Cranberrie - under construction

Dok sam bila "mlađa" s društvom sam se uvijek nalazila po kafićima (baš kao i Mokra), ali u zadnje vrijeme mi to i nije neka fora, a otkad sam s Jubavi, u kafić idemo samo subotom na jutarnju kavu s prijateljima iz zdrade do nas, i to je to.
Još prošle godine smo M. i ja bar dvije subote u mjesecu čagale po Mouviju i bile smo im već kao inventar, imale svog konobara koji je znao kaj pijemo...
Sad mi ne pada da na pamet da subotu navečer protratim u nekom zadimljenom prostoru gdje trešti glazba od koje niš ne čuješ. Možda me to opet ulovi kad stigne proljeće, a čak mi je i ok da tu i tamo izađem van, ali trenutno mi se to apsolutno ne da.

Kako, dakle Jubav i ja provodimo subotu?
Zadnjih nekoliko subota (sve u 11. mjesecu i sve u 1. mjesecu) ujutro smo proveli hodajući po dućanima sa namještajem. Nije da to posebno volimo ali moramo jer u stanu još uvijek imamo samo stol, stolice, Orbitreck, tv, i biljku koju smo dobili za Božić. I M-ine fotke naravno, koje stoje na podu i čekaju da ih objesimo. Prošli tjedan samo napokon kupili krevet, tako da ćemo ovaj posuđeni moći vratiti, a jučer smo napokon, nakon dugog dugog premišljanja, kalkuliranja i odučivanja uplatili kutnu garnituru. Stol smo kupili prije jedno dva mjeseca, dakle trebaju nam još nove stolice i stolić za dnevni, ostalo sve ćemo sve dati raditi po mjeri. TV će se naravno kupiti novi do europskog prvenstva :))
Garnituru ćemo naravno čekati 2-3 mjeseca, ali ionako ju kupujemo već mjesecima, pa što je sad mjesec više - manje :)) Ali kupili smo ono što smo željeli - Natuzzija u mraaaaaaaaak tkanini jer ni on ni ja ne volimo kožu iako i kože ima zaista divne...

Dakle, nakon obilaska dućana sa namještajem, odemo obično na kavu u naš lokalni kafić na najbolji ness igdje, usput budi rečeno, kafić je jako malo zadimljen. Baš volim taj kafić je je na tri razine i sa različitim ljudima obično sjedimo na različitim razinama i to nam je baš super. Kad Jubav i ja idemo sami, uvijek sjednemo na najdonju razinu gdje su sjedeće garniture i u tamo se fino uvalimo. Kad idemo s njegovim frendom N. onda smo uvijek na srednjoj razini u izlogu (ne znam zašto :)) ). A kad idemo sa ekipom iz zgrade do nas, uvijek smo na najgornjoj razini. Nemam pojma zakaj je to tak, ali je i baš nam je to super.

Poslije kave obično idemo u tjedni shopping i nakon toga doma nekaj nabrzaka spremimo za ručak.

Nakon toga je obično maženje ili spremanje kuće, ovisno kako koji dan :))

Navečer obično imamo neke prijatelje ili njegovog brata sa ženom, ili moju sestru sa mužem, na večeri.
Jaaaaaaaaako volimo spremati večere za naše najdraže, volimo imati te sve ljude oko sebe. To nam je baš super!!!
Prije dvije subote je bio njegov brat sa ženom i radila sam piletinu sa kikirikijem na kineski i bili su oduševljeni.
Sinoć su bili moja seka i šogi i radila sam Fajitase (onaj recept od prije dva posta) i bili su također oduševljeni.
Nakon što gosti odu, Jubav i ja pospremimo kuhinju, stavimo suđe prati i odemo spavat. Obično je to oko ponoći.
I onda legnemo u krevet i slušamo mladež kako napušta kafiće oko zgrade i kako se dogovaraju kam će van.
A moja Jubav i ja se mazimo, i lijepo nam je toplo pod poplunićem i baš nam je super.
I tako mi provodimo subotu, i subotnju večer - baš kao neki stari bračni par :))

Sve sam deblja svakog dana,
važna mi je samo hrana.
Svako jutro "tužna slika",
gledam odraz svoga lika

u zrcalu što ne skriva
kakva mi je perspektiva.

A posve me izda snaga
kada vidim kako vaga
ljubi brojku osamdeset.

Oh, da mi je manje deset!

