crniblogkomunizma

petak, 02.01.2009.

HIGHLIGHTS FROM MOSCOW - JOSIP BROZ "WALTER TITO"

Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova (Biblija, Ev. Iv 3,20)

KRVAVI TRAGOVI JOSIPA BROZA «VALTERA» U KOMINTERNI -
- Od referenta do prokazivača i klevetnika

Osuđeni terorist-bombaš, doušnik sovjetske tajne policije i agent Kominterne:
Josip Broz "Valter Tito"

I./II.

Austrijski psihoanalitičar dr. Silvin Eiletz istražio je tajne arhive Kominterne koji su nakon pada Berlinskog zida i sloma „prve zemlje socijalizma“, Sovjetskog Saveza (SSSR), postali dostupni za povijesne istraživače i javnost, i otkrio je zanimljive informacije o nekadašnjem polustoljetnom čelniku jugoslavenske komunističke partije koje su u službenoj biografiji Josipa Broza - Tita ostale bivšoj jugoslavenskoj, i današnjoj hrvatskoj javnosti nedostupne.

Službeni Titov biograf, povjesničar jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije Vladimir Dedijer, koji je Titovu biografiju napisao za njegova života, i koja je od maršala Tita dobila kvačicu u znak odobravanja za njenu publikaciju, nije znao, ili nije htio znati tamnu stranu njegova vrhovnoga komandanta, „druga“ Tita. Josip Broz - Tito je u svojoj biografiji prešutio sve detalje vezane za njegov boravak u centrali međunarodne terorističke organizacije Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi, tridesetih godina 20. stoljeća, kao i svoje sudjelovanje u španjolskom građanskom ratu ali je zato njegov suborac i „španac“, talijanski predsjednik Pertini, na Titovu sprovodu u Beogradu se prilikom upisa u knjigu žalosti prisjetio slavnih dana borbe protiv fašizma u Španjolskoj. Ti slavni antifašistički dani izgledali su tako da je doušnik sovjetske tajne službe i policije NKVD, i tajni agent Kominterne, Josip Broz „Valter“, sudjelovao u španjolskom građanskom ratu u likvidaciji cijeloga niza istaknutih antifašista i cvijeta španjolskih marksista po Staljinovu naređenju, isto kao što je u Kominterni sudjelovao u likvidaciji jugoslavenske marksističke inteligencije i osnivača i vodećih funkcionera Komunističke partije Jugoslavije, sa ciljem eliminacije svih njegovih potencijalnih protukandidata za čelno mjesto politbiroa Centralnog komiteta KPJ koje je ostalo upražnjeno nakon što je staljinistički režim u Moskvi, 1. studenog 1937. do smrti strijeljao generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „druga“ Josipa Čižinski koji je nosio Kominternino konspirativno ime „Milan Gorkič“. Žrtve Brozove pohlepe u borbi za vlast postale su i njegove dvije zakonite supruge koje je također oklevetao, i koje su završile pred streljačkim vodom sovjetske tajne policije, pod lažnom optužbom da su „fašistički špijuni“.

Čudno da su baš svi oni jugoslavenski komunisti koji su bili kvalificirani za čelno mjesto generalnog sekretara politbiroa CK KPJ bili, ili „fašistički špijuni“, ili „trockisti“, a što je bila još teža optužba od etikete „fašistističkog špijuna“ jer je osnovač Crvene armije, Lav Trocki, postao najveći Staljinov oponent i disident komunizma toga doba, likvidiran u Mexicu, 1940. godine od strane tajnog agenta Staljinove tajne policije koji mu je u vrat zabio šiljak za led. Po svjedočenju nekadašnjeg Titovog najužeg suradnika i ratnoga druga, crnogorskog boljševika Milovana Đilasa, je zahvaljujući Titovim klevetama, od prijeratnih 2500 jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu smaknuto njih oko 800. Paradoks je ali povijesna istina da je više antifašista dao smaknuti staljinistički režim u Sovjetskom Savezu i Titov boljševički režim u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj SFR Jugoslaviji nego Hitlerov nacistički i Mussoliniev fašistički režim i njihovi saveznici!

