Cranberrie - under construction

Rođen je u mračno doba početka drugog svjetskog rata.
Otac ga nije nikad ni vidio, ubijen je u bitci.
Majka je ostala sama sa šestoro djece, četiri dječaka i dvije djevojčice.
On je bio najmlađe djete. Najstariji sin je bio star 13 godina.
Živjeli su u skromnoj kućici, u malom seocu, kilometar nad morem.
Prihoda nije bilo. Djeca su radila za obrok. Za jelo.
Nije bio niti godinu dana star kad mu je umrla i majka.
Ostao je sam sa braćom i sestrama.
Za njega nije bilo hrane.
Ostala djeca su ponešto hrane i zaradila svojim radom. Ali za njega nije bilo.
Drugi brat po godinama se brinuo za njega koliko je mogao.
Ponekad bi mu donio kupina koje u nabrao putem s mora.
Ponekad neku ribu koju je ulovio.
Ali uglavnom je bio gladan. I njegov stariji brat isto.

Jednom su dopremili u susjedno mjesto brod krumpira.
Cijelo selo se uputilo tamo sa vrećama u nadi da će se bar jednom najesti.
Krumpir je bio sav od nafte. Nije bio za jelo. Nije bio za ništa. Još jedna propala nada.

Za svaki Božić dobili bi od crkve naranču.
Jedna naranča za svako djete.
Jedna dragocjena naranča. Jedina vrijedna stvar koju su imali.
Čuvali su tu naranču tjednima, jer nitko nije prvi htio pojesti svoju.
Spavali su sa narančom pod uzglavljem da im je netko ne bi uzeo.
Kada su se na kraju nekako odlučili pojesti tu naranču, ona bi se već sva osušila i nije valjala ništa.
Ali možda je taj osjećaj posjedovanja naranče vrijedio više od njenoga slatkog soka.

On je balansirao negdje na rubu života i smrti. Balansirao je na rubu preživljavanja.
Svi su govorili da je pravo Božje čudo što je preživio.
Prohodao je tek sa četiri godine. Tek je onda ojačao toliko da je mogao hodati.

Kad je trebao poći u prvi razred osnovne škole, odveli su ga u dom.
Prvo je bio u Senju, a kasnije kad je bio veći na Bolu.
U domu je bar imao odjeću i hranu. Raštika. Svaki dan raštika.
Praznicima je dolazio kod najstarijeg brata koji se u međuvremenu oženio.
Kod njih je svaki dan za jelo bila isto – raštika.

Uglavnom cijeli život je proživio u takvoj neimaštini kakvu si ja ne mogu niti zamisliti.
Nakon što je na Bolu završio zanat, zadnje ljeto je provodio kod kuće, prije nego što će krenuti u Zagrebu u vojsku.

U susjednom mjestu je upoznao zgodnu curu.
Bila je dadilja u jednoj imućnoj obitelji. Živjela je u Zagrebu.
Zaljubili su se.
Njihova priča se nastavila u Zagrebu nakon što je on završio vojsku.

Oženili su se i počeli zasnivati obitelj.
Imali su dvije radničke plaće, ali nakon njegovog djetinjstva tu mu se činilo kao pravo bogatstvo. Koliko god je mogao, radio je u popodnevnim satima na crno.
Živjeli su po podstanarskim sobama i jedva vezali kraj s krajem.
Prvo je došla na svijet jedna djevojčica.
Onda su dobili kredit kojim su kupili komad zemlje i počeli graditi kuću.
Nakon osam godina došla je na svijet druga djevojčica.
Kada su mogli kupiti novog Fiću bili su najsretniji ljudi na svijetu.
Svi zajedno nisu živjeli u bogatsvu, ali su od male kuće napravili katnicu, u njegovom rodnom mjestu su napravili vikendicu.
Silno su oboje htjeli svojim djevojčicama osigurati da se osjećaju sigurnima i da ne moraju proživljavati siromaštvo kakvo su oni proživljavali.
Sada su oboje u mirovini i uživaju plodove svoga rada.
Još uvijek nešto stalno preuređuju po kućama, stalno nešto popravljaju, pregrađuju, dograđuju. Jednostavno su takvi i ne mogu prestati raditi nešto.
Ali usporili su ritam.
Sada napokon žive kako su već odavno trebali živjeti.