Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

nedjelja, 29.04.2012.

Onaj...treći...

Šum ulice ,u kojoj svakih deset sekunda prolazi jedna ili maksimalno dvije osobe, spojen sa zvukom radija na kojem su svirale poznate domaće pjesme i nekoliko napornih, miješale su se u narančastoj šalici čaja. Hladan je, i bez šećera, odvratno bezukusan ,baš onako kako ga volim. U pokušaju izračunavanja koliko mi je čajnih žličica ostalo prekinula me Ruka koja je vrhom prsta dotaknula moj dlan, naslonjenu na koljena. Nježnije od svile koja ti dotiče lice u jesensko jutro , radio je osmice na mojoj koži, pa krugove i polukrugove koje je spajao ponovno u osmice. Ipak, osam gledajući s njegove strane je bio znak beskonačno. Beskonačno...Strah. Trenutci dijaloga između njega i osobe nasuprot njega koja ga je promatrala blistavim očima s kojima će uskoro gledati bijele zidove i stare žute knjige, protekli su sporo, razvučeno i toplo. Sunce koje nije dopiralo do ove ulice kao da je probijalo kroz zidove i palilo moju kožu na leđima i vratu. Ili to nije sunce? Kada se govornik okrenuo prema televizoru da analizira nekakve animacije , On mi je odmaknuo kosu nevidljivim pokretom i poljubio vrat, kao da je to nešto što radi svakodnevno. Pogled mi je proletio preko njegovih usana koje su se zadovoljno savile u polukrug slatkog smiješka. Sige sa srca su se odlomile i pale ravno na želudac gdje sam osjetila bol tih oštrica. Minute su djelovale kao godine, a dah se usporio kao da želi nestati s vremenom. Težina srca je popustila ali ujedno postajala jačom pri svakom susretu neodređenih i smeđih šarenica.

"Vidimo se." "Doviđenja".

Treća i četvrta osoba su se razišle prema istoku i zapadu, dok smo mi krenuli prema labirintu sitnih ulica što zaudaraju na jučerašnju razbijenu bocu Jacka, tisuće dimova malograđana i ukiseljeno mlijeko što ga siva maca na uglu nije polizala. Pokušala sam gledati u detalje, prodirati kroz zidove i diviti se arhitektonskim uređenjima neuređenog nereda. No osoba pokraj mene je postojala, i ja sam ga pratila, i gledala u sjenu što se poigravala po kamenu. Automobil kojeg sam zavoljela na prvi pogled, iako nisam ljubitelj automobila uopće, čekao nas je nakon nekoliko ulica na istom mjestu gdje smo ga ostavili. Glazba-do kraja, brzina-savršena, naočale-na mjestu, Ruka...Povlači moju blago kao da svira nekakav instrument i stavlja na mjenjač te je obgrli svojom, velikom poput šape nekakvog vuka, topla i meka. Drhtim pod svakim dodirom iako je bol ispremiješana s vrućinom obuzela gotovo čitavo tijelo. Pogledom me smirio i vratio natrag na mjesto.

- Dio koji nedostaje -

Toplina je nestala, i sve se razdvojilo.Trenutci dok je razgovarao s nekom xy osobom bili su posve prazni, nisam osjećala ni bol, ni tugu, ni sreću. Rastanak je bio isti kao i posljednja dva puta. Zagrljaj "vidimo se", okret na peti za sto osamdeset stupnjeva i uzbrzan korak koji je sličan bježanju da izbjegnem kontakt njegovih i svojih potopljenih očiju.
Nisam mogla nositi naočale. Svjetla grada i crne mase ljudi izgledali su poput igre svjetla i sjene u krošnjama ljetnog stabla. Toplina je nestala i hladni zrak se provukao kroz crnu čipku na mojim rukavima. Jedina mjesta koja su gorjela su mjesta pod njegovim prstima. Svake sekunde se hlade, i žele da se vratim.

Danas je početak krajeva, ili početak početaka. Dio beskonačnosti u kojoj pronalazim vlastite sekunde i zauzimam ih.
"Bojim se."
"Ne trebaš se bojati više."
Bojim se...još uvijek.

29.04.2012. u 21:54 • 2 Komentara • Print • # • ^

subota, 21.04.2012.

Drugi stadij poluraspada

Jedna ruka me dotaknula po nosu, desna ili lijeva nisam sigurna jer nikada nisam razlikovala strane. Vrh prsta u kojem se nalazi više senzora no što možemo zamisliti u djeliću sekunde me taknuo tako lako da sam jedva primjetila. Ruka koja je ležerno naslonjena na bijelu klupu ,dok je toplohladni vjetar doticao i klizio prelazeći glatke zakrivljene linije prstiju, pričala je o problemu mog postojanja. Razgovor je prolazio tiho, usporeno bezvremenski analizirajući moje pogrešne korake počevši od svakog ,božjeg i nebožjeg kakogod, dana kojeg sam proživjela. (upravo sam shvatila kako zumirati tekst bez miša pa mogu skinuti naočale). Ruka je prelazila iz jednog položaja u drugi,okretala se na klupi i uznemiravala tok vjetra oko sebe. Kolikogod sam željela dotaknuti Ruku čekala sam trenutak kada će se ponovno pronaći na mojoj. No ipak, dio koji mi nikada nije bio jasan vezano za sebe je strah tog dodira. Ruka me dotaknula po obrazu. Trenutak je djelovao duže no što je trebao jer je vjetar nestao,zvuk stopio s prostorom a svjetlo više nije smetalo mojim osjetljivim očima. Trenutak kada se svi senzori u tijelu probude, tahikardija, pokušaj dubokog disanja i treptanja u ravnomjernom ritmu,te pokušaj djelovanja mirnoće. Mirna sam. No Ruka zna da lažem, jer ona proučava moje oči jer je u prednosti što se tiče osvjetljenja što se nalazi 10stupnjeva na onu desnu ili lijevu stranu. Početak drugog stadija poluraspada

Odbacivanje Ruke.

