Chapter 3
„Znaci veceras u 7? Ajde,... da,da.. doci cu.. vidimo se!“... Gerard je poklopio telefon. Sjedio je sa svojim bratom Mikeyem pred televizijom. „Ti ideš van veceras??“, pitao je Mikey... „Ma Franku je danas rodendan pa nas svih izvodi van... a sta ces umjesto da mi njega castimo tip nas vodi u neki novi klub, pojma nemam...ides ti kamo?“ „ Pa.. izvodim Aliciu na veceru...“ „Oho... da pogodim.. onako romanticna vecerica uz svjetlost svijeca... pa ce bit malo kiss kiss...haha... to baš lici na tebe“... „Daj zacepi Gee!!“... rekao je Mikey i pogodio ga jastukom.
Nabacio je svoj crni sako na sebe i zaputo se prema klubu... Bilo je 7 sati a vec su svi pozvani bili pijani ko svinje... „Hehe, predvidljiv si Frankie... samo cekas neku priliku da se urokas, zar ne??“ dosao je do Franka i potapsao ga po ledima... „Hey, Gee... opusti se malo... naruci si rundu, ja castim!“ rekao je cijelo vrijeme ne odvajajuci pogled od stola gdje su sjedile neke cure... „Mislim da cu ovaj put nesto bezalkoholno, mislim jos uvijek se sjecam sto se dogodilo na proslom partyju kad smo se naroljali..“ Frank se uz neki bolestan osmjeh okrenuo Gerardu... „Haha, kako se ne bi sjecao...jos i sad neki misle da smo nas dvojica zajedno... ali pokusaj se ovaj put suzdrzat i malo za promjenu poljubit neku curu...hehe“... rekao je Frank i udaljio se... „OMFG Frank!! Ti nisi normalan!!“ zaderao se Gerard preko cijelog kluba, ali cinilo se da ga ovaj nije cuo. „Ledeni caj, molim.“... definitivno nije htio napraviti istu scenu ako zadnji puta...
A onda ju je ugledao... stajala je kao i obicno potpuno sama polako ispijajuci sok... i bas kada je krenuo prema njoj zazvonio joj je mobitel... pogledala je u display, namrstila se i istrcala iz kluba... krenuo je za njom, nije se niti trudio vikati kada je muzika bila toliko glasna... progurao se do izlaza... „Sto se dogada??.... Opet??.... Smiri se, odmah dolazim....!!“... pomalo panicno Helena je razgovarala na mobitel. „Hey, Helena, sta ima??“... „Oprosti ne mogu sad razgovarati.. ja.... „.... odmahnula je glavom i potrcala... ostao je pomalo zacuden...ali nije išao za njom, iako mu je nesto govorilo da bi trebao... vratio se u klub...
Nakon sto je dobar dio veceri proveo naslonjen na sank ispijajuci sok i promatrajuci Franka kako se zabavlja polako se ustao i uputio kuci... bilo je tek 1 u noci, ali nije imao volje vise ostati...
Prolazio je svojom ulicom kada je zacuo strasnu viku, dolazila je iz kuce pokraj koje je prolazio... vrata su se otvorila... iz kuce je izletjela neka cura noseci 2 torbe u ruci, a iza nje je istrcala mala djevojcica... „Dolazite ovamo!! Ovoga trena!!“- netko se derao za njima..
