Chapter 1 =)
„Hm... nevjerojatno je što ljudi mogu uciniti od sebe, zar ne?“.. bio je to samo jedan od komentara koji su pratili Helenu gdje god bi došla.. no ona za to nije marila, nije ju previše zamaralo što drugi misle o njoj, nije marila za nikoga i ništa oko sebe... Kao i svakoga dana prolazila je školskim dvorištem pracena prezirnim pogledima... bila je drugacija od ostalih, njena duga crna kosa skrivala je njeno neobicno blijedo lice, bila je odjevena potpuno u crno, a njena crna šminka cinila je njen pogled neobicno tajanstvenim i pomalo jezovitim...možda tu i nije bilo ništa neobicno da ta ista Helena još prije 2 godine nije bila jedna potpuno vedra djevojka, uvijek popularna u društvu i izvan njega... a sada? Nitko doista nije znao što se s njom događa, nikome se nije povjeravala, ni s kim nije razgovarala...Bio je to pocetak drugog polugodišta njene trece godine u Umjetničkoj školi... oglasilo se zvono i svi su ušli u ucionice... povijest umjetnosti... bio joj je to jedan od najmrskijih predmeta...kao i svaki dan sjedila je u posljednjem redu klupa, potpuno sama... „Dobar vam dan... nadam se da ste se dobro odmorili preko ovih praz...“- zastala je nastavnica usred svog uobicajenog pozdravnog govora koji je svima vec bio toliko dosadan da ga više nisu niti slušali.. odjednom vrata ucionice su se treskom otvorila... „Ups, malo zakasnih.. pa, sorry..“- uspuhano i gotovo kao da je to naucio napamet rekao je decko poduže crne, razbarušene kose... djelovao je nekako klošarski odjeven u crni sako i uske crne hlace dok mu je niz leđa visjela šlampavo zavezana, crvena kravata... utrcao je u razred i sjeo u isti red gdje je sjedila Helena, tek klupu dalje. Sjeo je i shvatio da su svi pogledi bili prikovani za njega... „Ups, i to su vam moje manire...“- ustao se i nekako nespretno naklonio- „Gerard Way, novi ucenik u ovoj konzervi... i suzdržite se od ovacija molim.. hvala!“- uz nestašan se osmjeh ponovno naklonio i sjeo u klupu...Kako se to moglo i ocekivati, Gerard je uskoro postao „glavna faca“ u školi.. svi su ga htjeli upoznati, svi su htjeli biti u njegovoj ekipi, gotovo kao da je bio neka poznata licnost... tocnije, svi osim Helene koja, kako se cinilo, nije niti shvatila da je netko novi došao u njen razred. Prolazila je hodnikom na drugom katu škole kada se odjednom spotaknula o nešto... uz tresak je pala na pod... gotovo istog trena osjetila je bol u ruci... „Jesi li dobro? Koji sam ja degen, ostavljam torbu gdje god stignem... samo mi još fali da nekog ubijem...to bi bio rekord.. već vidim naslove u novinama „Novi ucenik nakon tjedna dana škole izazvao krvoprolice““- okrenula se i ugledala kako kraj nje cuci Gerard. „Super, samo mi još fali da sam ruku slomila“- rekla je bezobzirno držeci se za desnu ruku. „O, shit, sorry... daj da pogledam“- uhvatio joj je ruku i podigao rukav..Gotovo kao da joj je nešto ucinio Helena je povukla ruku, podigla se i uz pomalo ljutit pogled otrcala niz hodnik ostavivši Gerarda na podu... gledao je za njom... podigao se i potrcao u smjeru u kojem je otrcala... našao se pred školom, ali nije je više bilo... nešto ga je ozbiljno uznemirilo...Iduci dan ju je ugledao kako ulazi u školu i potrcao za njom... „Hey, stani.. daj molim te, stvarno mi se ne da igrati lovice... samo sam te htio pitati kako ti je ruka.“... zaokrenula je ocima i baš kada je krenula dalje uhvatio ju je za ruku, podigao rukav i pogledao je.. „Zašto si to radiš??“ njegove oci koje su na tren zastale na njenoj ruci sada su zabrinuto gledale u njene oci... djelovala je uznemireno... „Mene ne možeš lagati... imao sam prijatelja koji si je to isto cinio.. i znaš gdje je sad... u lijesu, eto gdje... nemoj misliti da želim zadirati u tvoju privatnost, ali samo te želim upozoriti“... mnogi znatiželjni pogledi bili su prikovani za njih... nikome nije bilo jasno o cemu on govori dok nisu ugledali njenu ruku... bila je sva izrezana... povukla je ruku... „Tko si ti da meni dijeliš savjete?! Gle, ima ljudi ciji životi nisu tako savršeni kao tvoj... i daj molim te pusti me na miru, radit cu što ja želim, nitko mi nece naređivati, a pogotovo ne ti!“... izderala se na njega i otišla pracena pogledima svih prisutnih...Gerard je iz dana u dan salijetao Helenu na hodnicima...djelovao je doista zabrinuto.. ali ona ga je uporno izbjegavala... nije htjela odgovarati na njegova pitanja, nije htjela sresti njegov pogled... Toga dana Gerard se vracao kuci i pred sobom ugledao Helenu... bila mu je to prilika uhvatiti je nasamo... „Helena, stani!“- povikao je... nakratko se okrenula prema njemu i nastavila svojim putem, no ovaj put joj nije namjeravao popustiti... potrcao je i zaustavio ju... uhvatio ju je za ramena i zagledao se u nju... nije djelovala onako ljuto, nabrijano kao inace, potpuno suprotno, cinilo se kao da ce svaki tren zaplakati, i djelovala je prestrašeno... „Prije nego išta kažeš samo sam htio reci da znam da te ne poznajem dobro i znam da misliš da sam obican kreten koji zadire u tuđu privatnost, ali samo me zanima razlog... možda postoji nacin na koji ti mogu pomoci... jer, vjerovala ili ne prošao sam kroz sve to... i znam prepoznati osobu kojoj treba pomoc.“ „Slušaj me...meni je sve super, sviđa mi se moj život ovakav kakav je... i kada bih trebala pomoc, obratila bih se nekome...i zato te molim, nemoj mi više postavljati pitanja.. to je jedini način na koji mi možeš pomoci, u redu?“... maknula je njegove ruke sa svojih ramena i otišla... još je neko vrijeme gledao za njom, a onda i sam krenuo kuci...