Smršaviti imam želju,
ali zubi stalno melju.
Gricni tamo, gricni amo,
na trbuhu salo samo,

izbočen je k'o kupola,
ne mogu se gleda' gola!

Ali to me ne ometa,
hladnjak mi je stalna meta,
a u njemu oblizeke:

kulen i njegove seke,
raznovrsne mljac - salame
što me stalno k sebi mame,
sir i pršut puni slasti,
sočni čvarci puni masti,
male slane srdelice,
salata pune zdjelice,
mješavine na sto načina,

sa začinom i bez začina;
kolačići, kruna svega,
kremice od slatkog snijega,
torte čokoladne, voćne,
miješane i vrlo sočne...


O povrću da ne velim,
uvijek mu se razveselim:
kuhaj, dinstaj, il' na lešo,
krumpirići malo rešo,
a juhice raznih boja,
mesna, posna, kako koja...
Pa još k tome onaj zvuk
kad krckaju špek i luk...

Da nabrojim sva ta jela
trebala bi knjiga cijela.

I sad evo rezultata
od kojih me muka hvata:
sad sam tusta kao guska,

haljina mi svaka uska,
da popravim izgled svoj,
uvijek nosim veći broj,
al' uzalud sebi lažem,
uzalud se često važem,
kad sva jela slasno smažem,
jer meni je dobro jelo
kao umjetničko djelo

i ono mi daje snagu,
pa nek' vaga ide k vragu!

A šiljaste mršavice,
nek' im rastu zazubice!
Nit' kuhaju, niti prže,

već dijetu stalno drže
pa onako suhoguze
uskaču u tijesne bluze,
misle da će svi muškarci,
bilo mladi, bilo starci,
buljiti u te košćobe
(ovo kažem s malko zlobe),
a pogledi muški lažni
ionako nisu važni,

važnija je dobra klopa
nego izgled "antilopa"
jer ako si kome mila,
ne smeta mu koja kila
(Lakše mi je tako reći
nego klope se odreći.)


Nije moja umotvorina, dobila ju mailom, ali mi je baš cool :))

A nisam dugo morate priznati. Samo vam tu i tam natuknem da kuham i kuham i kuham.
E pa najnovije otkriće moram podjeliti, najviše je tu za More nade :)
Već sam neko vrijeme navučena na meksičku kuhinju ali onak gotovanski, po restoranima, kod frendica - dakle samo se švercam. I tak ja malo surf tu surf tam i upikla u jackpot - fajitas.
Inače obično u restoranu jedem Chimichangu, a kod frendica razne inačice, ali zadnji put sam se odvažila probati nešto novo - fajitas. Naime nisam ni sama znala što je to, ali svidjelo mi se jelo koje su konobari nosili ljudima oko nas a koje je još cvrčalo i rekoh konobaru - JA BI TO!!! I dobih fajitas. I odoh u nebo. Sedmo. Od sreće. Ostali oko mene su samo uzdisali od muke i zavidno me gledali.
Daklem ovaj recept koji sam otkrila/modificirala rezultirao je okusom potpuno identičnim onom u restoranu - pun pogodak. Jubav i ja smo ih proždirali bez riječi. Doslovce bez riječi. Na kraju je on rekao: Jesi skužila da nismo uopće pričali dok smo jeli? Hehhehehe...

Evo evo ide - količine su otprilike za dvije osobe - nisam mjerila jer ja baš ne mjerim previše:

- cca 250 grama pilećeg filea (ja sam uzela dva malecka paketića iz škrinje)
- jedna crvena paprika
- jedna zelena paprike
- jedan veliki luk
- pola limenke kukuruza
- pola limenke (one manje) crvenog graha
- par listova zelene salate
- sir naribani (ementaler, gouda ili slično)
- smjesa za fajitas umak
- paket malih tortilja - ima ih 6 u paketu koji ja kupujem
- za umak: jedna dukatela namaz, jedan onaj najmanji abc sir, pola malog bioaktiva, mrvica soli, mrvica češnjaka naribanog ili istisunog, po želji malo peršina sitno nasjeckanog - sve izmješati i ostaviti na hladnom

