Promislila sam dobro.
Pa onda još jednom.
I još jednom.
I zbrojila pluseve i minuse.
I još je u debelom minusu. Jako debelom.
Neka radije i sama živim nego ovako.
Znam da ću biti usamljena.
Znam da ću sigurno koji put pomisliti da sam trebala ostati i da sad ne bi bila sama.
Znam da ću plakati zbog svega ovoga.
Ali nemam više snage vraćati se.
Nemam više snage proživjeti sve još jednom.
Jer ako se ponovilo ovaj treći put, ponovit će se opet, i opet.
Ne mogu tako živjeti.
Trebam sigurnost.
Trebam sigurnu luku.
Trenutno će mi moja obitelj to pružiti.
A kasnije... tko zna... možda jednom netko drugi...
Hvala vam svima na pozitivnim mislima.
Post je objavljen 18.09.2005. u 12:22 sati.