Cranberrie - under construction

Daklem, ja spakirana, obučena sjedim i čekam zakonitog da se spremi do kraja.
Naravno da smo već mogli biti na pol puta ali - čemu žurba? Zar će nam nešto pobjeć? Pa stignemoooooooooo

To su naravno riječi mog zakonitog - ne moje. Ja tako nešto ne bih ni u ludilo rekla... E luda sam ko šiba!!!!

Pa rekoh da napišem post dok čekam.

Naše zlato ima jednu plavu spužvastu lopticu.
Naše zlato ima i jednu glupu naviku a to je da nosi takve male mekane stvari u ustima, recimo papirnate maramice ili neki papirić.
I jučer ja njoj bacam lopticu i vičem: donesi zlato, donesi... I ona donese. I sad se naučila.

Kad se vartim moram smisliti neki način da vam snimku stavim da vidite. Mrak je

ON JE GOTOV - IDEMOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

BOK!

Daklem, ja spakirana, obučena sjedim i čekam zakonitog da se spremi do kraja.
Naravno da smo već mogli biti na pol puta ali - čemu žurba? Zar će nam nešto pobjeć? Pa stignemoooooooooo

To su naravno riječi mog zakonitog - ne moje. Ja tako nešto ne bih ni u ludilo rekla... E luda sam ko šiba!!!!

Pa rekoh da napišem post dok čekam.

Naše zlato ima jednu plavu spužvastu lopticu.
Naše zlato ima i jednu glupu naviku a to je da nosi takve male mekane stvari u ustima, recimo papirnate maramice ili neki papirić.
I jučer ja njoj bacam lopticu i vičem: donesi zlato, donesi... I ona donese. I sad se naučila.

Kad se vartim moram smisliti neki način da vam snimku stavim da vidite. Mrak je

ON JE GOTOV - IDEMOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

BOK!

Daklem, ja spakirana, obučena sjedim i čekam zakonitog da se spremi do kraja.
Naravno da smo već mogli biti na pol puta ali - čemu žurba? Zar će nam nešto pobjeć? Pa stignemoooooooooo

To su naravno riječi mog zakonitog - ne moje. Ja tako nešto ne bih ni u ludilo rekla... E luda sam ko šiba!!!!

Pa rekoh da napišem post dok čekam.

Naše zlato ima jednu plavu spužvastu lopticu.
Naše zlato ima i jednu glupu naviku a to je da nosi takve male mekane stvari u ustima, recimo papirnate maramice ili neki papirić.
I jučer ja njoj bacam lopticu i vičem: donesi zlato, donesi... I ona donese. I sad se naučila.

Kad se vartim moram smisliti neki način da vam snimku stavim da vidite. Mrak je

ON JE GOTOV - IDEMOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

BOK!

Dakle moj današnji dan je do sada išao ovako:

- ustala u 9 sati (fucking nedjelja jeeeeeeee) otišla po balone za susjedu kod sestre - baš sam dobrica
- smiksala si dvije nektarine sa jednom bananom za doručak (uvijek nastojim za doručak pojesti voće)
- pogledala Colomba
- ispekla kolač (bravo, bravo - sjedni - pet) sa pudingom i bananama
- pogledala Filipovića
- i sad blogam

Do ručka. Ručak je naravno kod svekrve. Mislim da je roštilj. Ček idem vidjet, tj. šnjofnut.
YESSSSSSSS roštilj!!!!
Mljac. Iznenadit ću ih kolačima.

Moram kuhinju pospremit jer kad ja pečem kolače... uf... nered je uglavnom, a i suđe oprat sve. Tj stavit ga u perilicu. HIhihihihi...
Onda se najozbiljnije moram primit peglanja da mogu navečer popakirat stvari jer bih sutra odmah ujutro htjela da krenemo na put.

A za peglat imam... jojojojojojoj... stvarno bi mi trebala neka teta peglačica.

Nisam se baš noćas naspavala jer je zlato opet norilo. Nešto joj se jako svidio ručnikić pa je cijeli dan prespavala na njemu. Pa onda po noći, stalno nekaj šuška, pa hoda po nama, pa je srušila kofer sa stola... Blože moj dragi... Zato danas nema spavanja... Hehheheh... jadno zlato s nama...
Moram ju snimiti kak se lopta s lopticom... kao pravi mali tenisač...

