Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

petak, 07.11.2014.

Posjedovanje

Linija, kaos u beskonačnini horizonta što se teatralno predstavljao tog popodneva. Linija što presjeca svijetliju i tamniju varijablu uspoređujući konstantno kretanje s mirnoćom, gustoću s lakim nedoticljivim oblacima i beskonaćnu visinu s konačnom dubinom.Linija, koja je nestajala je pri dolasku meke bijele vertikalne površine. Ptice su neprestalno pokušavale letjeti ususret vjetru, boreći se, i zadržavajući se na mjestu sve dok ne bi otvorile krila i dopuštale da ih vjetar nosi. Ne volim vjetar. Ne želim biti nošena vjetrom, ne želim da me vjetar preuzme. Nedavni Vjetar je puhao iz nepoznatog smijera. Opasnost koju nisam mogla uhvatiti, ugasiti, potopiti i ugušiti. Strana sjena bez vidljive nepostojanosti je prožimala moje tijelo i zadirala tamo gdje ju nisam mogla zaustaviti. No Vjetar ne može puhati vječno, on se mora raspasti kako bi nastao novi, mora putovati kako bi zadržao svoj oblik, i nikada se ne može vratiti.
Ne volim vjetar.
Kiša će uskoro.
Blagi glas je nošen vjetrom djelovao glasnije i bliže no što je zaista bio. Osjetivši nepoznatu blizinu zaronila sam duboko u džemper i promatrala horizont iz toplog skloništa.
Daleko je. Neće padati.
Miris kiše se nije mogao osjetiti zbog strašnih naleta slanih valova. Vjetar je uporno pokušavao otkriti moje sklonište i dokazati kako nikada neće otići, kako je njegovo cirkularno kretanje samo privid odlaska , i kako neću nikada biti slobodna. Horizont je mijenjao svoje scene, poput starih drvenih igračaka što su se navijale, i uz glazbu mijenjale prizore vrteći papirnatu traku. Guste meke mase su se oblikovale novim potezima kistova, miješale se s vodom i sastavljale u neke posve nove, putujući nevjerojatnom brzinom u različitim smjerovima. Bilo je gotovo nemoguće odrediti koja će se masa nadviti nad nama i preuzeti nas u svoje hladne ruke te stopiti s tisućama kapljica što su putovale dalje no što smo ikada mislima bili. Gorući Leptir je sletio na moje rame i usmjerio se prema vjetru. Njegove vatrene linije što su se protivile monokromiji trenutka, nošene vjetrom su pokazivale novi smijer. Smijer topline i skrovišta. No vjetar je pojačavao, stvarajući sve veći pritisak na njegova krila koja je jedva uspio već sada otvoriti.
Dođi, odlazimo.
Suprotstavljajući se izgubljenoj sjeni, zatvorila sam horizont i odmahnula masi zaboravivši na čitavu predstavu i nastavljajući borbu kroz hladnoću i vjetar. Pokraj plamtećih krila zaboravih na prepreke te počnem rezati zrak i teči suprotnim smijerom. Korak je postajao brži, zidovi su nestajali, a put je djelovao poznato. No ne želim gledati put, ne želim znati gdje idemo, ne želim znati put natrag, želim te samo pratiti. Svjetlost je postala sve manja, iako se oganj nije gasio, već je postajao tamniji, mijenjao svoj oblik i zatvarao se. Sada već crni oganj se nadvijao nad mnom i promatrao oprezno dok je stvarao još veličanstveniju sjenu na zidu. Toplina, no ne ona što ju on posjeduje. Toplina, koju sam preuzela, ukrala, sebično zatvorila dlan i držala čvrsto. Mogu li posjedovati toplinu, iako ona nije pružena, iako ona ne smije biti, i nikada neće biti? Postoje li ograničenja i Granice koje se postavljaju uzastopno i grade poput nestabilnih zidova što se moraju konstantno obnavljati? Može li posjedovanje biti jednostrano, posjedovati, a ne znati da već bivaš posjedovan? Ili posjedovati, a ne znati ono, što je posjedovano. Toplina koja se nalazi u dlanu, pretvara svoje zlaćane boje u beskonaćni spektar nepoznanice i pitanja, dok toplina koju vidim, se približava horizontu.
