Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

srijeda, 21.11.2018.

Tri godine poslije

Strah od bijelog platna treba uništiti kaosom.



Vremenski putnici ne postoje. To je nešto što nas uče od djetinjstva kada nam žele uništiti onaj posljednji tračak čarolije u koju vjerujemo. Čarolija nestaje odrastanjem sve više kada iz umnog svijeta prelazimo u fizički. Kada dodir takvog svijeta postaje sve snažniji, suroviji, hladniji. Često smo bačeni u njega bez pripreme, ostavljeni da se sami suočimo i naučimo hodati.

Prije dvije godine sam napustila dom svojih roditelja. Tada sam imala dvadeset dvije godine, po nekima prerano, nekima prekasno. Svoje razdoblje studiranja filozofije i povijesti umjetnosti sam zamijenila razdobljem rada na poslu o kojem sam mogla samo sanjati. Obranivši završni u petak, spakirala sam kufere i kutije te u ponedjeljak već bila u novom gradu, na novom radnom mjestu, živeći s osobom koja je ispunjavala moje postojanje. Novi početak. Ne znajući još gdje ću staviti sve knjige, shvatila sam koliko je fizičkih stvari potrebno za opstanak. Sredstva za čišćenje, hrana, vilice, noževi, ručnici, metla, krpe, kutije, stolovi, lampa, zdjela za voće… Prvih mjesec dana smo brojali sve. Računi su se odlagali u svoju kutiju, bilježnica se ispunjavala brojevima. Preživljavali smo do moje prve plaće jer on nije radio.

Nisam imala vremena kada razmišljati da se nalazim u nepoznatom gradu. Hladni tramvaj, mjerenje vremena, trčanje na posao, provjeravanje adrese po tisućiti put na google mapsu. Nemoj ispasti glupača, smiri se, usredotoči. Cijeli život si se pripremala za ovo. Na poslu sam upijala savjete i rečenice svih kolega, učila što sam brže mogla i prilagođavala se kao da radim već godinama s njima. Ponekad sam sjedila i slušala kako govore stvari koje apsolutno ne razumijem, ali sam pokušavala razumjeti jer sam se bojala postavljati pitanja, i zatim noću proučavala svaku riječ kako bi sutra došla sa novim znanjem.

Nakon posla sam učila živjeti, učila brinuti se za nekog na posve drugačiji način od onog što sam radila kući. Otkrili smo mnogo jedan o drugome. Trenutci sreće i zbunjenosti su prelazili u trenutke konstantnog umora, razočarenja i tišine. Razmišljajući o njemu, razmišljajući o poslu i o tome kako sam neizmjerno umorna me počelo dovoditi u stanje beskrajnog nezadovoljstva svega što radim. Ništa nije imalo smisla. Promijenila sam se izgledom i unutrašnjošću, odbacila mnoga pravila po kojima sam živjela, izgubila poriv za stvaranjem i razvijanjem.

Odlučila sam pobjeći. Razdvojili smo se u nadi da ćemo oboje pronaći svoje mjesto u ovom gradu i raditi na sebi. Pronašla sam stan iz snova. Stan koji je minimalan, prostran, s velikim prozorima i blizu posla. Kada su se vrata zatvorila nakon što su unijeli sve kutije u njega , pronašla sam se u potpunoj tišini nakon godinu dana i četiri mjeseca. Sjedila sam u praznoj prostoriji ispunjenoj kutijama i ležala na podu gledajući u gusti tamni bor što se nadvijao iznad prozora. Počeo je snijeg. Toplina iz peći me meko obavila davajući dobrodošlicu mjestu kojeg ću zvati svojim domom.

Toplina je prerasla u hladnoću i kaos.
Ostavljena sama sa sobom, imala sam sve što sam ikad htjela. Očekivanje je preraslo u razočarenje. Nisam rasla, zapravo, tonula sam još više. Nitko mi nije smetao, nitko mi nije stajao pred stolom da ne mogu crtati i razvijati se no ipak...Stajala sam na mjestu i tonula. Počela sam se gubiti toliko da sam se pronalazila na mjestima na kojima se nisam sijećala kako sam dospjela. Odbacila sam sve.

U trenutku potpunog kaosa, prijateljska ruka se pojavila i povukla me k sebi. Preselila sam se. Živjela sam daleko od posla, ali okružena stablima, ono što sam uvijek htjela. Nisam se trebala brinuti za prijevoz, nisam se trebala brinuti za mnoge stvari. Sada imam vremena za razvoj, sada imam vremena da radim na sebi. No tjedni sreće su prerasli u hladnoću, i stan od trideset kvadrata se pretvorio u tri. Gušim se.

Odrasli nas uče da čarolija ne postoji. No ona se nalazi u svakom i svugdje oko nas. Čarolija se nalazi u svjetlucavoj površini mora tijekom hladnog nedjeljnog popodneva u čijoj pozadini čuješ zvukove dječije igre, šumove tanjura koji se skupljaju sa stola, automobila mladih koji idu svojim prijateljima na kave, brodove starih mornara koji su odlučili svoju voljenu odvesti u “đir”. Čarolija se nalazi u knjigama u knjižnici koje već mjesecima nisu bile posuđene, ili u antikvarijatu od četiri metra čiji vlasnik sjedi sa mještanima na bijelim plastičnim stolicama i priča o životu na uglu zaboravljene ulice. Čarolija se nalazi u skrivenom parku iznad najpoznatije plaže, u još skrivenijim kamenim stubama koje vode do mora ispod litice gdje su mnoge priče bile podijeljene. Čarolija je posvuda.

Ali nju ne mogu pronaći u ovom gradu. Ne mogu je pronaći u savršenom stanu, savršenom poslu, savršenoj osobi ili savršenim stvarima iz Ikee. Jer na kraju ništa od toga nije savršeno, i ne treba biti. Ne znači da oni nju ne posjeduju, ona je ipak posvuda.

Često bježim, i često radim velike odluke. Ne želim vjerovati u ono što nas uče od djetinjstva. Uči dobro, završi fakultet, nadaj se da ćeš dobiti posao i moli se da ga imaš do kraja života. Ne želim se zaustavljati, želim ponovno pronaći čaroliju koja će me nositi vjetrom iz mjesta u mjesto.

Sada imam dvadeset pet godina, i vjerujem u čaroliju.

Neću prestat vjerovati.

Neću se prestati boriti.

Želim ponovno disati.





21.11.2018. u 20:21 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.