Cranberrie - under construction

I baš kao u svim čudnim snovima slike su zbrčkane, neke stvarne, neke iz daleke prošlosti, a neke su jednostavno čudne:

Uglavnom, bila sam sa nekom hrpom ljudi u nekoj kući i odjednom sam morala izaći van.
Kad sam izašla, bilo je kao da sam izašla iz bakine kuće.
Pošla sam niz cestu onim dobropoznatim prastarim asfaltom sa onim velikim kameničićima u raznim nijansama i zastala kod raspela. Na prilazu kuće kod raspela uvijek su rasle predivne ljubičice, more ljubičica, ali sad od njih nije ostalo gotovo ništa. Bio je samo jedan grmić ljubičastih jaglaca. Kuća nije izgledala kao što zaista izgleda, bilo je kao da je netko izgradio novu kuću koja je ustvari izgledala staro. I neka žena me čudno gledala jer sam se rastapala kraj tog jednog jaglaca.
Okrenula sam se i kući preko puta ugledala jednu staru baku iz svog naselja (koje nema veze sa bakom) kako zamotana u veliku crnu vunenu pelerinu sjedi u stolici za ljuljanje kakvu ja imam doma i ljulja se. Jedino što je izgledala kao da je mrtva neko dulje vrijeme, ono malo paučine po njoj i tak. Ali je ustvari bila živa.

I onda je Nelly skočila na mene i probudila me.

Uf...

Uglavnom mislim da je to bio san o mojoj baki mada nje nigdje nije bilo ni blizu ali sve te stvari su me podsjećale na nju.

A bake već dugo dugo nema...

Prenosim članak sa VIP portala:

Prema ocjenama mnogih neovisnih znanstvenika, istraživanje o učincima tjelesne težine koje su proveli američki istraživači iz Nacionalnog instituta za rak i Centara za kontrolu i prevenciju bolesti je najrigoroznije dosad provedeno.

U sofisticiranoj analizi izvedenoj iz metode utvrđivanja rizika obolijevanja od raka su osim tjelesne težine u obzir uzeti i čimbenici poput pušenja, dobi, boje kože i konzumacije alkohola ispitanika.

Istraživači nisu objasnili zbog čega je prevelika tjelesna težina tako utjecala na mortalitet, no pretpostavljaju kako se radi o tome da većina ljudi umire u dobi preko 70 godina kada, paradoksalno, višak masnoće u organizmu može imati zaštitnu ulogu.

Prema nalazima studije, u SAD svake godine pretilost prouzroči 112000 smrti, dok malo prekoračenje idealne tjelesne težine godišnje spriječi 86000 smrtnih slučajeva.

Premala tjelesna težina u SAD svake godine prouzroči 34000 smrti.

Po mišljenju nekih stručnjaka, ova studija bi mogla dovesti do novih preporuka glede tzv. "idealne težine".



Isusek pa ja bum živa sto godina... hehehehhe

... su navrla danas dok sam gledala slike iz davnih dana...

Iza ugla od zlatnih jabuka
Krije se ugao sa okom šarenih kamenčića
Na vrhu dimnjaka od željeznih slamki,
Sa kojeg kaplju suze večernje rose
Na pločnik ružičastih rubova
Koji vodi do malog zmaja,
Ispod kišobrana,
Čiji pogled putuje na plavu klupu,
Sa koje vidik puca
Na valoviti beskraj jednog oluka
I labirint starih željeznih balkona.

Crveni svodovi cvjetnog parka
Hodaju do crkvice sa porculanskim krovom
I plavog daždevnjaka koji izlazi
Iz plave vode.

Namigujući kipovi, kamena livada
Puna plešućeg cvijeća,
Jedan davno potonuli brod
I četiri crna lava
Koji čuvaju čovjeka sa velikom nogom.

Mrmoreće kuće i
Posmatrajući ljudi.

Radosni tornjevi bez kičme,
I braća u invalidskim kolicima.

Izgubljeni nered ulice
Usred vreve jednog autobusa,
Koji se gubi u mnoštvu autobusa,
Koji nestaju u četvrtima jednog grada
Koji se zagonetno smiješi
Iz jednog sasvim
Različitog svijeta
Od mog, od tvog,
Od ovog običnog.



O kojem je gradu pjesma?

Bila sam danas u onom Planetu obuće.
Bezbroj bezbroj cipela.
Rozih, zelenih, bež, plavih, žutih, šarenih, zlatnih, srebrnih...
Balerinki, štiklica, salonki, sandala, natikači, japanki...

Jedino što nemaju su male jednostavne crne balerinke.
A ja želim upravo takve.

Što mogu kad sam komplicirana.
Em volim lijepe cipele em nosim broj 35-36. 36 još tu i tamo nađem ali 35 samo na dječjem.