Crni oganj.
Plamteći sve snažnije približavao se no držao udaljenost određenu Granicama. Kretnje koje nisu potaknute vjetrom već vlastitim osjećajima i nepoznatim podražajima. Toplina koja postaje strana i zbunjujuća mijenja se iz jedne u drugu tražeći odgovor i bježeći od njega u isto vrijeme. Vidim li isti oganj? Istu vatru? Istog Leptira? Istu toplinu, koju sam zatočila i ukrala dlanovima? Potiče li to posjedovanje promjenu, koja postaje prilagođavanje vlastitim očekivanjma i ugodom? Ili pak posjedovanjem shvaćam, da ono što vidim i ono što mislim i ono što osjećam je posve različita stvar? No što je od toga istinito, i mogu li ikada otkriti istinu. Posjedovati tri različite vatre i odrediti koja od njih je istinska je gotovo nemoguće, jer odbacimo li osjetila i ostavimo samo na razini spoznaje, koja ponovno gotovo ne može egzistirati bez osjetila, vodi k propasti nemogućnosti i opreke.
Posjedovati, a ne poznavati posjedovano.
Posjedovati, a nemati pravo na posjedovanje.
Sebičnost i beskrajna glupost i beskorisnost u ljudskoj egzistenciji.
U dlanovima se stvarala oluja, pripremala se za destrukciju svih onih sebičnih elemenata. Crna pijavica koja se neprekidno pojavljuje u mojim snovima je daleko već razarala svaku stanicu preostale topline. Ispustivši vatre iz dlana, ostao je samo vjetar koji je ukrao ono, što sam čvrsto držala za sebe.
Posjedovati, a ne imati što.
U tišini sam promatrala ritam kamenih površina što su već stoljećima poslagane pod našim nogama. Zaobljene rubove koji su bili nekoć čvrsti, pokoju travku koja se uspjela probiti iako se nekoć prenosila kljunom zalutale ptice, opušci cigareta, žvake, nered. Prostor je postajao uži, i zidovi su rasli stvarajući zatvor no sigurno utočište od vjetra. Ne želeći ni tražiti izlaza, tijelo je nepomično stajalo i upijalo praznoću. Samoću. Sve je nestalo.
Poznate ruke su polako provlačile svoje prste kroz moje, ispreplečući ih i prenoseći nepoznate čestice što su unosile život u taj mrtvi trenutak. Nepoznate tinjajuće čestice što zaokupljale su svaki dio moje kože i ulazile duboko u tijelo do srca, zaustavljajući dah pri svakom dodiru. Vatra što je otvorila svoja krila i nadvila ih poput najveličanstvenijeg leptira prekrivajući sve sjene, sve prepreke, sve Granice i sve riječi što su ograničavale spoznaju te istinske njezine ljepote. Vatra koja je plamtjela u svojim najljepšim i najtoplijim bojama, toliko nježna, no toliko snažna da izbriše sve one rane nastale od vjetra, nastale od sebičnih pokušaja posjedovanja, od godina zabijenih čavli kojima sam zatvarla sva vrata. Vatra, koja je jednostavnim dodirom vrhova prstiju uspjela izbrisati i otvoriti novo poglavlje u svakoj rečenici koju više nisam mogla izgovoriti. Tišina što je postala toliko glasna i toliko intimna da sam ju poželjela imati zauvijek. No ne želim više posjedovati, ne želim više zadržavati ono, što ću uprljati vlastitim mislima i pretvarati u ono što nije, dijeliti i utrostručavati nešto, što zapravo ne postoji, i što nikada nije postojalo. Želim biti dio trenutka, prolaznog trenutka koji se više neće ponoviti. Prolaziti kroz vatru i osjetiti vlastito nestajanje no želju za ponovnim susretom.
Ne imati - je imati mnogo više ,no što posjedovanje može pružiti.

07.11.2014. u 23:00 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.