Tebe tražim...

subota, 27.08.2005.

KAJ AK (PO)TONEMO...

Dva mladića odlučiše kajakom spustiti se niz rijeku. Zapadoše u vrtlog. Njihov kajak se vrtio u krug oko sebe i neka snažna sila vukla ga je u dubinu. Mladići su se borili za život i zvali u pomoć. Njihovu nevolju primijetiše ljudi na obali i dobaciše im konopac. Obojica su mladića u smrtnoj opasnosti tražila neki spasonosni oslonac. Prvi se mladić čvrsto držao kanua te bi zajedno s njime povučen u dubinu i utopi se. Drugi je mladić prihvatio dobačeni konopac te bi izvučen na obalu i spaše.
Zar se to dragi prijatelji upravo ne događa s nama svaki dan. Bog nam je u Kristu pružio svoju ruku spasenja. Za spasenje nije dovoljno držati se samo vlastite životne lađe nego prihvatiti ponuđenu Božju ruku. Onaj koji to ne shvati, izgubiti će bitku sa svijetom koji nas vuče u dubine.

petak, 26.08.2005.

ŠTAP

Na jednom satu vjeronauka pitao je dječak zašto kršćanske obitelji u svojim stanovima drže križ. Njegov kolega odgovorio mu je tada pričom.
"Bio sam malen, moj djed je sa mnom išao u šetnju. Bila je hladna, ledena zima prepuna mraza. Radovao sam se što s djedom idem na obližnje jezero gdje se uhvatio led da tamo kližem i uživam. Djed me je slijedio smješkajući se, iako mu je bilo veoma mučno. Imao je jako bolesno srce. Kad smo došli blizu jezera, pojurio sam odmah na led. Djed me je opominjao da je opasno jer led još nije dovoljno debeo. Dok je djed stajao na obali jezera, ja sam već bio na ledu. Djed me je zvao: Dođi natrag! Bilo je kasno. Kriknuo sam, propao kroz led, ali sam se uspio zadržati na rubu jednog komada leda. Dršćući, djed mi je ispružio štap. Uhvatio sam ga i svom se snagom pokušao izvući. Djed je morao upotrijebiti sve sile da me izvuče i spasi. Uspio je. Odmah smo pošli kući, djed me nosio. Išli smo što smo brže mogli. Pomogla mi je topla kupka i topao krevet. No, za djeda je to bio preveliki napor, odviše se uzbudio, odviše napregnuo. Srčani udar bacio ga je u krevet i ubrzo je umro. Svi smo bili strahovito tužni, osobito ja. Rodbina je sve što je pripadalo djedu htjela iznijeti iz kuće i pokloniti drugima. Kad su uhvatili štap, zavikao sam: Ne, štap ne smijete baciti, on pripada meni. Njime mi je djed spasio život, a svoj je izgubio. Dokle god živim, taj će mi štap biti znak djedove ljubavi prema meni."

srijeda, 24.08.2005.

MOLITVA U UREDU

Moj Nebeski Oče,
dok ulazim u ured i idem do svog radnog mjesta, donosim Tvoju prisutnost sa sobom. Odajem Tvoj mir, Tvoju milost, Tvoje milosrđe, Tvoj savršen red u ovom uredu. Priznajem Tvoju moć nad svime što će biti rečeno, pomišljeno, odlučeno, i napravljeno unutar ovih zidova.
Gospodine
zahvaljujem Ti na darovima kojima si me Ti blagoslovio. Obvezujem se da ću ih odgovorno koristiti Tebi na čast. Podaj mi svježu zalihu snage da obavljam svoj posao. Pomaži moje projekte, ideje i energiju kako bi i najmanja postignuća bila Tebi na slavu. Gospodine, kada sam zbunjen, vodi me. Kada sam klonuo, napuni me energijom. Kada sam potpuno izgorio, prožmi me svjetlošću Duha Svetoga. Neka posao kojeg obavljam i način na koji to radim povrati vjeru, radost i osmijeh svima s kojima danas dolazim u dodir.
I Gospodine,
kada napustim ovo mjesto, daj mi milost putovanja. Blagoslovi moju obitelj i dom kako bi bili dobro kada nisam s njima.
Gospodine,
zahvaljujem Ti na svemu što si učinio, na svemu što činiš, i na svemu što ćeš učiniti. U ime Isusa, molim se, s mnogo ljubavi i zahvalnosti ...
AMEN

Preuzeto s: http://www.zupa-svkriz.hr/

ponedjeljak, 22.08.2005.