Idem sad kolače izrezat i odnjet kolače i sebe dolje...

Tipkamo se za tjedan dana.
Za sve koji si mislite da kud sad k vragu idem, dolje je sunčano i toplo, a jučer se čak i moja mama išla kupati...

Bye bye!

MOJA MACA SE NAUČILA GDJE JOJ JE MJESTO ZA SPAVANJE!!!!

Naime nakon što sam sa tepiha, garniture, i stolaca skinula usisavačem ovih dana još jednu čupavu mačku - poludila sam.

Uzela sam jedan ručnik i stavila ga na stolicu gdje maca i inače često spava.
Ali voli onda i vrludat pa spavat svugdje, pogotovo nakon što ja sve očistim.
E pa, ovih zadnjih dana, čim sam ju vidla da se negdje ugnjezdila, a ja - hop, zgrabim ju i stavim na taj ručnikić i onda ju mazim i hvalim i govorim lijepo.
Nakon tri dana - maca shvatila! Evo je, blaženo spava na ručnikiću. Zlato malo!

Inače na fotki je ona. Spava na stoliću ispred kompa. To je bilo prije dok nije bila odgojena! Hehhehehe...

Znate osjećaj kada s nekim osobama koje upoznate jednostavno kliknete?
Dobar je, jel tak?

E pa ja sam kliknula sa dvije kolegice s posla. Baš smo fino kliknule. Kao puzzle. Kao Lego kockice.

I te dvije frendicu su jučer bile na ručku.

Na meniju je bilo:

PREDJELO:
- domaća pašteta od tune

GLAVNO JELO:
- mesne okruglice sa špagetama, u umaku od šalše i sira edamera

DESERT:
- palačinke sa sladoledom

PIĆE:
- Tga za jug - kom 2 (pije se bez vode narafski)

Da sve ovo ubijemo trebalo nam je 4-5 sati, a za to vrijeme nam je bilo baš lijepo.
Pregledavale smo moje stare slike, prepričavale su mi događaj s posla u kojima nisam morala učestvovati hvala blogu, cerečile smo se ko balavice i ukratko, bilo nam je mrak.
Ovakvo druženje poziva na reprizu i to skoru.

Eto Vrpolje, zato nisam jučer napisala post. Bila sam malo pod gasom, kak bi se reklo.
Sad idem nadoknaditi propušteno :))))))

Daklem, danas sam ulaštila kuhinju i sad više nemam niti jednu mrljicu.
Naravno da više nitko nema pristupa u kuhinju da se ne bi zmazala.

Onda sam išla čistit blagovaonu. S tepiha sam skinula još jednu mačku. Ma ozbiljno, od tog klupka dlaka mogla sam obuć još jednu mačku, ali manju.
Onda sam odmah jadnu macu išla van češljat s četkom. Prvo je čak i prela. Jedno pol minute.
Onda je stoički podnosila to čupanje iako sam joj evidentno (po vrtenju repa sam skužila) išla jako na živce.
Onda se počela migoljit.
Onda sam ju jače primila.
Onda se izvrnula na leđa i dala se u fight capama.
Onda sam mu pustila na što je sva sretna odskakutala u vrt.

Ja sam se ponovno nemilosrdno bacila na tepih. Tepih inače mrzim iz dna duše. I ovaj moj, ali i općenito. Mrzim tepihe. Časna riječ, kupit ću filc za nogice od stola i stolaca i izbacit ću tepihe iz stana zauvijek.
Onda sam se bacila na stolice. Tu je bilo manje posla. Ali ipak...

To sve naravno nisam napravila odjednom nego malo po malo. U međuvremenu sam blogala i chatala.
Onda je u pol šest nazvala seka da će doći oko pol osam.

Ubacila sam u višu brzinu i počistila garnituru koja je na moju radost poprimila ponovno svoje prvobitne boje - sivu i crvenu, fotelje crvenu, a dvosjed i trosjed sivu. Baš lijepo od njih.
Platio je i mali tepihić i moj skupocjeni stolić iz Mebla.
Na kraju sam malo zbrljala parket čisto da mi se zmazanoća ne nosi po kući, a sutra ću ga detaljno počistiti i ulaštit prontom.

