Chapter 2
„Vraćaj se ovamo!! Kako se usuđuješ samo tako otići, nisam završio!!“- čula se dernjava, zvuk lomljenja, tresak, vika.... Helena je utrčala u kupaonicu i zaključala vrata. Okrenula se leđima zidu i kliznula na pod dok su joj suze klizile licem. Čuli su se koraci i jako kucanje na vratima... „Otvaraj! Otvaraj vrata ili ću ih razvaliti!!“... odmaknula se od vrata, sjela je u kadu i navukla zavjese... počela se tresti, nije se mogla kontrolirati... lupanje i vika nisu prestajali.. rukom je posegnula prema maloj polici tek nešto iznad kade i uzela mali skalpel... na tren se zagledala u njega i onda odlučno podigla rukav i urezala duboku crtu u ruku... istoga trena krv se počela slijevati niz njenu ruku... nije stajala, nastavila je urezivati sve dublje i dublje... činilo se kao da se nadala da će time iz sebe izbaciti svu bol i tugu, krv se miješala sa suzama i razmazanom šminkom koja joj je klizila licem... nije ni shvatila da je buka utihnula... zagledala se u krv... i onda kao da je shvatila što je cijelo vrijeme činila... skalpel joj je ispao iz ruke...razgrnula je zavjese i uzela iz ladice ručnik kojim je povila ranjenu ruku... stala je pred ogledalo i promatrala svoj odraz... glavom su joj odzvanjale Gerardove riječi „Zašto si to radiš?“... nije znala odgovor na to pitanje... ali osjećala je da je to nešto protiv čega nije mogla... nije nalazila drugog načina za bježanje od svega što se događalo... zavojem je povila ruku i povukla rukav...izašla je iz kupaonice... cijela joj je kuća bila u neredu, stolovi su bili izokrenuti, stolice razbacane po stanu, jedna je vitrina bila razbijena, po podu je bilo svega.. od namještaja do praznih boca... a na kauču je ležao njen otac s bocom vodke u ruci... duboko je uzdahnula, još jednom obrisala suze i ušla u svoju sobu gdje je na jednom od kreveta ležala mala djevojčica, njena sestra... „Opet je pijan, zar ne?“- upitala je djevojčica i sama uplakana i uznemirena.... Helena je kleknula pored njena kreveta i zaštitnički je zagrlila...“Vidit ćeš, jednoga dana će se sve promijeniti, sve će se vratiti na staro... „... „Neće se vratiti na staro, mislim, ona se neće vratiti... to si i sama rekla“.... „Slušaj me, ja sam tu za tebe, obečajem ti nikada te neću napustiti, dok god sam ja tu nitko te neće ozlijediti, a pogotovo ne on... a sada odi spavati. Ujutro će sve biti bolje...“... zaštitnički ju je poljubila u čelo i pokrila... nekoliko je minuta sjedila tamo čekajući da zaspi, a naposlijetu je i sama legla u krevet... i tamo ležala gotovo cijelu noć promatrajući zvijezdice zalijepljene na stropu zaokupljena vlastitim mislima...
U međuvremenu ni Gerard nije imao mira. Neprestano ga je mučila pomisao na to što se moglo događati sa Helenom... ta pomisao nije mu davala mira od onoga dana u hodniku... možda je i razlog svoj toj brizi bila i činjenica da je shvaćao da je ona u stvari dobra osoba koja se skriva pod maskom neke darkerice, osoba kojoj stvarno treba pomoć ali se to boji priznati.... znao je da stvar nije mogla biti bezazlena, nešto mu je to govorilo... a nije htio ponovno samo stajati, nemoćan, i promatrati kako mu neka draga osoba umire pred očima... da, Helenu mu je postala draga, definitivno je bilo nečega u njoj... ali činilo se da to nitko osim njega ne uviđa...
„Hey, sorry, ti si Kelly??“ upitao je djevojku za koju je znao da su se nekoć družile.. „Da, ja sam... „- odgovorila je.... Gerard je već znao pogled kakav mu je ona uputila... nije se obazirao na to...“Slušaj, čuo sam da si se prije družila s Helenom... pa sam te htio zamoliti da mi kažeš, možda će sad zvučati ludo, nešto o tome kakva je ona prije bila osoba...“ ali očito se ni Kelly nije dala smesti... „Znaš, zaboravi Helenu... kako bi bilo da se ti i ja nađemo večeras i hm... malo provedemo“.... ok, to definitivno nije očekivao... da ga je to pitala prije nego što je sreo Helenu, mislio je, pristao bi... ipak je Kelly bila jedna od najpopularnijih cura u školi, pravog manekenskog izgleda i držanja, duge plave kose, u kratkoj minici... pravi primjer savršene barbike, ali nije to ono što je Gerarda trenutno zanimalo, nije to ono za što je sada mario... „Hvala na ponudi, ali ne hvala, samo sam te htio pitati to za Helenu, ali ako ne znaš ništa... onda...“ već se okrenuo da će otići, ali... „Znam, kako ne bih znala...hm... ne mogu vjerovati da sam se nekoć s njom družila... mislim, tada je bila sasvim normalna, jedna od nas... ali od kad joj je stara poginula... navodno u automobilskoj nesreći.. haha, mislim svi dobro znaju da ima problema kod kuće, ali ono... od tada se tako ponaša, kao kakva čudakinja... ali svejedno ako se predomisliš...“- kratko je završila, pružila Gerardu papirić i otišla... nije mu bilo sve posve jasno, ali činilo se da je bio u pravu, bar djelomično, Helena i jest imala problema... pogledao je u papirić..na njemu je bio ispisan broj mobitela... zgužvao ga je i bacio u obližnji koš... „Nevjerojatno kakvih sve ljudi ima...“... pomislio je i uputio se na nastavu.