BISKUP KOD ROMA

Varaždinski biskup mons. Marko Culej u pratnji župnika u Orehovici pohodio je u nedjelju 21. kolovoza romsko naselje u toj župi kako bi se susreo s obiteljima troje djece, koja su posljednjeg dana srpnja stradala utopivši se na šljunčari udaljenoj nekoliko kilometara od njihovih domova. U nezapamćenoj tragediji, koja je potresla čitavu Hrvatsku i otvorila niz pitanja, jedno za drugim utopilo se troje mališana pokušavajući si međusobno pomoći. Premda je djecu, bez dopuštenja njihovih roditelja, vozilom na rad u polje tog nedjeljnog jutra odveo lokalni poljoprivrednik, koji ih je nakon višesatnog rada bez nadzora odrasle osobe uputio da se operu u obližnjoj šljunčari, što je bilo kobno za neiskusnu djecu, policija je nakon istrage izvijestila kako nije bilo nikakvih elemenata prisile u odvođenju djece. Štoviše, ubrzo se odgovornost za tragediju prebacila na već uvriježene predrasude o romskim roditeljima u smislu da ih gotovo ne zanima što im djeca rade i gdje se nalaze.
U obiteljima Balog i Ignac, koje je posjetio biskup Culej, isprepleteni su osjećaji žalosti i ljutnje. Obitelj Balog ostala je bez dviju zaigranih djevojčica Silvije (9) i Sabine (10), čije velike slike krase zid omanjeg doma u kojem je rođeno desetero djece. Među slikama nalaze se i one s ovogodišnje prve pričesti, kojoj su se osobito radovale ove vedre ministrantice, koje su bile aktivno uključene u život župne zajednice i sudjelovale u župnim vjeronaučnim radionicama radujući se druženju s djecom i susretu sa svojim župnikom, kojeg su izrazito poštovale. Bile su i članice dječjeg župnog zbora te svojim glasovima i spontanošću sudjelovale u predstavljanju vjeronaučnog udžbenika na romskom jeziku u Zagrebu i Čakovcu. Biskup Culej izrazio je sućut roditeljima napomenuvši im da ih njihove djevojčice poput malih anđela očekuju kod Nebeskog Oca za ponovan susret. Potaknuo ih je da tragičan gubitak prihvate kao poticaj za još veće zajedništvo u vjeri i ljubavi prema Kristu Spasitelju.
Varaždinski biskup sućut je izrazio i obitelji Ignac koja je ostala bez malog Alena (9). U trošnoj kućici, u kojoj žive sa svoje petero djece, roditelji su naglasili da im je preostala jedino privatna tužba protiv odgovorne osobe, kako bi pravda donekle ublažila njihovu bol i ljutnju. Obje obitelji potvrdile su kako nisu znale da su im djecu odveli u polje, već su mislili da se igraju s vršnjacima, dok je biskup Culej istaknuo da nije ispravno da se djeca odvode bez znanja i dopuštenja roditelja naglasivši kako je na onome koji ih odvede odgovornost da ih žive i zdrave vrati roditeljima. Zajedno sa župnikom Mostečakom biskup je predao prigodne darove obiteljima te brojnim malim Romima koji se raduju posjetima svog župnika, inače biskupijskog povjerenika za pastoral Roma, koji ih redovito posjećuje i zanima za njihovu svekoliku dobrobit.
Prilikom obilaska romskog naselja, u kojem u stotinjak obitelji živi oko 500 Roma, među kojima je većina djeca, varaždinski biskup kao predsjednik Odbora HBK za pastoral Roma zanimao se i za njihove najvažnije probleme, među kojima su slaba zaposlenost, loše komunalno uređenje naselja te nepostojanje pješačke staze do Orehovice, ali i bolne predrasude zbog kojih je romski narod još uvijek na rubu društva i često trpi nepravde.
Jasminka Bakoš-Kocijan
http://varazdin.hbk.hr/

četvrtak, 11.08.2005.

