Na jednom satu vjeronauka pitao je dječak zašto kršćanske obitelji u svojim stanovima drže križ. Njegov kolega odgovorio mu je tada pričom.
"Bio sam malen, moj djed je sa mnom išao u šetnju. Bila je hladna, ledena zima prepuna mraza. Radovao sam se što s djedom idem na obližnje jezero gdje se uhvatio led da tamo kližem i uživam. Djed me je slijedio smješkajući se, iako mu je bilo veoma mučno. Imao je jako bolesno srce. Kad smo došli blizu jezera, pojurio sam odmah na led. Djed me je opominjao da je opasno jer led još nije dovoljno debeo. Dok je djed stajao na obali jezera, ja sam već bio na ledu. Djed me je zvao: Dođi natrag! Bilo je kasno. Kriknuo sam, propao kroz led, ali sam se uspio zadržati na rubu jednog komada leda. Dršćući, djed mi je ispružio štap. Uhvatio sam ga i svom se snagom pokušao izvući. Djed je morao upotrijebiti sve sile da me izvuče i spasi. Uspio je. Odmah smo pošli kući, djed me nosio. Išli smo što smo brže mogli. Pomogla mi je topla kupka i topao krevet. No, za djeda je to bio preveliki napor, odviše se uzbudio, odviše napregnuo. Srčani udar bacio ga je u krevet i ubrzo je umro. Svi smo bili strahovito tužni, osobito ja. Rodbina je sve što je pripadalo djedu htjela iznijeti iz kuće i pokloniti drugima. Kad su uhvatili štap, zavikao sam: Ne, štap ne smijete baciti, on pripada meni. Njime mi je djed spasio život, a svoj je izgubio. Dokle god živim, taj će mi štap biti znak djedove ljubavi prema meni."
Post je objavljen 26.08.2005. u 05:08 sati.