Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

srijeda, 29.10.2014.

.

Danas nestajem. Danas ću zatvoriti oči posljednji put i nestati sve do sutra, kada će se ponovno otvoriti i početi spajati okside za određene stanice. Danas nestajem...Danas me valovi gutaju, danas nestaju crveni oblaci, danas su kapljice stijene, danas je jučer, a jučer nikada nije postojalo.



Nevidljivim pokretima mišića i kostiju sam se nesvjesno izvantjelesno dovukla do kreveta i oklijevala dotaknuti površinu meku poput pjene, no oštru poput bure. Ne želim spavati, ne danas, ne... Ne želim. Vrhovi prstiju su prošli preko hladne površine koja će me u roku od 27 minuta zatočiti u trenucima užasa ,jeze i patnje.

Još malo... Što prije to obavim, prije ću nestati iz sadašnjosti.



Odlučno sam se stopila u plahte i ogledala po sobi. Svjetiljka upaljena, ladice zatvorene, stolica uvučena, knjige u liniji, olovke jednako raspoređene, papuča iza ogledala da ono ne bude okrenuto prema meni, posteljina ispod brade, hladno je, no ubrzo ni to neće biti važno.

Zatvori oči. Hajde... Bit će ti bolje, zatvori ih. Nestani.



Hladni kapci su nježno spojili trepavice i poput živine spojili ih u pletenice ne dopuštajući da ih otvorim još jednom. Ruke sada već beživotno klize niz tijelo i padaju na hladni krevet. Opuštena sam...To je lijepo, to je ugodno. Prošlo je pretpostavljam već 10 minuta. Još malo... I onda poslije toga... Nestaješ.

Sve slike prošlog dana bi se trebale sada projicirati u mom unutarnjem kazalištu, no ja sam prazna zavjesa, vjećno zatvorena čija se scenografija odvija poslije same tragedije, kada glumci otiđu...



17 minuta 32 sekunde.



Tiha pjesma koja je nekoć svirala iz pekare uz koju sam prolazila, slatki mirisi jutarnjih peciva, smijeh raspoložene debele prodavačice, koja ostatak peciva od jučerašnjeg dana lako sredi. Njeni debeli prsti dok mi pruža kravaticu od novca kojeg skupljam po džepovima.

Livada iza starog mjesta stanovanja, livada koja je uvijek bila mistićna i zatvorena od ostatka svijeta. Nepoznati brežuljci, visoke trave, gljive, lokvice, mahovina, crvi, kukci, mrtve ptice, perja, ostaci nedavno zapaljene lomače, krugovi, crveni prah.



Kiša.



23 minute 45 sekundi.



Šalica koja je stajala u kutu plijesnjivog zida u kojoj smo ostavljali svoju opremu. Hladne ruke. Drhtavica. Otkucaji srca koji su bili nepodnošljivo glasni.

Voda.

Smrad.

Smrt.



26 minuta 04 sekunde.



Još nekoliko sekunda,svjesna sam... Slike koje su se izmjenjivale postajale su sve stvarnije, užasnije, bolnije, hladnije, zelenije, pljesnjavije, vrtlog, vrtlog riječi ,slika,brojeva,slova ,trenutaka, emocija, užitaka, dodira, krvi, vriska, boli...



26 minuta 55 sekunde.



Dođi, dođi i obavi to, želim da dođeš, očekujem te!!! Uđi u moj um i napravi me još nenormalnijom no što jesam. Učini me onakvom kakvom me svi doktori smatraju. Dođi! Učini što trebaš.



26 minuta 56 sekunde.



Znam da će me ponovno poslati na razgovore, znam da će me ponovno pitati koje sam traume proživjela, znam da će mi govoriti o prekrasnim bijelim sobama u kojima ću se smiriti i uživati u tišini i sreći.



26 minuta 57 sekunde.



Kada je ovo sve počelo? Prije koliko godina... Koliko još, koliko još moram trpjeti.



58



Još malo... još samo malo



59

.

Trepavice su se odvojile i na pritisak teških ruku na prsima kapci su se odvojili nekoliko milimetara ,dovoljno da vidim prostoriju oko sebe i da sam svjesna stvarnosti. No tresu se, treperi slika, ubrzano. Dah postaje kraći, ne mogu disati, teško je. Pritisak sve jaći koji istiskuje svaku molekulu iz mene. Tijelo i udovi mrtvo leže na posteljini, ne mogu se pomaknuti, ni milimetar, ne mogu. Upirem svu snagu u njih i pokušavam no znam da ne mogu. Zašto uvijek pokušavam? Zašto se uvijek uspaničarim kad znam već unaprijed da ne mogu sljedećih nekoliko minuta? Zašto mi um počinje hiperaktivno djelovati i primjećivati sitne sjene po sobi, zvukove koje normalni ljudski um ne čuje.



Koraci.



Ne mogu okrenuti glavu, ne mogu je pomaknuti. Da barem mogu , da barem mogu još malo.



Koraci.



Sjene.



Ruke su se počele nestvarno micati za pola milimetra uz drhtavicu i bol. Bol koja žari svaki dio mog postojanja. Nestajem, ponovno nestajem u boli, ne mogu više disati, odustajem...



Posljednji udarac u prsa koji je bio najjači do sada, i pad. Pad natrag, duboko u krevet, a onda ... Onda sam odlebdjela visoko iako duboko nazad. I...

Sve je prestalo. Oči su se otvorile, ruke su se refleksno pomaknule, i tijelo zatreperilo. Tahikardija, duboko disanje, proširene zjenice, hladnoča.



...





-post sa starog bloga.

29.10.2014. u 23:37 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.