Ista glazba koju je Ruka davno slušala dok sam ležala pokraj nje i promatrala njene odraze u ogledalu svijetle sobe.Brzina-dovoljna da se udubim u sjedalo i prestanem disati.

Pogled

usmjeren prema ruci koja se poigrava s mjenjačem ljuljajući prste s jedne strane na drugu. Ruka se podiže te prebacuje na nešto drugo,ovog puta klizeći prstima sporo po udubinama gumbova u očekivanju zelenog svijetla. Bijela koža, koja djeluje glatko iako je nisam dotaknula,gumeno i krhko sjaji se na suncu dok se pomiče sa svjetla u sjenu i nazad. Prolazak kroz krošnje koje se poigravaju sa svjetlom još više čine tu igru zanimljivijom. Stanka. Ruka me dotakne po obrazu i okrene mi lice da se uvjeri da je sve u redu. Ruka je pažljiva, ali snažna. No njen dodir boli. Nastavak stadija poluraspada- ponovno odbacivanje Ruke.
Dodir na nosu,dodir na obrazu,dodir na ruci,prstu i vratu su ostavili trag koji je gorio u ledu. Nisam sigurna gdje sam osjećala bol,no bila sam uvjerena da su ova mjesta razlog. Bol je putovala krvotokom pretpostavljam, jer je nemoguće bilo ući u njen trag. "Sve je u redu". Stadij poluraspada se nastavlja u raspad.

Tišina.

Zvoni mobitel.

Tipkanje mobitela.

Stadij poluraspada je već prešao u stadij raspada. Svjesna sam,oči ne mogu izdržati tlak koji se stvorio u kanalima.

Moram ići. (iako je još 40 minuta do autobusa)

Nestabilni koraci po izlizanom asfaltu kolodvora. Buka starih auspuha i smrad cigareta koje su neugašeno ležale na podu. Očekivanja? Da me Ruka dotakne po ramenu i okrene nazad. Stvarnost? Klupa na kojoj su se nokti duboko zarili u drvo i pokušavali iskorijeniti ono što se u meni stvorilo.

Kap, pa dvije, kiša.
Ovo je bio posljednji put.
I ponovna prepreka u završavanju posta.
Tražim vodootporne laptope.Hvala.

21.04.2012. u 21:16 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 18.04.2012.

Prvi stadij poluraspada

Nestajanje i pojavljivanje na internetskom polju crno bijelog cvijeća mi je polako dosadilo. Pokušaji vračanja u prošlost , i već davno prijeđeni stadiji samomržnje zbog izbrisanog perioda života ispisanog na šest godina starom blogu. Izbrisan je, zaboravi ga, izbrisan je i uzrok brisanja. Glupačo. Nekoć jedan od najčitanijih blogova jer je neka jedanaestogodišnjakinja pisala dobar materijal za psihološko proučavanje nedostupne djece. Potom dvanaestogodišnjakinja koja je bila sve samo ne dvanaestogodišnjakinja koja se pretvorila u trinaestogodišnjakinju koja je već bila u posljednjem stupnju samoraspada i tako dalje. Blog je izbrisan. Sada ,već nekoliko mjeseci kasnije osamnaestogodišnjakinja ,baš pred onim završnim ispitom iz kemije sjedi,piše,gleda i započinje stadije poluraspada unutarnjih atoma.

Raspadanje nije počelo par tjedana prije, kada je stupanj trogodišnjeg samouništenja prestao, već devet sati prije pisanja ovog posta. Raspad uzrokovan otvaranjem moje kutije u kojoj se nalaze najvažnije uspomene iz ovog i zaboravljenog života. Listovi papira ispisani suzama i razmazanom tintom, bili su jedini uzrok otvaranja i bili vrijedni kopanja kroz razne fotografije,medvjediće,suvenire,razglednice i tako dalje. Dva papirića koja sam držala zatvorena mjesecima i pokušavala zaboraviti sadržaj. Mission accomplished. Zaboravila sam. I tvrdila sam da to nije rečeno, a zatim se pravila da sam u pravu i pokušavala ublažiti naviranje bujice emocija. Mrzim bujicu emocija,mrzim bujice općenito (riječ me neopisivo živcira). Papiri su otvoreni, istina je u mojim drhtavim glupim prstima, hladno je jer je propuh u prokletoj sobi, živčanost povećana, bijeda zamijenjena s bijesom, stadij raspada u svom punom mahu…

No taj stadij se mora zatvoriti. Nedovršena reakcija možda spasi ovo malo vremena pred Maturu. Možda zagrijavanjem tvari mogu produžiti njen tijek , ili pak kamuflirati njene raspadnute dijelove.
Svjesna sam da sam danas posve (i već zapinjem na ovoj rečenici dvije minute) ne…nešto. I da ne mogu pisati, i da sam zablokirana i… I još mnogo toga.

Blog se vratio

Do sljedećeg čitanja.

18.04.2012. u 09:05 • 6 Komentara • Print • # • ^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.