da počnem davati neki smisleni oblik ovim svojim mislima.
4 dana.
4 dana bez fotografija - nije bilo ničeg čega se želim sjećati.
4 dana u kojima je palo više ružnih riječi nego u 3650 dana.
4 dana koja su trajala kao 4 godine, vukli su se sporo i trajali beskonačno.
Razgovarali smo.
Rekli smo jedno drugom neke stvari. I koje smo trebali i koje nismo.
Nije me shvaćao ozbiljno. Naravno da nije. Ja svoje prijetnje nikada nisam ostvarila.
Do sada.
Ako se sada pogazim, ako sada posustanem u svojoj odluci - neću se više niti malo cijeniti, neću se voljeti i neću imati razloga živjeti.
Danas je deseti dan.
SAD je on shvatio.
Shvatio je da sam ozbiljna.
Da sam mislila sve što sam rekla.
I da se neću vratiti.
SAD se on sjetio da me ipak voli.
SAD je prekasno.
Prekasno.
Post je objavljen 13.09.2005. u 14:27 sati.