Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

subota, 21.04.2012.

Drugi stadij poluraspada

Jedna ruka me dotaknula po nosu, desna ili lijeva nisam sigurna jer nikada nisam razlikovala strane. Vrh prsta u kojem se nalazi više senzora no što možemo zamisliti u djeliću sekunde me taknuo tako lako da sam jedva primjetila. Ruka koja je ležerno naslonjena na bijelu klupu ,dok je toplohladni vjetar doticao i klizio prelazeći glatke zakrivljene linije prstiju, pričala je o problemu mog postojanja. Razgovor je prolazio tiho, usporeno bezvremenski analizirajući moje pogrešne korake počevši od svakog ,božjeg i nebožjeg kakogod, dana kojeg sam proživjela. (upravo sam shvatila kako zumirati tekst bez miša pa mogu skinuti naočale). Ruka je prelazila iz jednog položaja u drugi,okretala se na klupi i uznemiravala tok vjetra oko sebe. Kolikogod sam željela dotaknuti Ruku čekala sam trenutak kada će se ponovno pronaći na mojoj. No ipak, dio koji mi nikada nije bio jasan vezano za sebe je strah tog dodira. Ruka me dotaknula po obrazu. Trenutak je djelovao duže no što je trebao jer je vjetar nestao,zvuk stopio s prostorom a svjetlo više nije smetalo mojim osjetljivim očima. Trenutak kada se svi senzori u tijelu probude, tahikardija, pokušaj dubokog disanja i treptanja u ravnomjernom ritmu,te pokušaj djelovanja mirnoće. Mirna sam. No Ruka zna da lažem, jer ona proučava moje oči jer je u prednosti što se tiče osvjetljenja što se nalazi 10stupnjeva na onu desnu ili lijevu stranu. Početak drugog stadija poluraspada

Odbacivanje Ruke.

Ista glazba koju je Ruka davno slušala dok sam ležala pokraj nje i promatrala njene odraze u ogledalu svijetle sobe.Brzina-dovoljna da se udubim u sjedalo i prestanem disati.

Pogled

usmjeren prema ruci koja se poigrava s mjenjačem ljuljajući prste s jedne strane na drugu. Ruka se podiže te prebacuje na nešto drugo,ovog puta klizeći prstima sporo po udubinama gumbova u očekivanju zelenog svijetla. Bijela koža, koja djeluje glatko iako je nisam dotaknula,gumeno i krhko sjaji se na suncu dok se pomiče sa svjetla u sjenu i nazad. Prolazak kroz krošnje koje se poigravaju sa svjetlom još više čine tu igru zanimljivijom. Stanka. Ruka me dotakne po obrazu i okrene mi lice da se uvjeri da je sve u redu. Ruka je pažljiva, ali snažna. No njen dodir boli. Nastavak stadija poluraspada- ponovno odbacivanje Ruke.
Dodir na nosu,dodir na obrazu,dodir na ruci,prstu i vratu su ostavili trag koji je gorio u ledu. Nisam sigurna gdje sam osjećala bol,no bila sam uvjerena da su ova mjesta razlog. Bol je putovala krvotokom pretpostavljam, jer je nemoguće bilo ući u njen trag. "Sve je u redu". Stadij poluraspada se nastavlja u raspad.

Tišina.

Zvoni mobitel.

Tipkanje mobitela.

Stadij poluraspada je već prešao u stadij raspada. Svjesna sam,oči ne mogu izdržati tlak koji se stvorio u kanalima.

Moram ići. (iako je još 40 minuta do autobusa)

Nestabilni koraci po izlizanom asfaltu kolodvora. Buka starih auspuha i smrad cigareta koje su neugašeno ležale na podu. Očekivanja? Da me Ruka dotakne po ramenu i okrene nazad. Stvarnost? Klupa na kojoj su se nokti duboko zarili u drvo i pokušavali iskorijeniti ono što se u meni stvorilo.

Kap, pa dvije, kiša.
Ovo je bio posljednji put.
I ponovna prepreka u završavanju posta.
Tražim vodootporne laptope.Hvala.

21.04.2012. u 21:16 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.