Cranberrie - under construction

Sudionici:
Šogor - izuzetno sportski tip, bivši rukometaš
Nećak Senior (NS)- 7. razred, izuzetno sportski tip, isprobao sve moguće sportove, trenutno je na rukometu
Nećak Junior (NJ) - 2. razred, izuzetno nesportski tip, više umjetnički i nježan

Vrijeme zbivanja: početak školske godine 2005/2006

Mjesto: dnevni boravak obiteljske kuće

NS ulazi u kuću sav crven, znojan i zapuhan, skida torbu s ramena i muški ju zvekne nasred dnevnog i izvali se na fotelju.

Šogor: Kaj je sine? Jesi živ...
NS: Joj danas nas je uništio, dva sata... Igrao sam skoro cijelo vrijeme, zabio sam tri gola. Onaj glupi visoki me odvalio po nozi i sad me sve boli...

Za to vrijeme NJ se zadubio u nešto na TV-u.

Šogor pun nade: A ti sine? Hoćeš se ti upisat na neki sport ove godine možda?
NJ mrtav hladan: Pa upisao sam se. Kaj ti nisam rekao?
Šogor zasjajenih očiju jer se i njegova mlađa uzdanica uputila njegovim stopama: Nisi. A šta ćeš ti trenirat?
NJ još mrtvo hladniji: Šah.
Šogor se počne smijat ko lud: Bravo sine. Nemoj se slučajno oznojit.

Rasplet priče:
- moj nećak mlađi se jedini na cijeloj školi prijavio za šah i skoro je bilo otkazano, onda se ipak našao još jedan dječačić i sad njih dvojca "treniraju šah".
Preksinoć je imao prvi trening.
Došao je doma sav ponosan i naravno kao žrtva za igru je pala teta.

NJ: Hoćemo igrat onak kak mi igramo ili ćemo po pravilima?
Ja skrušeno: A znaš da ja ne znam po pravilima. Moraš me naučit prvo.
NJ: A dobro, budem te jednom. Ajmo onda ovak kak ti znaš.

I mališan se skroz dobro drži. Matirala sam ga uz pomoć kule, kraljice, lovca i kralja i nakon jedno 20 minuta igre.

Moj mali šahist :)

Sinoć sam prvi put plakala.
Bila sam tako sama.

Rođen je u mračno doba početka drugog svjetskog rata.
Otac ga nije nikad ni vidio, ubijen je u bitci.
Majka je ostala sama sa šestoro djece, četiri dječaka i dvije djevojčice.
On je bio najmlađe djete. Najstariji sin je bio star 13 godina.
Živjeli su u skromnoj kućici, u malom seocu, kilometar nad morem.
Prihoda nije bilo. Djeca su radila za obrok. Za jelo.
Nije bio niti godinu dana star kad mu je umrla i majka.
Ostao je sam sa braćom i sestrama.
Za njega nije bilo hrane.
Ostala djeca su ponešto hrane i zaradila svojim radom. Ali za njega nije bilo.
Drugi brat po godinama se brinuo za njega koliko je mogao.
Ponekad bi mu donio kupina koje u nabrao putem s mora.
Ponekad neku ribu koju je ulovio.
Ali uglavnom je bio gladan. I njegov stariji brat isto.

Jednom su dopremili u susjedno mjesto brod krumpira.
Cijelo selo se uputilo tamo sa vrećama u nadi da će se bar jednom najesti.
Krumpir je bio sav od nafte. Nije bio za jelo. Nije bio za ništa. Još jedna propala nada.

Za svaki Božić dobili bi od crkve naranču.
Jedna naranča za svako djete.
Jedna dragocjena naranča. Jedina vrijedna stvar koju su imali.
Čuvali su tu naranču tjednima, jer nitko nije prvi htio pojesti svoju.
Spavali su sa narančom pod uzglavljem da im je netko ne bi uzeo.
Kada su se na kraju nekako odlučili pojesti tu naranču, ona bi se već sva osušila i nije valjala ništa.
Ali možda je taj osjećaj posjedovanja naranče vrijedio više od njenoga slatkog soka.

On je balansirao negdje na rubu života i smrti. Balansirao je na rubu preživljavanja.
Svi su govorili da je pravo Božje čudo što je preživio.
Prohodao je tek sa četiri godine. Tek je onda ojačao toliko da je mogao hodati.

Kad je trebao poći u prvi razred osnovne škole, odveli su ga u dom.
Prvo je bio u Senju, a kasnije kad je bio veći na Bolu.
U domu je bar imao odjeću i hranu. Raštika. Svaki dan raštika.
Praznicima je dolazio kod najstarijeg brata koji se u međuvremenu oženio.
Kod njih je svaki dan za jelo bila isto – raštika.