I tak, hodam ja hodam, sve mi se zavrtilo od šarenila i niš.

Prošle godine sam kupila savršene cipele, najsavršenije od svih koje sam ikad imala.
Na žalost, iznošene su.

Cipele kao i sve kupujem srcem - ne zanima me što je u modi.
Špičoke nisam nosila ni kad su bile ultra moderne.
Između mene i cipela se treba razviti ljubav na prvi pogled.
I kad se zaljubim u njih nije više važno koliko koštaju.

Za sada se, ovog proljeća, još nisam zaljubila...

Blažen bio ADSL. I proklet u isto vrijeme.
Onih 3 besplatnih mjeseci smo maximalno iskoristili i naskidali si muzike koju neću preslušati do kraja života, svima svojima dragima skinula muzike koju su htjeli. Filmova otprilike isto tako, kao i igrica.

E onda je jednog dana moj muž nabasal na nekog tipa koji je bio krcat partizanskim filmovima i pjesmama NOB-a. Prvo je iz fore počeo skidat pjeseme tipa Druže Tito ljubičice bijela i slične, da bi se na kraju potpuno na to navuko i tak da sad doma imam zavidnu arhivu pjesama i sve poznate partizanske filmove kao što su Desant na Drvar, Sutjeska, Neretva, Boško buha i dalje više ne znam to sve nabrojat. Nemoram ni spominjat da imam objavu Titove smrti na radiu i slične raritete.
Mislim otkud tim ljudima to sve i kome se dalo zezat sve te filmove sa ko zna kojim medija prebacivat na ove današnje medije. Nemojte me pitat o medijima jer nemam blage veze kaj si je kompatibilino a kaj ne.

Ali, to nije sve.
Sad se planira posjet Kumrovcu kao najbližoj destinaciji - za početak.
Na more ćemo ići preko Drvara da on to sve vidi.
A kad bumo dolje već gdi bumo, ići ćemo do Neretve da vidi i to.
Jedino ga muči gdje je Sutjeska.
Mene ne muči.
Mene baš briga gdje je Sutjeska.
Mene samo muči kaj bum se do mora vozila 100 sati.

Hm... mogla bih usput u Arizonu u šoping?!!?!?

... ustajanje u pol šest... prvo nevjerica... wtf?!?!?
No dobro, što se mora nije teško...
Nakon bauljanja i sudaranja između mene, muža i mačke, vozim njega na posao da bih stigla u 7 u dijagnostički laboratorij.
OK, primaju uputnice od 7, od pol 8 vade - znači ima šanske da stignem na posao u 8.
Usput kupim neki ŽNJ časopis da si skratim vrijeme.
Nadobudno upadam u čekaonu i šok - 40 ljudi me mrklo pogleda.
Helllooooo - pa nije ni dan još vani!!!! Kaj ste spavali tu?!?!?
OK, skužim da ću možda malo zakasnit na posao. Nije problem.
Ostavim iskaznicu i uputnicu, sjednem i pročitam cijeli ŽNJ časopis, tj. ono što me zanimalo, a nije me zanimalo puno.
Onda naravno počnem zijevat po ljudima jer me to uglavnom više zanima. I naravno počnem prisluškivat razgovore, jer me to još više zanima.
Pola 8. Počnu zvat - po 4 osobe u sobu 2. Za 10 minuta opet 4 osobe.
Izračunam: ako se ne ubrzaju doći ću na red za 50 minuta. Ljuuuutaaaaaaa sam ko pas.
Još uvijek sjedim. Kraj mene stoji žena s djetetom. Jebi ga, ustanem se gospođi koja je mlađa od mene ali ima djete. Ok. Stojim. Hrpa ljudi je tek sad nahrupila.
Pa imaju i pravo, koji sam se k... ustajala u pol šest, a ovi će doć na red pol sata iza mene?!?!?!
Čekam. Hvala Bogu ubrzali su se i došla sam na red u 8,10. Eh to sam i ja mislila. Ušla sam unutra u 8,10. Onda sam još čekala da povade krv ovima ispred mene.
Napokon sjedam na mrsku stolicu. Preplavljuje me nelagoda. Ne strah, to sam prerasla, ali onaj osjećaj i zvuk kad mi pukne onu iglu, pa kad mjenja one epruvetice... plup... plup... plup... plup... 4 komada.
"U sobi 1 dajte urin"
"Kaj i to moram? Pa nisam vidla na uputnici"
"Valjda ja znam kaj je pisalo gospodična"
Hvala na komplimentu teta :)
"Dobro, dobro..."
U sobi 1 5 ljudi ispred mene, mješano muško žensko društvo čeka da se popiša u čašicu.
Naravno WC je jedan. Unutra se čuje djete kako plače. Vjerovatno se nemre popiškit a mora.
Nakon valjda 10 minuta su izašli van.
I onda dok su se sve bakice i dedeki iscijedili, potrajalo je još 10 minuta.
U 8,25 izlazim van.
Lijevom rukom nemrem niš jer držim vaticu. U desnoj ruci torba, kaput, kišobran, ŽNJ časopis, ključevi od auta. Ljudi stoje ko more. Prolaza nema. Bacim se na prvog koji mi je izgledao slabašan, ne bi li prokrčila svoj put van.

