
Kako si?
Dobro.

Ponekad treba dvoje da zapocnu dijalog
Ponekad je dovoljan samo jedan
Jezik je zahtjevan samo onoliko koliko ga ti ucinis zahtjevnim, misli su zahtjevne samo onoliko koliko ih ti zahtjevnim zelis uciniti.
Razgovor nije nista drugo nego poticaj razmjene misli.
Ukoliko jedan ima pristup svim mislima, dijalog je samo pitanje efektivnosti.
Ukoliko oboje imaju pristup svim mislima, dijalog nije potreban.

Zatvori oči.

Nijeme i bezgranične usne su prelazile preko vrata i upijale toplinu što je još uvijek postojala u mom tijelu koje se hladilo pri svakom dodiru. Tisuću sitnih prstiju je obuzelo moje srce i gnječilo ga polako no sve brže i brže dok nisam mogla disati.Oštrica je svojom hladnom površinom pronalazila put preko linija mojeg postojanja. Zalazila je u svaku poru i parala najmanji dio svega materijalnog što posjedujem, dok nije došla do unutarnjeg štita. Tako brzo, zašto? Zašto nisam uspjela podignuti zidove i zaustaviti oštricu da tako duboko zadire? No ona je samo klizila po rubovima unutarnjeg štita i podrugljivo lagano ostavljala ožiljke koji peku poput otvorenog plamena na hladnoj koži. Ne osjećam više ništa. Ne mogu se boriti. Moje ruke ,nisu više moje. Moja snaga, više nije moja snaga. Nestajem. Po prvi put, nestajem i rastapam se na sičušne atome. Lom.

Gdje si? Gdje sam bio?
Bila sam tu.
I ti si bio tu.
Ali mi nismo bili mi.

Ja sam bila prošlost, a ti si bio leptir.

11.02.2014. u 01:30 • 6 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 02.02.2014.

24012801

Zaboravi.
Refleksija blagdanskih svjetiljki i ukrasa na crnom lakiranom stolu nepodnošljivo je razbijala eleganciju linija što stvaraju oni mutni obrisi pepeljare, olovke i šalice. Naočale su još uvijek bile mutne od promjene temperature u ovom toplom no smrdljivom zaklonu. Note, zapaljene pri rubovima. Dekoracija. Melodija koja se ne poklapa sa slikom na dugom ekranu i slike nepoznatog autora. Pogledi dviju materija koje me promatraju s druge strane prostorije i prolaznik u zelenom kaputu.
Šutiš,ponovno.
Nisam primjetila povratak Leptira. Duboke tamne oči što upijaju svu refleksiju i ne odišu nikakvim znacima života razlile su se poput tempere i zauzele moju pozornost. Tišina. Razgovor koji je uslijedio sadržavao je hrpu zanimljivih i ugodnih sijećanja, događaja i misli. Onaj vremenski vrtlog u kojem se pronađemo u takvim situacijama nas odvuče na drugu stranu svemira gdje se sve zaustavi. No refleksija stola je i dalje otvarala portal u sadašnji svijet, te sam sjedila na rubu vremena ljuljajući se na visokoj gredi.
Možeš li zamisliti poruku u svojim mislima?
Dodir. Nepoznata toplina razlivena vrhom kože koja je počela pucati poput tankog leda i boljeti pri dodirnom mjestu. Mekoća poput udarca oštrim predmetom i upornim lupanjem jer su vrata čvrsto zatvorena.
Pogled. Staklene oči su pokušale izvući informacije o kretnji, pokretima zjenice i disanju kako bi razaznale pojmove unutar mojih misli. Pokušala sam zamisliti poruku koja je već i mojoj svijesti djelovala kao mutna mrlja na naočalama, ili ih pak nisam dobro pobrisala. Mogu li te odvući daleko u dubinu svoje svijesti dok mi gledaš kroz "ogledalo duše" . Mogu li , otvoriti vrata svakog sijećanja i pokazati svijet koji nikada nije postojao ,no ponavlja svoje beskonaćne linije. Držati tvoju ruku i odlebdjeti iznad neprekinute linije oceana čiju površinu otkriva pljusak osjećaja. Pogledaj, duboko. Što vidiš? Treptaj. Esencija.Leptir se namrštio i vidio planine, autobus i pojmove koji su vezani uz moje svakodnevno razmišljanje. Planine. Penjanje po oštrim stijenama tijekom mečave koja spriječava put prema vrhu. A onda... a onda grad, izgrađen od čistog zlata, hramovi, povijest, tajne i kultovi. Oči. Pleme. Vatra. Pjesma.
Ne mogu pisati.
Opet se gubiš.
Tu sam. Nisam se pomaknula. Skočila sam s grede u sadašnjost i promatrala rub šalice kako se približava njegovim usnama koje su se blago rastvorile i zaustavile dah. Moj crni čaj nije imao okus po onome što bi trebao predstavljati. No gorčina me odvukla u krevet među hladnim zidovima nekoć zabranjene sobe koja je bila preplavljena smradom vlage, tamjana i oraha. Svijeća je već bila pri samom kraju i plamen se neuspješno pokušavao spasiti hvatajući se za posljednje milimetre svog izvora. Kiša. Topli oblog. Nisam se mogla micati danima.
Lažeš.
Ne mogu pisati.
Savinuta poput stabljike cvijeta pokušavam brojati linije drvene teksture na stolu. Odgovor. Svijetli. Ne mogu kliknuti na njega. Znam što će uslijediti, znam koliko može čitati, i znam što vidi. No možeš li zaista prodrijeti tako duboko i vidjeti onaj skriveni grad? Koliko si spreman daleko putovati i boriti se u nadi za odgovorom,za istinom? Ili pak uopće ne tražiš odgovor? Što te vodi? Osjećaji? Nagoni? Ili pak radoznalost. Što ako dođeš do odredišta kojeg toliko priželjkuješ? Hoćeš li uništiti sve za sobom kako nitko ne bi mogao pronaći isto, ili pak podijeliti s drugima? Što ako... čitavo ovo vrijeme hodaš u suprotnom smijeru. I planina nije odgovor kojeg si mogao izvući iz nekoliko treptaja oka. Što ako trebaš zaći u dubine hladnog oceana , u mrak i nepostojanost. U crninu svemira i središte atoma. Gdje se nalazi? Ono što vidiš, je refleksija vlastitog postojanja. Ogledalo se ne može okrenuti.
Čitam.
Vidim.
Osjećam.
Skrivam.
Šutim.
1056 sati kasnije.
Animalnost?

02.02.2014. u 22:32 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.