Luk i paprike narezati na vrlo tanke trakice - dakle luk na pol pa na trake, i paprike na pol pa na trakice.
Luk popržiti na maslinovom ulju i kad je na pol gotov dodati paprike, dinstati na laganoj vatri i poklopljeno dok sve ne omekša.
Kad je gotovo maknuti iz tave i na malko ulja (dodati novo ako je potrebno, ja koristim teflon pa nije potrebno) ispeći piletinu narezanu na male komadiće ili trakice, kak vam je draže.
Smjesu za fajitas umak razmutiti sa 1 dcl vode i njome zaliti pečenu piletinu. Nakon 1-2 minute ta smjesa se ishlapi i upije u piletinu - onda je gotovo. Dodati kukuruz i crveni grah i prokrčkati da se sve skupa sljubi.
Tortile zagrijati u mikrovalnoj ili pećnici kako piše na omotu.
Ova smjesa bi trebala biti dovoljna za 6 tortila. Rasporediti ju na pola tortile, staviti naribanog sira i nasjeckane zelene salate i preliti umakom te preklopiti tortilu. Poslužiti odmah.
Ja ih radim sutra za 5 osoba. Javim kak su uspjele :)

Dobar tek!

Malo prije Božića je Jubavi bio rođendan no kako nisam tada imala vremena pričati o tome, evo sad ću ali samo ukratko.
Naime dobio je uputu da prije određenog vremena taj dan ne smije doći doma jer moram sve pripremiti.
A priprema je bila: napuhati 34 balona crvenih u obliku srca i na svakom od njih napisati ljubavnu poruku, nakon toga se obući u sexi donje rublje koje uključuje i haltere i crne štikle, staviti si crvenu mašnicu na ruku i dočekati ga sa širokim osmjehom na licu.
Naravno da je momentalno pobacao sve stvari na pod i odvuko me u spavaću sobu :))))
Nakon toga smo otišli u obližnju pizzeriju nešto pojest jer dok smo mi izašli iz spavaće više ništa drugo nije radilo :))))
Balone je još danima nakon toga nahitavao po stanu i čitao porukice i bio sretan kao malo dijete.

No kako to ne bi bilo sve, poklonila sam mu još i vikend u Opatiji za nas dvoje. Mora nešto biti i za mene hehhehehe... I taj smo vikend iskoristili ovaj vikend.
Malo smo ranije izašli s posla i oko 4 smo već bili tamo. Hotel solidan, nedavno obnovljen i čist, što mi je najvažnije, i odmah u centru. Nakon osrednje večerice smo se uputili u šetnju u toploj (nakon zagrebačke svakako puno puno toplije) opatijskoj noći. Ta njihova šetnica je zaista fenomenalna, mogu po njoj hodat satima.
Kad smo se vratili u sobu, momentalno smo zaspali. Bar ja. On je kao nešto prčkao po laptopu.
U subotu nakon doručka smo odšetali do Hemingvaya i popili kavu, i onda opet hodali i hodali i hodali i došli do Voloskog, pa tamo popili ručak - ja čokoladu sa šlagom a on pivu i lagano se uputili natrag. Čitavu tu idilu je kvarila povremena lagana kišica.
A tako sam željela sunčan dan.
Onda je opet bila večera, a nakon večere smo se uvalili u krevet i gledali filmove i grickali grickalice i tamanili naranče.
Jubav je naime stručnjak za guljenje naranči - nema šance da ju ja ogulim bez noža, ali on to tako dobro radi da sad samo on guli naranče a ja samo naručujem: Jubav, naramčicu bi... A on je sretan što hoću jesti voće pa mi bez pogovora i s osmjehom na licu guli.
Nedjeljno jutro je osvanulo pod teškom kišom pa samo se odmah poslije doručka uputili doma, pomalo se pribojavajući kakva će biti cesta, ali već smo u 12 bili doma. Ostatak dana smo proveli u krevetu, ali ne ne ne ne tak kak si vi mislite, nego sam se ja ipak prehladila, tj složila me neka prehlada pa me Jubav pazila, mazila i gulila naramče :)))
Bio je to vikend kakav bih češće željela provoditi s njim. Nadam se da i hoćemo.

Jučer smo kolegica i ja trebale napokon završiti inventuru pa sam se odvukla na posao, ali danas luftam doma i tek sam se malo prije probudila :)
Najsmješnije je što sam se i prošle godine razboljela tek kad je sva gužva na poslu bila gotova. Valjda se tek tada i tijelo i mozak opuste i onda virusi uspiju ovladati.
A šta mi fali? Odmaram, gledam glupe seriije za koje nisam ni znala da postoje, i smišljam fine ručkove - zdrave!