Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

srijeda, 02.04.2014.

23032702

Nestaješ...
Linija. Linija koja spaja dva horizonta i povezuje beskonaćnost s konačnošću. Linija koja odjeljuje nebo i jezero nestajala je pod mekanim obrisima magle što je klizila nad površinom vode. Tišina prožeta međusobnim dodirivanjem ostarjelih i mokrih drvenih djelova čamca. Hladno je. Pokušavam navući rukave preko prstiju i koljena kako bi što više zadržala vlastitu toplinu. Skolupčana u čamcu koji se nezamjetno njiše nalazim se u beskonaćnom sivom i mrtvom jezeru. Nema ni travke, ni trske, ni cvijeta. Nema riba, ptica, kukaca. Samo magla, linija, sivo i bijelo. I čamac. Postojim li ja, u ovom čamcu, mogu li se vidjeti? Ako vidim svoju ruku, kako ću znati da je moja, i kako ću znati da ta ruka postoji a nije samo dio moje imaginacije. Postoji li svjedok, koji može potvrditi da sam tu? Kosa se počela pomicati po hladnoj koži i lijepiti za tkaninu. Vjetar. Negdje je vjerojatno neki list prouzročio pomake u zraku i natjerao druge da počnu padati stvarati kaos u ovoj tišini i kreirati...povjetarac.

Hladni povjetarac me zaobilazi i pretvara jezero u nježne tipke gluhog klavira koje tiho sviraju svoj nocturno, miješajući onu masu što stvara maglu u vrtlog prizora. Prepoznajem ove obrise. Prepoznajem lice koje sam nebrojeno puta promatrala od pore do pore i pamtila svaki dio te strukture što potiče u meni... želju za disanjem. Linija što teče niz divlju kosu i prelazi glatko preko čela niz nos i klizi preko mekih usana pretvara se u crvenu vrpcu što putuje prema mojim rukama. Povjetarac je pojačao te pomaknuo putanju te vrpce bacivši ju na rub čamca. Zapela je za čavao. Ako ju samo dohvatim, mogu pasti u jezero, no ako ju ne dohvatim morat ću je vječno promatrati u nadi da će je povjetarac vratiti k meni. No što ako taj čavao nikada ne pusti vrpcu, što ako, vrpca mora ostati na svom mjestu? I zašto se čavao nalazi upravo ondje, gdje čamcu nije potreban. Koliko imam mogućnosti? Postoji li, mogućnost?

Nedostatak mogućnosti znači da je sve postalo nužnost, sve je postalo trivialnost.

Možemo li se dovesti do trenutka kada mogućnost u potpunosti nestane? Možemo li odustati od svih opcija i odustati od odustajanja? Mogu li se okrenuti na drugu stranu čamca i promatrati beskonaćnost te zaboraviti da crvena vrpa probija monotoniju ovog sna? Ili ću pak skočiti samostalno s čamca i dopustiti da me jezero guta duboko duboko... Koliko je svijeća potrebno ugasiti kako bismo naučili odustajati?

Grebem ispod vlastite kože i zadirem nokat ispod nokta puštajući bujicu bezbojne krvi. Boja je nestala, progutana je u nemogućnosti odabira. Zašto postoji samo ta crvena boja, samo na vrpci? Mogu li ja posjedovati istu boju i odustati od želje za posjedovanjem vrpce? Samo boju? Je li dovoljno samo posjedovati dio onog željenog kako bismo odustali od mogućnosti za čistim odabirom? Sebičnost... Ne. Preživljavanje i disanje. Hranjenje i toplina... Vrpca, njena boja, ona je vatra koja se ne može ugasiti. Izvor vječne topline i izvor vječnog života. Ako ju samo dohvatim, mogu živjeti vječno s njom, posjedovati toplinu koju do sada još nisam imala...Na ovom čamcu. Negirati vrijeme i ostati zatočena u ovom snu...

Vrijeme.

Vjetar je jačao oko moje staklene kugle u kojoj se nalazio čamac. Voda se posve podignula i podijelila svoje linije u bezbroj točaka što su nošene vjetrom. Bujica prizora i sijećanja je nestajala s onom tihom maglom koja je sada postala samo kaos oštrih poteza Umjetnikovog kista, razbijajući dio po dio staklene slagalice. Sve do posljednje... Vjetar je zahvatio čamac i podignuo ga zajedno s kapljicama. Hladna voda me već posve oblila i sledila svaku poru u tijelu. Vrpca se počela snažno otimati hladnom željezu tog čavla . Vjetar ju je čupao , gurao , vukao i nosio sve jače i jače. Pokušala sam se pomaknuti no nisam mogla. Ne mogu podnijeti da vrpcu odnese. Ne smijem! Skočila sam svim svojim postojanjem na vrpcu i pokušala ju uhvatiti onog trenutka kada ju je vjetar odvojio od utočišta.

Hladnoča.

Crno.

Padanje.

Pala sam u jezero i počela se otimati za površinom koja je brzo nestajala. Svjetlost je izgledala poput posljednjeg vagona vlaka koji odvozi sve one, koji su odlazili kroz posljednjih nekoliko godina. Hladnoća je nestala kao i osjećaj za osjećajem. Ne znam gdje sam. Samo beztežinsko padam i udaljavam se od one poznate točke. Nisam sigurna je li ovo voda, ili samo dio svemira koji me guta sve dublje i dalje od pojma prostora.
Nježni dodir nečeg se provukao kožom. Pri posljednjem dahu svjetla vidjela sam vrpcu koja je ležala u mojoj čvrsto zatvorenoj šaci. Uhvatila sam ju... I onda je svjetlo nestalo. Iako je boja nestala, iako je ona subjektivna toplina nestala, iako osjećaj ne postoji i ne mogu dokazati postojanje vrpce, ja znam da je ona tu, i ja znam da ju držim. Ja znam da postojim s njom i ona sa mnom. Da postojimo bez obzira na nepostojanje prostora u kojem se nalazimo. Prelazimo iz kaosa u savršenstvo i obrnuto bez osjeta za promjenom. Ništa više nije bitno. Sve je nestalo... I sve se ponovno rodilo.

Ostani.
Poznate usne su se otvorile i izgovorile tu riječ.
Tu sam, uvijek.
Posljednja zraka sunca na horizontu je zaplesala i nestala u onoj ,sada već toploj i poznatoj liniji.
Danas se vide zvijezde. Sutra će biti lijep dan.

02.04.2014. u 21:45 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.