ODMOR...

Čovjeku je nužan odmor. «Idite na osamljeno mjesto i odmorite se», govorio je Isus svojim učenicima.
Svakog ljeta mnoštvo ljudi izlazi iz gradova, odlaze sa svojih radnih mjesta da bi se u planinama, na selu ili na moru odmorili.


Jedni u odmoru vide provod. ...
Drugi misle da je odmor u tome da se opuste i u svom moralu...
Neki bi htjeli malo mira....
Mnogi misle da je dovoljno ispuniti svoja pluća kisikom...
Jedni žele upoznati nove ljude, mjesta, narode, jezike...
Odmor je svakome potreban. Svakog umara pretjeran napor u poslu, umore ga ljudi koji ga često povrijede. Muči ga podsvijest koja je ispunjena negartivnim doživljajima, strahovima, tjeskobama, neuspjesima. Čovjeka umore njegove brige, krivi potezi, zlo koje je nanio drugima, svađa, nervoza, lutanja, prigovori ljudi, nutarnja praznina u koju ne unosi dovoljno svjetla...
Neka ti je blagoslovljen odmor u kojem ćeš obnoviti svoj organizam i svoju osobnost. Neka se u tvome odmoru nađe mirna oaza u kojoj ćeš čuti bilo duše i vapaj tijela da ga ne preopterećuješ. Neka se čuje praznina života koja želi biti ispunjena toplinom susreta i nadahnutim razgovorima. Neka te odmor dovede u društvo poznanika, rodbine, obitelji i djece. Neka se raspjeva tvoja duša i razigra tvoje tijelo u doživljaju ljubljenosti i smisla.
Pronađi taj smisao već danas.

utorak, 09.08.2005.

SLUŠATI RIJEČ

Riječ. Obično kažemo: što je, zapravo, riječ? Riječi su samo činjenice. Riječi su ništa. Ali tko se ozbiljno udubi u razmišljanje o snazi riječi, doći će do zaključka: jedna kriva riječ može nekome uništiti život, jedna riječ dobrote može nekome promijeniti život na bolje i to u onome trenutku kad je mislio da mu baš nitko ne može pomoći.

Stoga nam treba biti jasno koliko je za čovječanstvo važno, da se ne priča samo o novcu, ratu, moći i koristi; nego da se i o Bogu mora pričati.

Riječ Božju – nju trebamo kao kruh svagdašnji. Trebamo ljude koji će o toj Riječi govoriti upravo zato jer nam je Božja Riječ postala stranom. O tome bismo trebali razmišljati i onda kad slušamo propovijed, koja je preduga, nejasna…, pa se zbog toga ljutimo, psujemo…

Papa Benedikt XVI.

nedjelja, 07.08.2005.

MOLITVA ZA PRIJATELJA

Bože

moj,

prijatelju

najbolji!


Htio bih danas od tebe
izmoliti prijatelja
kome se uvijek mogu povjeriti,
prijatelja koji me uvijek razumije,
prijatelja koji mi želi ono najbolje;
za prijatelja bih te molio
koji zna pomoći da ispravim pogreške,
takvog prijatelja
koji je oslonac u životu,
prijatelja tako dragog
koji nikada neće pretraživati moje sjene;
prijatelja
koji s drugima o meni samo dobro govori,
prijatelja
koji s tobom prijateljuje
i koji svaki dan prepun tebe
dolazi da obogati mene.
Prijatelja koji je sretan
kada mu pružim i najmanji dar;
prijatelja
kraj kojega se mogu smijati prepunim srcem,
prijatelja
kraj kojega imam osjećaj da živim vječno.