U međuvremenu je došao zakoniti sa posla. Zajedno sa proljevom. I odmah je pitao šta ima za jest.
Rekoh mu: ako imaš proljev, moš dobit ampren juhu i štapiće.
Ampren juha mu je bila fuj pa je jeo samo štapiće.
Onda je zasjeo za komp. Ja sam konstatirala da mu nije ništ ako može igrat igricu.
Ali mu je stvarno bilo loše jer je za pol sata išo leć u sobu i zaspao.
Ja sam se išla istuširat jer sam se lagano usaftala.
Onda sam počela kihat. Pitam se da nisam možda postala alergična na nešto? Čula sam nešto u vezi s ambrozijom... A možda je samo prašina.

Nekaj sam na brzaka trebal smislit za počastit svoju djecu i seku i šogija, pa sam išla peć palačinke.
Pošto sam dolje posudila brašno, spekla sam i njima 10 kom.
Sveukupno sam spekla 40 kom u roku 50 minuta. Imam super novu Tefal tavu s koje palačinke samo ispadaju. Ne stignem ih mazat. Mrak...
Palačinke su izazvale val oduševljenja kod klinaca. Mali je jeo dok mu skoro nije bilo zlo. Veći je jeo malo manje jer je visio na kompu, kao da doma nema svoj.

Seka mi je dala 1000 kn za obavljen posao. 200 moram dat mužu za ono što je išao sa mnom.
A ostatak - shopppppppiiiiiiiiiiiiiiiiiiiingggggggggg! Već se vidim.... Joj... baš sam sretna...

Istračale smo svu živu rodbinu i sve su mi ispričali što ima novog dolje. Kao da ne idem dolje za par dana. A šta mogu kad sam znatiželjna...

A sad si idem skuhat neki čaj i internet je moj!

Znam da sam vam dosadna sa ovako detaljnim opisom svoga savršeno dosadnog dana, ali sorry, očito je da nemam što pametnije radit u životu.

Eto ga na! Fim Taj vražji telefon - bio sinoć ako se ne varam! Stvarno su jadni s tim programom...

Napokon!

Nakon što sam radila u nedjelju od 17-22,30 h, i jučer cijeli dan 8-16,00 - danas ne radim.
Znam da nisam normalna s tim poslom, ali fakat nisam mirne savjesti mogla otići na godišnji dok ne napravim sve pripreme kolegici koja me mjenja. I sad mogu.

Poslala sam cirkularni mail na sve da ako me već moraju zvati da to čine poslije 11 sati, jer do 11 spavam. Doslovce tim riječima.
Tako da je danas mobi počeo zvoniti u 11,30. Ja umrla od smjeha. Velim kolegi da lijepo od njega što mi je dao pol sata da dođem k sebi.
Nakon njega uslijedila su još 4 poziva. I za sada je mir. Znam da će kolegica nazvati još oko pol četri da mi javi poruke i to je to.

Ja sam se odmah ujutro prikopčala na Internet. Blažen bio ADSL.
Blog u banani, nisam mogla pisat postove.
Chat je bio ok, našla neke ljude koje nisam vidla mjesecima. Ispala sam iz jutarnje ekipe jer nemrem više chatat s posla. Ali ipak mi je fora vidjeti da me se neki još uvijek sjećaju.

U 13.00 sati sam se bacila na pospremanje kuhinje.
Posudila sam ono malo čudo od seke, i nakon što očistim sve ormariće i ladice, ulaštit ću ju s aparatićem. Fridge i škrinijicu...

Uf direktorica na mobu...
Dobro je, nije ništa, krivi broj je okrenula...

Daklem, fridge i škrinjicu sam prošli vikend sredila jer nisam mogla zatvorit vratašca od leda, tak da to ne moram.

Popodne bih trebala na neku kavu ali to je još upitnik.
Ak ne bum išla na kavu, mogla bih i kupaonu danas ulickat, tak da sutra nemam puno, a sutra mi curke s posla dolaze na ručak. I moram nekaj fino skuhat. Bum malo škicnula u recepte.