„Helena?“... zaderao se Gerard... to je doista bila ona... pogledala je prema njemu, ali istoga trena netko ju je zgrabio za ruku...iz kuce je izašao stariji muskarac, djelovao je kao da nije pri sebi... odgurnuo je Helenu tako snazno da je pala na pod... „Neces ti bjezati odavde, si me cula?!!!“, izderao se na nju i osamario ju... nastavio se derati, lupao ju je gdje god je stigao.. Gerard je potrcao pomoci joj „Stani!! Jesi li ti normalan!!??“- zatrcao se u muskarca i odgurnuo ga od Helene. Pomogao je Heleni da se digne s poda. „Da ju nikad vise nisi taknuo!! Nikad!!!“... Helena je pruzila ruku svojoj sestri, a drugom je rukom uhvatila Gerardovu... Nije mu bilo jasno sto se upravo dogodilo, bio je uzasno ljut... Odveo ih je obje svojoj kuci..nije bilo nikoga... „Dodite sa mnom... danas cete ovdje prespavati, u redu??“.. nije cekao odgovor...odveo ih je na kat kuce gdje su se nalazile dvije sobe, jedna do druge... ušao je u jednu i odlozio njihove stvari... „Ti i ja moramo razgovarati...bit cu tu u susjednoj sobi.“... rekao je Heleni... vrata su se zatvorila... kleknula je pored svoje sestre nastojeci ju umiriti... „Slusaj me.. pametno si postupila sto si me nazvala ... sada smo ovdje i sve ce biti u redu... sve cemo rijesiti... nemoj vise plakati... sve ce biti u redu“... govorila joj je ni sama ne vjerujuci svojim rijecima... jer znala je da nece sve biti dobro...uspjela ju je smiriti i poleci u krevet... zatim je potiho izasla i otišla do Gerardove sobe... znala je da ovaj razgovor ne moze izbjeci... pokucala je i usla u sobu... bila je vidno drugacija od ostatka kuce... zidovi su bili obojeni u crno a na njima su bili crveni grafiti... „Hoces li mi sada objasniti što se dogada??“ upitao je Gerard. Zatvorila je oci, duboko u dahnula i sjela na krevet...sjeo je do nje...
„Sve je pocelo pred dvije godine.. do tada je sve bilo savrseno... ono, bili smo jedna normalna sretna obitelj... i tako do dana kada moj stari nije dobio otkaz u firmi u kojoj je radio... tada se poceo opijati.. svake bi se noci vracao kuci pijan, gubio kontrolu... mislim i sam si vidio... tukao je nasu majku iz dana u dan, dok ju jednoga dana nije toliko pretukao da je završila u bolnici... imala je teske ozlijede i lijecnici je nisu mogli spasiti... nikada nisam preboljela njenu smrt, a sumnjam da ikad hocu, ipak mi je ona znacila vise od ikoga... nakon toga moja sestra i ja ostale smo prepustene same sebi... odavno sam htjela otici, ali osjecala sam se odgovornom za Brook, nisam ju mogla ostaviti samu... nastojala sam se uvijek praviti da ce sve biti u redu i da ce on jednoga dana shvatiti sto radi i prestati s tim.. ali shvatila sam da sam samu sebe svo ovo vrijeme lagala... ono danas sto si me vidio pred klubom... to me Brook zvala, bio se vratio kuci i napao ju... to je bila kap koja je prelila casu.. mogla sam trpjeti da mene udara, ali necu mu dat da takne moju sestru...“... tu je stala... nije mogla nastaviti... briznula je u plac.. Gerard ju je zagrlio... „Hvala ti! Ne znam sto bi bilo da se ti nisi pojavio danas... „ „Ali, zasto si to trpjela svo ovo vrijeme, zasto jednostavno nisi zatrazila pomoc? Zasto si sutila o svemu ovome...cijelo si vrijeme samo sebi nanosila bol...“... „Bojala sam se... nisam htjela pogorsati situaciju...“... „Sada je sve to iza vas... necu mu dopustiti da vam pride...“... „Molim te, nemoj nikome reci za ovo... ne zelim da itko sazna... molim te...“ „Ne brini se... znas da to nikad ne bih napravio... za razliku od nekih meni je stalo do tebe..“... pogledala ga je... „Gerard..“ „Nemoj ništa reci...“ tiho je sapnuo... i poljubio ju... ali ona se odmaknula... ustala se i odmahnula glavom.. „Oprosti, ja ovo ne mogu...“... istrcala je iz sobe...