I napokon, kisik. Auto pali hvala Bogu od prve i krećem radit.

Nalazi su sutra u 10. Je da, izaći ću s posla samo da podignem nalaz.

Svi oni koji radite u zdravstvu sorry, nije ovo išlo vas.

Išlo je našu državu koja nemre otvoriti još laboratorija nego hrpetina ljudi navali na one koji postoje.

Išlo je penzionere koji bi možda mogli doć i malo kasnije pa da si ovi ljudi koji rade mogu neke stvari obavit prije posla.

Eto... I tako sam ja izvadila krv.
Sad ako nalazi budu loši... opet me čeka gologta... nadam se samo da će biti OK.

Eto nije da gledam redovito, ali kad dođem doma s posla jedina gledljiva stvar na tv su vila maria i zabranjena ljubav.
Za obje serije imam samo tri riječi: katastrofalno loša gluma.
OK kužim, tu su mladi glumci, i ajde, njima se to još može tolerirat. A što sa ovima starijima koji su kao neki kazališni glumci ili slično? Pa šta mora svaka rečenica zavšit intonacijom pjesmice koja se recitira za priredbu povodom Dana Republike? Kaj to mora biti tako loše?
Kaj rječnik u jednoj takvoj seriji mora biti strogo književni? Uz neke dodatke poput šatre koja se onda tek potpuno ne uklopi.
Zar su svi zaboravili Naše malo misto, ili Gruntovčane, serije koje su i zbog svog specifičnog rječnika imale tako veliku gledanost?

Mislim pa ni jedna cura ne razgovara tako sa svojim dečkom. Ni jedno dijete ne razgovara takvom dikcijom sa svojim roditeljima. Kaj su glupi svi?
Zar nitko ne gleda srpske filmove nedjeljom? Mogu mnogi reći što hoće, ali njihova gluma izgleda nekako realistično. i govore svojim naglaskom, i šatrom, i psuju. To je normalno. To je realno.

Naši znaju samo Krležu i slične drametine snimiti. Normalne serije su nešto na što se potroši hrpa love a za niš. A ove dvije sapunice su bože sačuvaj. S tom lovom smo mogli savšta napraviti.
Vrhunac mi je bio današnje pojavljivanje Ane iz Big brothera. Mislim žena ne zna uopće normalno govorit i ona je kao dobila ulogu u sapunici. Ono o ambasadorici mira neću ni spominjat.

No dobro, izgovor i hrvatski jezik na televizijama - to je neka potpuno druga tema koju ne bih sad započinjala. Ima tu spikerica i najavljivačica koje treba definitivno poslati na govorne vježbe.

Uf... poludim na te kokoši sa tv... i kokoši glumice i glumce... bljak...

skloni me od pogleda
zatomi mi dah poljupcem
sakrij mi kosu od kiše
očima ne daj da vide
primi me za ruku
i drži

... rulja se sprema za van, a ja još šljakam... pih...

... nego jučer sam ustanovila da mi je novi diša godinu i pol stariji od mene i tak mi je odmah nekak lakše.

Danas je on predložio da pređemo na ti, i još mi je više lakše.

Nadam se samo da se neće ponovit ona M. story i da bu mi se tu sad počelo 5 diši ispremjenjivat i da ni jedan ne bu ostal dulje od 3 mjeseca.
A kod svakog ista spika:
- dajte mi popis što točno radite (nakon drugog sam čuvala popis i samo ga proslijeđivala dalje)
- znate, važno je da smo mi team
- izuzetno je važno da komuniciramo (drugim riječima da mu cinkam svoje dečke - da ne bi seljačino)
- plaće će naravno rasti sukladno zalaganju (nisam još doživjela dok nisam sim došla)
- prekovremeni će se naravno platitit (hahahahahahahha)
- itd itd...

Uglavnom da umreš od smijeha...

Danas sam dobila još i stimulaciju za prošli mjesec. Ja misla da je ona povišica na plaći bila konačna. Skoro sam opala na guzu. Često ovih dana na poslu padam na guzu od čuda ali se pravim jako cool da me nitko ne skuži. Ovom danas nesmem nikom ni zucnut jer bi me požderali živu.