Dr. Tomislav Ivančić

subota, 06.08.2005.

VJERA JE PUSTOLOVINA – RIZIK

Isus Krist traži naše povjerenje.
On nam nudi pravi život.
Ako u povjerenju u njega i njegovu riječ, napustim svoj život i izađem iz zemlje svojih dosadašnjih zamisli, načina mišljenja, snova, želja i navika i ne živim više po sebi, nego po Bogu oslobođen sam.
A tako dugo dok idem svojim putovima vrtim se u krugu i dolazim uvijek natrag k sebi. Tek onda kad predam sebe i svoj život Bogu i njegovu vodstvu, otvara mi se sasvim nova budućnost u koju me On vodi.

četvrtak, 04.08.2005.

IN MEMORIAM...

Na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza ove godine gotovo cijela župna zajednica župe M.B.Fatimske okupila se na mjesnom groblju u Orehovici u Međimurju kako bi svojom molitvom ispratili na ovozemaljski počinak troje djece: ovogodišnje prvopričesnice sestre Sabinu i Silviju Balog, te učenika drugog razreda Alena Ignaca, čiji su roditelji uskoro trebali obaviti priprave za krštenje svoga Alena. Tragično su stradali u nedalekoj šljunčari kod susjednog mjesta Ivanovec u nedjelju 30. srpnja u poslijepodnevnim satima. Ovog puta smrt je stavila svoju crnu točku na ove mlade živote. Tuga je ispunila oproštaj od ovozemaljskih života , ali nas je povezala u zajedništvo vjere i ljubavi.
Tek što su pokojne Sabina i Silvija započele svoj život u posebnom prijateljevanju s Kristom, nepuna dva mjeseca poslije prve Sv. Pričesti koju su primile koncem svibnja u župi Orehovica, Gospodin ih je pozvao k sebi. Još nam u ušima odzvanjaju njihove pjesme i molitve kojima su slavile najradosniji dan susreta sa Spasiteljem u sakramentu njegova Tijela, a sada se dogodio onaj susret u kojem su ga upoznale «licem u lice». Silvija je prilikom prve pričesti izrekla: «Od sada ćemo svake nedjelje biti dragi Isusovi gosti. Moći ćemo kao i odrasli sudjelovati na večeri Gospodnjoj. Blagovat ćemo njegovo tijelo, jer ono jača našu dušu».
Sabina i Silvija bile su posebno kao pripravnice za sakramente uključene u život župne zajednice i veselo sudjelovale u župnim vjeronaučnim radionicama. Bile su članice dječjeg zbora župe koji uz ostalu djecu okuplja i djecu iz obližnjeg Romskog naselja u Orehovici. Bile su uključene i u ministrantsku zajednicu i radovale su se nedjeljnim susretima i posluživanju kod euharistijskih slavlja. Zračile su svojom dječjom vedrinom i osobitom pojavom, a svojim talentiranim dječjim glasovima i spontanošću sudjelovale su u predstavljanju vjeronaučnog udžbenika na jeziku Roma – Bajaša u Zagrebu i Čakovcu početkom lipnja ove godine.
Od tragično preminule djece oprostili su se djelatnici Orehovečeke Osnovne škole, na čelu s g. Ravnateljem, njihovi razrednici i nastavnici uz brojnu djecu na prigodnoj komemoraciji i sudjelovanjem u sprovodnom obredu, a riječ zahvale za njihove osmjehe, pjesme, ministriranje i radosne susrete kroz igru u školi i crkvi uputio je župnik i vjeroučitelj, misu zadušnicu prigodnom su pjesmom pratila djeca dječjeg zbora.
Rekli smo si samo «doviđenja», zahvalni što smo tako malo zajedno živjeli.

<	kolovoz, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?