„Koji sam ja kreten!“... rekao je Gerard i bacio se na krevet rukama prekrivajuci lice... lezao je, razmisljajuci o svemu što se dogodilo... nije shvacao kako ijedna osoba moze biti takva kao Helenin otac... i sada mu je napokon sve bilo jasno... razlog njenog cudnog ponasanja, razlog zasto se rezala... obuzela ga je takav bijes, ljutnja... nikada u zivotu nije bio tako ljut na nekoga... nikada nije bio tako ljut... na sebe.... „Ne mogu vjerovati koja sam ja budala... nakon svega sto se danas dogodilo, sada kada joj je trebala utjeha ja sam dopustio da se ovo dogodi... sada ce pomisliti...“... odjednom se trgnuo iz svojih misli i sjeo na krevet... „Sada ce pomisliti da ju volim“... tiho je prosaptao.... no jedna mu je misao prosla glavom... „Koliko ce u stvari biti u krivu??“
Chapter 2
„Vraćaj se ovamo!! Kako se usuđuješ samo tako otići, nisam završio!!“- čula se dernjava, zvuk lomljenja, tresak, vika.... Helena je utrčala u kupaonicu i zaključala vrata. Okrenula se leđima zidu i kliznula na pod dok su joj suze klizile licem. Čuli su se koraci i jako kucanje na vratima... „Otvaraj! Otvaraj vrata ili ću ih razvaliti!!“... odmaknula se od vrata, sjela je u kadu i navukla zavjese... počela se tresti, nije se mogla kontrolirati... lupanje i vika nisu prestajali.. rukom je posegnula prema maloj polici tek nešto iznad kade i uzela mali skalpel... na tren se zagledala u njega i onda odlučno podigla rukav i urezala duboku crtu u ruku... istoga trena krv se počela slijevati niz njenu ruku... nije stajala, nastavila je urezivati sve dublje i dublje... činilo se kao da se nadala da će time iz sebe izbaciti svu bol i tugu, krv se miješala sa suzama i razmazanom šminkom koja joj je klizila licem... nije ni shvatila da je buka utihnula... zagledala se u krv... i onda kao da je shvatila što je cijelo vrijeme činila... skalpel joj je ispao iz ruke...razgrnula je zavjese i uzela iz ladice ručnik kojim je povila ranjenu ruku... stala je pred ogledalo i promatrala svoj odraz... glavom su joj odzvanjale Gerardove riječi „Zašto si to radiš?“... nije znala odgovor na to pitanje... ali osjećala je da je to nešto protiv čega nije mogla... nije nalazila drugog načina za bježanje od svega što se događalo... zavojem je povila ruku i povukla rukav...izašla je iz kupaonice... cijela joj je kuća bila u neredu, stolovi su bili izokrenuti, stolice razbacane po stanu, jedna je vitrina bila razbijena, po podu je bilo svega.. od namještaja do praznih boca... a na kauču je ležao njen otac s bocom vodke u ruci... duboko je uzdahnula, još jednom obrisala suze i ušla u svoju sobu gdje je na jednom od kreveta ležala mala djevojčica, njena sestra... „Opet je pijan, zar ne?“- upitala je djevojčica i sama uplakana i uznemirena.... Helena je kleknula pored njena kreveta i zaštitnički je zagrlila...“Vidit ćeš, jednoga dana će se sve promijeniti, sve će se vratiti na staro... „... „Neće se vratiti na staro, mislim, ona se neće vratiti... to si i sama rekla“.... „Slušaj me, ja sam tu za tebe, obečajem ti nikada te neću napustiti, dok god sam ja tu nitko te neće ozlijediti, a pogotovo ne on... a sada odi spavati. Ujutro će sve biti bolje...“... zaštitnički ju je poljubila u čelo i pokrila... nekoliko je minuta sjedila tamo čekajući da zaspi, a naposlijetu je i sama legla u krevet... i tamo ležala gotovo cijelu noć promatrajući zvijezdice zalijepljene na stropu zaokupljena vlastitim mislima...
U međuvremenu ni Gerard nije imao mira. Neprestano ga je mučila pomisao na to što se moglo događati sa Helenom... ta pomisao nije mu davala mira od onoga dana u hodniku... možda je i razlog svoj toj brizi bila i činjenica da je shvaćao da je ona u stvari dobra osoba koja se skriva pod maskom neke darkerice, osoba kojoj stvarno treba pomoć ali se to boji priznati.... znao je da stvar nije mogla biti bezazlena, nešto mu je to govorilo... a nije htio ponovno samo stajati, nemoćan, i promatrati kako mu neka draga osoba umire pred očima... da, Helenu mu je postala draga, definitivno je bilo nečega u njoj... ali činilo se da to nitko osim njega ne uviđa...