Niš idem sad ipak doma. Dosta je za danas.

... za opisati neki osjećaj je ponekad zaista teško pronaći i zato sam bila malo apstraktna.

Danas je bio naporan dan na poslu ali sam puno naučila svega a upijala sam ko spužvica.

Jučer je doduše bio jedan šok ujutro - dobili smo naime novog direktora i sve mi je to došlo malo prije nego sam očekivala pa sam skoro opala za guzu kad su mi počeli stolove premještat po uredu.

Inače sam sa svojoj dosadašnjom direktoricom jučer prvi put otkada sam tu popričala onak full dobro, kao da mi se napokon otvorila i podjelila sa mnom neka svoja razmišljanja. Usput me i pohvalila i rekla da je tek sad kad smo u istoj sobi, postala svjesna koliki sam dio posla ja preuzela na sebe i koliko toga obavljam umjesto nje. To je rekla i direktoru pa možda sam sad opet i kod njega zaradila poneki plus.

S njim sam potpuno definirala svoje novo-staro radno mjesto. Imam rok do nove godine sve posložiti i organizirati si i onda preuzimam potpunu odgovornost za sve.
Danas mi se sve to malo još bolje posložilo i skužila sam u šta sam se uplela, i skužila da ću se našljakat ko mali crnac. Valjda će se i isplatiti. A ako mi dopizdi, odem na porodiljni i nek plivaju kak znaju. To je moj mali as iz rukava.

Inače sam zadnjih nekoliko dana bila u banani, a i još sam malo. Neću u detalje jer nije vrijedno živciranja, a i sve će se to izgladiti do nekog slijedećeg puta. Kak sam si zasadila tak bum si pobrala.

Na tu temu je sve već rečeno.

Čitam vaše postove i to me veseli na kraju ovih napornih dana.

Tuga
me noćas dotakla

Današnji post je bez naslova.

Jer bez naslova sam danas ja. I moje misli su bez naslova.

Sustižu me slike iz prošlosti. Zar nisam vidjela prije što mi dolazi u susret?
Nisam vidjela. Ili sam se pravila da ne vidim. Ili sam zatvarala oči.

I sad me sustiglo. Priteglo me sidro. Ni naprijed, ni natrag, nikud ne mogu.
Natrag ne mogu, ne da mi vrijeme.
Naprijed ne mogu, ne daju mi aveti iz prošlosti.
Tu sam - gdje jesam.

Pomalo ostajem bez zraka, bez volje, bez misli. Bez sebe.

I zato sam danas bez naslova. Jer za ovo svoje stanje ni naslov ne mogu smisliti.

Evo ih.

Pola šest je ujutro. Znam jer mi je zvonio mobitel. Vrijeme je za ustajanje.
Mobitel sam napipala rukom i ugasila ga.

Ležim u krevetu i slušam ptice. Nekako su tihe jutros. Zar nisu u voćnjaku?

Rutina je godinama ista - ustajem, dižem roletu, otvaram prozor. Drhturim na prozoru jer je još uvijek hladno. Slušam ptice, gledam sunce ustaje na istoku, gledam drveće kako se budi iz zimskog sna. Svakog je dana sve zelenije, i drveće i trava... Mirisi prodiru u sobu i oživljavaju ustajali zrak.
To je moja jutarnja meditacija.
To je moja jutarnja tjelovježba.
To je moj doručak.
To je moja jutarnja kava.
Odlazim na posao.
Kad otvorim ulazna vrata pozdravim Medvednicu i Zagreb. I šumu. I voćke u vrtu. Zažele mi dobro jutro.

Danas, ležim u krevetu i slušam ptice.

Otvaram oči.

Plavi strop iznad mene. I tuga. Jer nisam u svojoj sobi. U mojoj sobi je drveni strop.

Pokraj mene leži moj muž i spava.
On ne zna za ptice, i drveće, i sunce, i mirise.
Oko ove kuće ne igraju se mačke.
Oko ove kuće je samo beton.
Ne vidi se Medvednica ni grad, iako je grad oko mene.
Ni voćaka nema.
Ni mirisa.

Kad podignem roletu na svojoj spavaćoj sobi vidim zid susjedne kuće načinjen od oronulih cigala.
Kad otvorim ulazna vrata vidim samo zidove i beton.
U ovoj kući nikada ne sjedim na terasi satima kao što sam običavala doma.

U ovoj kući sada živim a ponekad kao da ne živim. Ovdje stanujem. Nadam se da je to samo privremeno.
Mogla bih uvenuti u ovom betonu.

Često idem doma. I svaki puta se malo nahranim tim pogledom i tim mirisima.
Dovoljno da preživim do slijedećeg puta.

A sunce i dalje izlazi bez mene.