Kod svekrve sam bila na ručku, ona isto na godišnjem.
Veli onda da ne moram kuhat dok je ona doma, da nek samo dođemo dolje, da nek si pospremim stan. Fala svekrva!

Na playlist sam stavila 150 stvari i sad uživam u raznolikosti svog ukusa što se tiče glazbe.

Eto, totalno nezanimljiv dan.
Vidim da ima novih postova, idem vas pročitati, onda još na banku da vidim jesu sjele pare pa da se ide u shopping!

Gotovo. Seka se vraća u srijedu s mora. A moj godišnji počinje.

Danas sam se baš naradila.

Chain, ne brini ne pušem na pluća, sve na aparatiće. Ali me bole prsti od vezanja. Za to još nisu smislili aparatiće. Baš me čude ti ameri kak nemogu smisliti tako nešto.
Smislili su čak i aparatić koji u svaki balon ubacuje istu količinu zraka tako da ne moraš ništa mjeriti ni ništa. Čudesno zar ne?

Sad jedva čekam seku da mi da nofce da idem u shopping.
Već sam si zamislila nove cipelice i torbicu.

Ali bad mi je što nam je crko TV.
A star je samo dvije godine. I koštal je ko svetog petra kajgana.
Ako se ne bude dao popraviti, ne znam što ćemo.
Tako skupi TV nema šanse da kupujemo, a kad se jednom navikneš na nešto super, onda ovi obični televizori izgledaju smješno...
Ne znam, vidjet ćemo što će reći servis u ponedjeljak.
A do tada, kako nema televizora, muž i ja se fajtamo ko će na komp.
Moram negdje iskopati neku knjigu koju nisam pročitala da si sutra skratim dan.
A ako nađem i neku koju sam pročitala, ali je dobra, pročitat ću ponovno.

A sad, nakon što sam se jedva izborila za komp, idem vas još malo čitati :DDD

u jednom poznatom sesvetsko kafiću

samo za one dubljeg džepa

ali baš lijepo...

Ovo smo radile za Valentinovo, a nastupao je Oliver u jednom privatnom klubu

... samo šteta što nije moj.

Ja sam danas službeno odgulila svoj zadnji radni dan.
Neslužbeno ću još sutra pozavršavati neke stvari, i u ponedjeljak doći da "predam" posao kolegici Tajnici koja će sada malo biti Nabava pa će ona me mjenjati. Sretno joj bilo!
Da mogu odmah ići na more, ne bi me ni pod razno dobili da im dolazim nakon petka u 16.00 h, ali ovako... ionako bi sjedila doma.

Ali nisam danas popodne sjedila doma, nego sam mjenjala sestru na njenom poslu.
Sestra naime ima firmicu koja se bavi balon dekoracijama, a kako je ona na moru, ja ju mjenjam.
Ustvari, danas sam shvatila kako joj je stvarno dobro s tim poslom.
Moja sestra je prije dva tjedna odradila svoj zadnji radni dan u firmi gdje je bila zaposlena i uputila se u nesigurne poduzetničke vode.
Svaka joj čast.
Zadnjih 20 godina radila je papirnate poslove. Da vas ne zbuni ovo 20 godina staža, ona je naime vrlo vrlo rano počela raditi, mislim čak sa 17 godina ili tako nešto. O tome u nekom drugom postu.
I nakon 20 godina, od čega 10 prvih u jednoj šupljoj firmi, a drugih 10 u drugoj još šupljijoj - ode ona.
Prije dvije godine ušao joj je taj crv u glavu, crv s balonima. Onda je 6 mjeseci mozgala, tražila, raspitivala se, i prije godinu i pol krenula.
Ustvari krenule smo skupa jer joj je sva literatura bila na engleskom i to je bila moja pomoć njoj.
Naravno da je najvažnije ostvariti dobre kontakte. Tako je u svakom poslu, pa tako i u ovom.
U ovih godinu i pol se mučila, ali sada ima zdrav start da se tome posveti u potpunosti, i vjeruje da će imati još i bolje rezultate.

Posao je zaista super: tijekom tjedna imaš dogovore, a petkom i subotom ujutro radiš.
Praktički radiš samo dva dana u tjednu. A zaradiš kao i svi mi jadnici koji crnčimo po cijeli dan. Imaš svoju slobodu i uz dobru organizaciju možeš imati puno slobodnog vremena.