Glavni izvor za ovaj post o tamnoj strani maršala Tita je navedeni austrijski psihoanalitičar i njegova knjiga „Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. – 1940.“, kao i slovenska povjesničarka dr. Jerce Vodušek Starič, i njena knjiga kojom se ovaj puta neću baviti ali ću spomenuti njezin razgovor za Jutarnji list od 14.5.2005. pod naslovom „Mit o Titu kao geniju je za naivce, on je naredio masovne pokolje“, i poglavlje „TITOVE LAŽI O RJEŠAVANJU NACIONALNOG PITANJA“ u knjizi Ljubice Štefan pod naslovom „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999. Pero Simić, glavni urednik srbijanskih novina «Večernje novosti» od 1999. do 2000. godine, analitičar Josipa Broza -Tita, tvrdi u svojoj kritičkoj knjizi „Svetac i magle“, predstavljena hrvatskoj javnosti u razgovoru za zagrebački tjednik „Nacional“, u broju od 28. studenog 2006. (članak „Tito je na vrh KPJ došao CINKARENJEM“), da je Kominterna bila teroristička organizacija, i da je predstavljala „petu kolonu Sovjetskog Saveza“ odnosno urotničku organizaciju u onim zemljama u kojima je podržavala komunističke partije, tako i KPH za vrijeme ustanka od 22. lipnja 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Staljin je raspustio Kominternu 1943. godine uslijed Drugog svjetskog rata kako mu zapadni Saveznici Velika Britanija i SAD ne bi mogli predbacivati da se ne zalaže samo za slom Hitlerove Njemačke nego i za instalaciju komunizma u Europi; godine 1947. je Staljin umjesto Kominterne osnovao praktički istovrsnu organizaciju pod nazivom Kominform ili Komunistički informacijski biro koji je postojao do 1956. godine, a do 1948. je sjedište imao u Beogradu.

Za početak ću citirati Staljinovu ciničnu izjavu o njegovu šegrtu: „Tito je „molodjec“, on je sve svoje protivnike pobio!“

Titova „antifašistička“ djelatnost uoči njegove „antifašističke“ borbe u Drugom svjetskom ratu:

Dok je desetar austrougarske vojske, odlikovan zbog njegove borbe protiv srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, kao ratni zarobljenik boravio u ruskom ratnom zarobljeništvu, njegov ratni drug Vladimir Čopić, također ratni zarobljenik u Rusiji, pobjegao je iz zarobjeništva i sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji i listopadskom veleprevratu 1917. na strani marksista. S nekolicinom jugoslavenski orijentiranih ratnih zarobljenika u Rusiji, Hrvata, Slovenaca i Srba, formira i prvu jugoslavensku komunističku organizaciju koja je bila dio sovjetske boljševičke partije. Ćopić s nekoliko stotina Hrvata, Slovenaca i Srba iz bivše Austro-Ugarske kreće u proboj Solunskog fronta i osnivanje Jugoslavije dok je bravar Broz i dalje ostao u zarobljeništvu u Sovjetskom Savezu. Dvije godine nakon osnivanja prve Jugoslavije Josip Broz stiže u jednom teretnom vagonu željeznice u Kraljevinu SHS sa zarobljenim austrougarskim vojnicima. Vrativši se u Zagreb, 1920. godine Josip Broz postaje član već osnovane Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti) (SRPJ(k)) u kojoj „rukovodeću“ ulogu ima njegov ratni drug Vladimir Ćopić dok je Josip Broz do 1934. bio komunistički funkcionar (aparatčik) na nižoj i srednjoj partijskoj razini (jugoslavenska komunistička partija osnovana je 1919. godine u Vukovaru, i obnovljena je 2005. godine, također u Vukovaru, ali vlada Republike Hrvatske nije zabranila njen rad; jedino je odbila tu komunističku partiju registrirat, ali pod prozirnim izgovorom da njeni osnivači nisu imali nužni zakonski kvorum).

Vladimir Ćopić se nakon osobnog sudjelovanja u Oktobarskoj revoluciji i „radu“ Lenjinove boljševičke partije u sovjetskoj Rusiji vratio u Jugoistočnu Europu i sudjelovao u osnivanju Jugoslavije gdje je i uhićen od velikosrpskih i jugoslavensko-unitarističkih vlasti, ali ga je hrvatski i jugoslavenski književnik Miroslav Krleža uspio prebaciti iz zatvora u bolnicu iz koje bježi i vraća se u tadašnju jedinu komunističku državu na svijetu, onu u Sovjetskom Savezu gdje je, naravno, kao komunist dobio politički azil. U Moskvi je Ćopić ostvario komunističku karijeru kada je postao „instruktor Kominterne“ pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ pri Kominterni u Moskvi, i zapovjednik Petnaeste brigade „Linkoln“ u španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.)
Svoga druga Josipa Broza je generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski „Milan Gorkič“, biranim riječima preporučio početkom 1935. godine Kominterni kada je pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu istekla petogodišnja zatvorska kazna u Lepoglavi, i kada mu je prijetila nova opasnost od progona kakve takve pravne države pa je 1935. dobio politički azil u Sovjetskom Savezu.