Uglavnom cijeli život je proživio u takvoj neimaštini kakvu si ja ne mogu niti zamisliti.
Nakon što je na Bolu završio zanat, zadnje ljeto je provodio kod kuće, prije nego što će krenuti u Zagrebu u vojsku.

U susjednom mjestu je upoznao zgodnu curu.
Bila je dadilja u jednoj imućnoj obitelji. Živjela je u Zagrebu.
Zaljubili su se.
Njihova priča se nastavila u Zagrebu nakon što je on završio vojsku.

Oženili su se i počeli zasnivati obitelj.
Imali su dvije radničke plaće, ali nakon njegovog djetinjstva tu mu se činilo kao pravo bogatstvo. Koliko god je mogao, radio je u popodnevnim satima na crno.
Živjeli su po podstanarskim sobama i jedva vezali kraj s krajem.
Prvo je došla na svijet jedna djevojčica.
Onda su dobili kredit kojim su kupili komad zemlje i počeli graditi kuću.
Nakon osam godina došla je na svijet druga djevojčica.
Kada su mogli kupiti novog Fiću bili su najsretniji ljudi na svijetu.
Svi zajedno nisu živjeli u bogatsvu, ali su od male kuće napravili katnicu, u njegovom rodnom mjestu su napravili vikendicu.
Silno su oboje htjeli svojim djevojčicama osigurati da se osjećaju sigurnima i da ne moraju proživljavati siromaštvo kakvo su oni proživljavali.
Sada su oboje u mirovini i uživaju plodove svoga rada.
Još uvijek nešto stalno preuređuju po kućama, stalno nešto popravljaju, pregrađuju, dograđuju. Jednostavno su takvi i ne mogu prestati raditi nešto.
Ali usporili su ritam.
Sada napokon žive kako su već odavno trebali živjeti.

Promislila sam dobro.
Pa onda još jednom.
I još jednom.
I zbrojila pluseve i minuse.
I još je u debelom minusu. Jako debelom.

Neka radije i sama živim nego ovako.
Znam da ću biti usamljena.
Znam da ću sigurno koji put pomisliti da sam trebala ostati i da sad ne bi bila sama.
Znam da ću plakati zbog svega ovoga.

Ali nemam više snage vraćati se.
Nemam više snage proživjeti sve još jednom.
Jer ako se ponovilo ovaj treći put, ponovit će se opet, i opet.
Ne mogu tako živjeti.

Trebam sigurnost.
Trebam sigurnu luku.
Trenutno će mi moja obitelj to pružiti.
A kasnije... tko zna... možda jednom netko drugi...

Hvala vam svima na pozitivnim mislima.

da počnem davati neki smisleni oblik ovim svojim mislima.

4 dana.
4 dana bez fotografija - nije bilo ničeg čega se želim sjećati.
4 dana u kojima je palo više ružnih riječi nego u 3650 dana.
4 dana koja su trajala kao 4 godine, vukli su se sporo i trajali beskonačno.

Razgovarali smo.
Rekli smo jedno drugom neke stvari. I koje smo trebali i koje nismo.
Nije me shvaćao ozbiljno. Naravno da nije. Ja svoje prijetnje nikada nisam ostvarila.
Do sada.
Ako se sada pogazim, ako sada posustanem u svojoj odluci - neću se više niti malo cijeniti, neću se voljeti i neću imati razloga živjeti.

Danas je deseti dan.
SAD je on shvatio.
Shvatio je da sam ozbiljna.
Da sam mislila sve što sam rekla.
I da se neću vratiti.
SAD se on sjetio da me ipak voli.

SAD je prekasno.
Prekasno.

Tekst je objavljen u Nacionalu, napisala ga je Vedrana Rudan, možda ste ga već i pročitali, a možda i niste... mene je oduševio...

http://www.nacional.hr/articles/view/20245/4/

Kako sam ja još uvijek glupa plavuša, morali bute si skopirati ovaj link i onda ga otvoriti...

P.S. Traži se tutor za uređenje stranice :)))))) (ovo je moj najslađi smješak)

Ipak.

Okrenula sam novu stranicu u svom životu.
Želim da uspije.
Hoću uspjeti.
Mogu uspjeti.

Trenutno sam ostala bez kompa, tj. bez ADSL-a pa vas čitam rijetko, pišem još rjeđe, no uskoro će se sve promjeniti pa ću sve napisati.