Međutim mene kod balona oduševljava što radiš nešto konkretno.
Svojim rukama stvoriš nešto lijepo. Nema dopisa, nema brojki... samo materijal koji oblikuješ u lijepe stvari.

I tako sam ja danas oblikovala od 5 popodne do 11 navečer.
Danas sam imala jednu malu dekoraciju, ali sutra imam jednu jako veliku pa sam obavljala pripremne radnje za sutra ujutro.
Fino iskopčaš mozak i pušeš balone. Pjevaš i pušeš balone. Pričaš na mobitel i pušeš balone. Mrak... Najviše mi se svidjelo iskopčati mozak.
Napuhala sam tako oko 500 balona i raspuhala za sutra oko 100 velikih, i napuhala eksploziju. Sutra napunim helijem ove stolne aranžmane i složim girlandu i mogu ići na dekoraciju. Super...
A najbolji trenutak dana je bio što sam morala ove balone i dostaviti - kombijem. Doduše nije bilo daleko ali nisam do sada nikada vozila kombi. Moram priznati da su me neki ljudi malo čudno gledali. Vjerovatno zato što sam jedva provirivala iza volana. Hehehe...
Eto, bar sam korisno provela popodne.
A jesam rekla da me seka plaća 50 kn po satu kad nju mjenjam?!??!?!
E to je najbolji dio ;)

Koliko vas živi iznad svojih mogućnosti?
Evo ja prva. Priznam.
Ali još se uvijek nekako koprcam.
Nemojte sad misliti da idem na skupa putovanja, jer ne idem, o tome bi valjda pisala.
Ne idem ni u skupe restorane - i o tome bi pisala.
Recimo to ovako - malko smo se zakoniti i ja zaletili kad smo uređivali stan.
Šta mogu kad volim lijepe stvari.
Pa mi je onda malko prije sklapanja braka isteko kredit br. 1 koji sam doduše pametno uložila, ali sam zato onda digla kredit br. 2 za auto.
Po auto sam išla u Njemačku. I kupila sranje. Ali lijepo sranje. To je tak kad ženi daš da bira auto.
I tak se to malo sranje stalno kvarilo. I izdražali smo godinu i nešto s njim, uz mjesečne popravke od 500-1000 kn. I onda sam ga prodala. S tom lovom sam naravno podmirila kartice. A kredit br. 2 i dalje otplaćujem. Guska.
No sad će sjesti prva lova od dobro uloženog kredita br. 1.
Za dvije i pol godine ću si isplatiti ulaganje, i od tada slijedi čisti profit. Nije loše za jednu plavušu ha?
Jedino ak do tad ne bankrotiram. Valjda ne bum.

Dakle skrenula ja s teme po običaju.
Život iznad svojih mogućnosti.
Kao što rekoh, i ja živim tako, a i mnogi od vas.
Pa ljudski si je priuštit neke malo ljepše krpice, otić na neka lijepe mjesta.
Ali znamo granicu zar ne?
Neki ju ne znaju.
Pa onda silom hoće biti neka krema društva, a sve to traži nofce.
A rade za plaću.
I što onda?
Onda posuđuju lovu. Prvo krediti. Pa onda kad banke zatvore pipu, od prijatelja.
Nakon nekog vremena i prijatelji skuže da nešto ne štima i što ostaje? Kamatari.
E onda su već u gadnoj gabuli jer kamatare nije briga što nemaš, ili što si morala ići na wellnes vikend u Dubrovnik jer ti se baš koža nekak zdošla.
Kamatari traže svoje pare. O kamatama ni ne pričam. Kamatari prijete. Prijete tvojoj obitelji jer znaju da si jedino na njih osjetljiv. Sam sebi si u tom trenutku vjerovatno najobičnija nula.

Da li takav čovjek, doveden na rub, može odbaciti svoje poštenje, svoju savjest, i ukrasti novac?
Da li se zbog neke ne vrlo velike cifre, isplati izgubiti poštovanje i ljubav prijatelja i kolega?
Da li može ukrasti novac osobi koja je prema tebi bila i više nego dobra puno godina?

Ustvari, najviše me muči da li iskrenost i poštenje možemo tek tako odbaciti i prijeći na onu stranu zakona?