– On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski Kominterni, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca:

„Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.“

Zahvaljujući toj preporuci je Josip Broz dobio radno mjesto referenta u jednom odjeljenju Kominterne u Moskvi gdje je postao i doušnik sovjetske tajne policije kojoj je pisao tajna izvješća o pojedinim čelnicima jugoslavenske komunističke partije, koje je na taj način svjesno prokazivao i oklevetao, znajući da oklevetani mogu lako završiti pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. Brozova izvješća nalaze se u spisu u arhivu Kominterne pod naslovom:

«Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije»

Izvješća su pisana na ruskoj ćirilici, i na strojopisu, potpisana sa Kominternovim konspirativnim imenom „Fridrih Fridrihovič Valter“, što je bilo tajno ime Josipa Broza, a koja je svojim agentima davala Kominterna kako bi ih zaštitila od progona u europskim državama u kojima se na komunizam i marksističku ideologiju opravdano gledalo neprijateljski, kao na opasnost, i u kojima je rad komunističke partije bio zabranjen. Nakon bombaških atentata na vodeće dužnosnike Kraljevine SHS je velikosrpski režim ubrzo stavio KPJ po zakonu o zaštiti države izvan zakona tako da je rad komunista u prvoj Jugoslaviji bio ilegalan, osuđen na tajno i konspirativno djelovanje putem tajnih komunističkih ćelija.

Na svekomunističkom svjetskom kongresu, II kongresu Kominterne u Moskvi i Sv. Petrogradu, srpanj kolovoz 1920., je komunistička partija Sovjetskog Saveza donijela program o provođenju Svjetske proleterske revolucije izvan Sovjetskog Saveza, uz terorističko djelovanje komunističkih ćelija u kapitalističkim zemljama, čije su osnove dogovorene na osnivanju III. internacionale u Moskvi, ožujka 1919. godine kao „Predstupanj internacionalnih sovjetskih republika, i svjetske pobjede komunizma“ (Lenjin).

Kad je Josip Broz „Valter“ doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni:

„On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi“ /partiji KPJ/.

Boreći se iz petnih žila da naslijedi tu „štetočinu“, kako je u međuvremenu počeo nazivati svoga dobrotvora Josipa Čižinskog alias Milana Gorkiča, Josip Broz je 1938. godine, čim je ponovo došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao:

„Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkiča. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu“.

Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je „Valter“ iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz „Fridrih Valter“ napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom „Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije“. U navedenom strašnom izvješću je Josip Broz „Fridrih Valter“, zvan poslije „Tito“, oklevetao svoje jugoslavenske «drugove» i vodeće članove CK KPJ, čak i svoju bivšu rusku i aktualnu njemačku suprugu, ne znajući da je NKVD njegovu drugu suprugu Anne König, kominternovskog tajnog imena „Lucija Bauer“, koju je Josip Broz zvao „Lusi“, u trenutku kada ju je u svom izvješću ocrnio, već bila strijeljana, pod lažnom optužbom da je njemački špijun. Dvojica «drugova» koje je „Fridrih Valter“ ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi „Lubjanki“. Čim je „Valter“ u Moskvu javio da je oklevetane drugove, iz svoga izvješća, isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.)

Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnoga druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu Luks. Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama, i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu „Bibliju“ („Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)“). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela Luks u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov „drug“ Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega druga Ćopića proglašava „štetočinom“ i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića.

Najpoznatiji jugoslavenski suradnici sovjetske obavještajne službe bili su, pored Josip Broza: Simo Marković, Petko Miletić, Milan Gorkić* (Josip Čižinski), Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje Nešković, Ivan Krajačić „Stevo“, Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopinič „Vazduh“, Zdenka i Boris Kidrič i drugi, kao na pr. oficijelni demokrat, Ivan Šubašić. (Prema nekim izvorima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi.) „Drug“ Kardelj radio je Moskvi kao predavač na učilištu Kominterne.
„Valter“ se iz Sovjetskog Saveza vratio u Jugoslaviju iste godine, 1936. godine, kada je Staljin pokrenuo novi val masovnih čistki među komunistima. Član KPJ, Austrijanac Karl Steiner (drug Karlo Štajner), koji je 1936. bio direktor tiskare Kominterne u Moskvi, u valu Staljinovih čistki iste je godine uhićen i na političkom procesu u staljinističkom stilu nevin osuđen na desetogodišnju robiju u koncentracijskim logorima Gulag. Iz logora je pušten 20 godina poslije, 1956. godine - tri godine nakon Staljinove smrti.

U izdaji čelnika KPJ u Moskvi Staljinu su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš! Franc Leskošek (šef slovenske Ozne), Milovan Đilas i Edvard Kardelj su zajedno s Titom, i nekim drugim jugoslavenskim boljševicima, kao Aleksandrom Rankovićem (šef jugoslavenske Ozne), Vladimirom Bakarićem, Ivanom Krajačićem "Stevom" (šefom hrvatske Ozne) i dr., organizatori genocida nad hrvatskim narodom, 1945. godine.

Interesantno je da su svi strijeljani jugoslavenski komunisti rehabilitirani od sovjetskog režima nakon Staljinove smrti, jedino svoje drugove, oklevetane i strijeljane, Josip Broz - Tito nikada nije rehabilitirao – sve do svoje smrti 1980. godine!

CBK

(Nastavak slijedi...)

02.01.2009. u 14:53 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma

"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)

„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com

HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga

"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)

„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)

„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.

Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)

Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!

Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:

"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.