Cranberrie - under construction

... i jedva čekam nastavak.

Dakle, u petak sam zbrisala malo ranije s joba kako bih ufatila nagibni vlak za Split.
Moram reći da sam čak i malko razočarana.
Doduše sve je lijepo ušminkano, cijela unutrašnjost je lijepo izdizajnirana, ali kad sjedneš u ono sjedalo, kao da si sjela na klupicu - neudobno za popizdit.
Očekivala sam gužvu u vlaku, ali nije je bilo, tako da sam imala dva sjedala za sebe samu.
Kako mu jelte, i samo ime kaže - nagibni vlak - za očekivat je da se vlak nagiblje. I nagiblje se blogme. Sva sreća da sam si drmnula Draminu koja me uljuljuškala u svijet snova bar jedno sat i pol. Probudila sam se taman na sendviče, koje sam propustila, jer sam bila na dijeti i imala sam svoj sendvič sačinjen samo od salame i peciva. Inače dobijete i kavu besplatno, ali ni kavu nisam uzela jer ne pijem. Vjerovatno je žena mislila da sam čudna. A kaj joj ja mogu.
Inače je u vlaku super klima, dapače čak je i malo prohladno bilo, i sva je sreća što sam obukla cipelice i trofrtaljne rukave - inače bih se smrzla.
Ali to sam možda samo ja. Nisam vidjela da su se drugi žalili.
U Split smo stigli točno po voznom redu - u 20, 45h.
U 21,15 h sam već sjedila u Makarska promet busu i jezdila prema Omišu.
Ajme lipote... iako je bio mrak uživala sam u vožnji uz samu obalu mora. Diiiiivnoooooooooooo...
Dolazak doma je uvijek dirljiv.
Pogotovo kad vas na terasi dočeka 8 Mađara i onda se morate upoznavat sa svima, a iskreno vas boli neka stvar za njih.
Išla sam odmah spavat jer sam kao bila umorna od puta. Nisam. Ali ovako je brže došlo jutro.

Da ne duljim priču, dane sam uglavnom provodila na terasi, do ručka, da se mama ne osjeća previše zapostavljenom pa sam i snjom ćakulala.
Poslije ručka (koji bi meni u stvarnom svijetu bio ustvari doručak - oko 12 - 13 h) uputila bih se na plažu.
Do plaže vodi oko 200 stepenica koje nisu sve jednake ni dubine ni visine pa se dobro mora gledati kud se staje. Na plaži bih se naravno uparkirala u duboku hladovinu ispod tamarisa jer bi u suprotnom sunčeko spržilo moju kožu boje bjelokosti. Na svu sreću nisam bila jedina sirela na plaži, taman je došla jedna sasvim nova grupa Čeha, pa nisam previše odudarala. Osim što su oni naravno bili svi ko kosturki a ja... eto... ja nisam ko kosturko...
Vrijeme sam popunjavala čitajući knjige, slušajući MP3, pazeći na klince i igrajući sa mlađim nećakom Kaladonta.
Iza 16 sati sam - izlazila na sunce.
Tada bih se pregrupirala sa svim svojim stvarima na mul i izložila svoj friško izdepilirani celulit i bujno poprsje zlatnim zrakama.
Moram se pohvalit da sam čak uspjela potamniti za par tonova, usprkos svim mjerama opreza: mlijeko Nivea sa zaštitnim faktorom 25 i ostajanju u hladu do 16 sati.
To me malo sunca ulovilo valjda na čamcu.
A ne, nemojte se zavaravati izrazom čamac. Čamac je ustvari ona žuta Elanova kada sa pentom od 4 konja. Zbog klinaca nismo ništa skuplje kupovali jer su ovo malo siroče već razvalili, pa nam se nije isplatilo ništa bolje kupovat. Kad bum išla na drugi dio godišnjeg, ići ću polagati za voditelja čamca. Hihihihihi...
Eto tako sam provodila sve dane - osim jednog... ali o tome u nastavku...