(svaka slučajnost sa stvarnim osobama je slučajna)

nisam... nisam ništa napravila...

Prespavala sam noć.
Razmislila.
Ohladila se.

Za krajnje mjere uvijek ima vremena.
Prvo ću ispucati svo svoje strpljenje.
Učinit ću sve što mogu.
Tako ću biti čista pred sobom.

Ako ovo sve ne bude dalo rezultata, još uvijek stignem napraviti to.

I ne, nisam trudna iako me taj komentar nasmijao do suza... koji je bilo i previše proteklih noći, ali ovo su bile one lijepe suze...

Hvala vam svima na podršci, iako znam da vam nisam puno toga rekla.
Ženski nosevi znaju naći pravi trag...
Pusa svima

Cijeli dan grozničavo o tome razmišljam.
Na trenutke sam ljuta.
Na trenutke sam frustrirana.
Na trenutke sam tužna.
Na trenutke plačem.
I onda sam opet ljuta.

Samo još nisam definirala na koga sam točno ljuta.
Možda sam čak najviše ljuta na sebe.
Kako sam mogla to dopustiti?
Kako mi se to moglo dogoditi?
Kako?!?!??!?

Sad bih mogla to učiniti.
Sad je trenutak.
Srce mi lupa.
Ruke mi se tresu.

Ako to učinim, bojim se da nema povratka.
Da li sam sigurna da to želim?
Što će se promjeniti ako to učinim? Sve. Čitav moj život.

Da li da to učinim ili ne?
Da ili ne?

Danas sam bila full time tajnica.

Napravila sam jedno par kilometara po uredu.
Napravila sam jedno deset ponuda.
I jedno pet radnih naloga.
Imala sam čak i dvije stranke u uredu.
Sva sreća da je kafić ispod nas pa nisam morala kuhati kave. Mi smo cool firma pa ne kuhamo kave.
Živio direktor!
A šta je moja nasljednica napravila od blagajne?!?!
Mislim treba joj dati Nobelovu nagradu za komplikacije.
Mislim - Helloooooooooo... Pa imaš jebenu kolonu ulaz i izlaz...
Ali ne... fotokopiraj ovo, pa priloži ovom da bi odgovoralo uz ono... What the fuck?!??!?!
U podne sam rekla da nek mi više nitko danas niš ne nosi jer bum eksplodirala.

U dva sam rekla da sam ja svoje tajničke dužnosti obavila i da idem.

I otišla sam

Zar to nije ironično?

Moj post - niočemu, koji sam napisala samo reda radi i jer se već dugo nisam javljala, pokupio je najviše komentara od svih mojih postova do sada.
To mi je blaga katastrofa ali šta je - tu je.

Što to znači?
Znači da sam aktivan čitač i komentator vaših blogova, dragi moji blogeri.
Znači da mi se ipak neke stvari daju draga moja Lucy Fair, samo nemam što napisati.

Mislim imala bih ja što napisati, ali to se još kuha u mojoj glavi.
Stvaraju se neke paklene odluke. Ne znam ni sama na što će to još završiti.
Vidjet ćemo.

Evo, ovo je bilo samo da vidite da sam živa i još uvijek (psihički) zdrava.
Jedan tjedan mjenjanja tajnice je gotov. Još two to go.
I can handle it...

Bye bye

Još uvijek sam na poslu.
Čekam mužića da dođe po mene, a on je poslije posla išao na neku kavu.
Zato sam vrijeme iskoristila da pročitam neke blogere i da napišem post.

Gledam tako jedno 10 minuta u ovaj prazan ekran, i ništa mi pametno ne pada na pamet.
Nije da su mi ostali postovi nešto izuzetno pametni, ali bar sam imala neku potrebu nekome nešto ispričati. A sada, ništa... nemam potrebu.

Sorry drage moje blogerice i blogeri, ali nemam vam ništa za reći.

Nekako mi je postalo prazno ovdje na blogu. Nema puno ljudi, a i oni koji su tu, ne pišu puno, a ni često. Svi smo se uljenili.

Zato idem dalje čitati, možda nađem nekog novog i zanimljivog.

A u podlozi mi i dalje svira Suzana Horvat... Diiiiivna je!