„Hey, sorry, ti si Kelly??“ upitao je djevojku za koju je znao da su se nekoć družile.. „Da, ja sam... „- odgovorila je.... Gerard je već znao pogled kakav mu je ona uputila... nije se obazirao na to...“Slušaj, čuo sam da si se prije družila s Helenom... pa sam te htio zamoliti da mi kažeš, možda će sad zvučati ludo, nešto o tome kakva je ona prije bila osoba...“ ali očito se ni Kelly nije dala smesti... „Znaš, zaboravi Helenu... kako bi bilo da se ti i ja nađemo večeras i hm... malo provedemo“.... ok, to definitivno nije očekivao... da ga je to pitala prije nego što je sreo Helenu, mislio je, pristao bi... ipak je Kelly bila jedna od najpopularnijih cura u školi, pravog manekenskog izgleda i držanja, duge plave kose, u kratkoj minici... pravi primjer savršene barbike, ali nije to ono što je Gerarda trenutno zanimalo, nije to ono za što je sada mario... „Hvala na ponudi, ali ne hvala, samo sam te htio pitati to za Helenu, ali ako ne znaš ništa... onda...“ već se okrenuo da će otići, ali... „Znam, kako ne bih znala...hm... ne mogu vjerovati da sam se nekoć s njom družila... mislim, tada je bila sasvim normalna, jedna od nas... ali od kad joj je stara poginula... navodno u automobilskoj nesreći.. haha, mislim svi dobro znaju da ima problema kod kuće, ali ono... od tada se tako ponaša, kao kakva čudakinja... ali svejedno ako se predomisliš...“- kratko je završila, pružila Gerardu papirić i otišla... nije mu bilo sve posve jasno, ali činilo se da je bio u pravu, bar djelomično, Helena i jest imala problema... pogledao je u papirić..na njemu je bio ispisan broj mobitela... zgužvao ga je i bacio u obližnji koš... „Nevjerojatno kakvih sve ljudi ima...“... pomislio je i uputio se na nastavu.
Chapter 1 =)
„Hm... nevjerojatno je što ljudi mogu uciniti od sebe, zar ne?“.. bio je to samo jedan od komentara koji su pratili Helenu gdje god bi došla.. no ona za to nije marila, nije ju previše zamaralo što drugi misle o njoj, nije marila za nikoga i ništa oko sebe... Kao i svakoga dana prolazila je školskim dvorištem pracena prezirnim pogledima... bila je drugacija od ostalih, njena duga crna kosa skrivala je njeno neobicno blijedo lice, bila je odjevena potpuno u crno, a njena crna šminka cinila je njen pogled neobicno tajanstvenim i pomalo jezovitim...možda tu i nije bilo ništa neobicno da ta ista Helena još prije 2 godine nije bila jedna potpuno vedra djevojka, uvijek popularna u društvu i izvan njega... a sada? Nitko doista nije znao što se s njom događa, nikome se nije povjeravala, ni s kim nije razgovarala...Bio je to pocetak drugog polugodišta njene trece godine u Umjetničkoj školi... oglasilo se zvono i svi su ušli u ucionice... povijest umjetnosti... bio joj je to jedan od najmrskijih predmeta...kao i svaki dan sjedila je u posljednjem redu klupa, potpuno sama... „Dobar vam dan... nadam se da ste se dobro odmorili preko ovih praz...“- zastala je nastavnica usred svog uobicajenog pozdravnog govora koji je svima vec bio toliko dosadan da ga više nisu niti slušali.. odjednom vrata ucionice su se treskom otvorila... „Ups, malo zakasnih.. pa, sorry..“- uspuhano i gotovo kao da je to naucio napamet rekao je decko poduže crne, razbarušene kose... djelovao je nekako klošarski odjeven u crni sako i uske crne hlace dok mu je niz leđa visjela šlampavo zavezana, crvena kravata... utrcao je u razred i sjeo u isti red gdje je sjedila Helena, tek klupu dalje. Sjeo je i shvatio da su svi pogledi bili prikovani za njega... „Ups, i to su vam moje manire...“- ustao se i nekako nespretno naklonio- „Gerard Way, novi ucenik u ovoj konzervi... i suzdržite se od ovacija molim.. hvala!“- uz nestašan se osmjeh ponovno naklonio i sjeo u klupu...Kako se to moglo i ocekivati, Gerard je uskoro postao „glavna faca“ u školi.. svi su ga htjeli upoznati, svi su htjeli biti u njegovoj ekipi, gotovo kao da je bio neka poznata licnost... tocnije, svi osim Helene koja, kako se cinilo, nije niti shvatila da je netko novi došao u njen razred. Prolazila je hodnikom na drugom katu škole kada se odjednom spotaknula o nešto... uz tresak je pala na pod... gotovo istog trena osjetila je bol u ruci... „Jesi li dobro? Koji sam ja degen, ostavljam torbu gdje god stignem... samo mi još fali da nekog ubijem...to bi bio rekord.. već vidim naslove u novinama „Novi ucenik nakon tjedna dana škole izazvao krvoprolice““- okrenula se i ugledala kako kraj nje cuci Gerard. „Super, samo mi još fali da sam ruku slomila“- rekla je bezobzirno držeci se za desnu ruku. „O, shit, sorry... daj da pogledam“- uhvatio joj je ruku i podigao rukav..Gotovo kao da joj je nešto ucinio Helena je povukla ruku, podigla se i uz pomalo ljutit pogled otrcala niz hodnik ostavivši Gerarda na podu... gledao je za njom... podigao se i potrcao u smjeru u kojem je otrcala... našao se pred školom, ali nije je više bilo... nešto ga je ozbiljno uznemirilo...Iduci dan ju je ugledao kako ulazi u školu i potrcao za njom... „Hey, stani.. daj molim te, stvarno mi se ne da igrati lovice... samo sam te htio pitati kako ti je ruka.“... zaokrenula je ocima i baš kada je krenula dalje uhvatio ju je za ruku, podigao rukav i pogledao je.. „Zašto si to radiš??“ njegove oci koje su na tren zastale na njenoj ruci sada su zabrinuto gledale u njene oci... djelovala je uznemireno... „Mene ne možeš lagati... imao sam prijatelja koji si je to isto cinio.. i znaš gdje je sad... u lijesu, eto gdje... nemoj misliti da želim zadirati u tvoju privatnost, ali samo te želim upozoriti“... mnogi znatiželjni pogledi bili su prikovani za njih... nikome nije bilo jasno o cemu on govori dok nisu ugledali njenu ruku... bila je sva izrezana... povukla je ruku... „Tko si ti da meni dijeliš savjete?! Gle, ima ljudi ciji životi nisu tako savršeni kao tvoj... i daj molim te pusti me na miru, radit cu što ja želim, nitko mi nece naređivati, a pogotovo ne ti!“... izderala se na njega i otišla pracena pogledima svih prisutnih...Gerard je iz dana u dan salijetao Helenu na hodnicima...djelovao je doista zabrinuto.. ali ona ga je uporno izbjegavala... nije htjela odgovarati na njegova pitanja, nije htjela sresti njegov pogled... Toga dana Gerard se vracao kuci i pred sobom ugledao Helenu... bila mu je to prilika uhvatiti je nasamo... „Helena, stani!“- povikao je... nakratko se okrenula prema njemu i nastavila svojim putem, no ovaj put joj nije namjeravao popustiti... potrcao je i zaustavio ju... uhvatio ju je za ramena i zagledao se u nju... nije djelovala onako ljuto, nabrijano kao inace, potpuno suprotno, cinilo se kao da ce svaki tren zaplakati, i djelovala je prestrašeno... „Prije nego išta kažeš samo sam htio reci da znam da te ne poznajem dobro i znam da misliš da sam obican kreten koji zadire u tuđu privatnost, ali samo me zanima razlog... možda postoji nacin na koji ti mogu pomoci... jer, vjerovala ili ne prošao sam kroz sve to... i znam prepoznati osobu kojoj treba pomoc.“ „Slušaj me...meni je sve super, sviđa mi se moj život ovakav kakav je... i kada bih trebala pomoc, obratila bih se nekome...i zato te molim, nemoj mi više postavljati pitanja.. to je jedini način na koji mi možeš pomoci, u redu?“... maknula je njegove ruke sa svojih ramena i otišla... još je neko vrijeme gledao za njom, a onda i sam krenuo kuci...
