Cor Unum
ponedjeljak, 11.11.2013.
misao dana;
"Radost srcu i veselje duši, takvo je vino koje se pije u pravo vrijeme i u pravoj količini."
knjiga Sirahova
meditacija dana
MEDITACIJA O RADOSTI
Radost je dar Duha Svetoga, poseban znak Božjega kraljevstva. Gospodin je želio podijeliti svoju radost s apostolima. Je li tvoja radost potpuna?
Radost je bila i Marijina snaga. Samo joj je radost mogla dati snagu da prijeđe judejska brda i bude na pomoć rođakinji.
Radost je molitva, veo velikodušnosti, altruizma i života u Božjoj blizini.
Radost je molitva. Radosno je srce plod ljubavi koja gori, ali ne izgara.
Više daruje onaj tko daruje s radošću, a Bog ljubi onog tko daruje s osmijehom.
Radost je zaručnica ljubavi, kojom jedino možemo proniknuti duše. Sestra ispunjena radošću moli bez molitve.
Radost je naša potreba i molitva – čak i tjelesna.
Ona nas priprema na širenje dobra. Gospodinova je radost naša snaga. Utoliko će svatko od nas prihvatiti da živi vlastito siromaštvo u radosnom povjerenju. Nasljedovati Marijinu čistoću- eto ulice života koju moramo slijediti. Prikazuje poslušnost punu entuzijazma koji proizlazi iz nutarnje radosti. Služite Kristu u siromasima i njihovoj tuzi s radosnom predanošću.
Najbolji način kako pokazati našu zahvalnost Bogu i ljudima ogleda se u prihvaćanju svega u radosti. Jedna sestra ispunjena radošću poput sunca je što isijava Božju ljubav i nadu vječne sreće.
Amen.
Blažena Majka Terezija
Radost u Bibliji kategorija:
Je li Isus pokazivao ikakve emocije? Ima li Bog smisla za humor? Postoje li u Bibliji humoristične anegdote?
Zašto su sveci na slikama uvijek ozbiljni? Što znači „biti radostan“ za jednog kršćanina? Postoji li razlika između sreće i radosti?
Jeste li se ikad upitali ijedno od ovih nekoliko pitanja? Moram priznati, kada su prvi put stavljena pred mene, meni su se ova pitanja učinila čudna i nije mi bila jasna njihova važnost. Nakon malo poticaja i razmišljanja, shvatio sam da su odgovori na ova pitanja veoma zanimljivi i važni.
Kako je uopće došlo do mog zanimanja za ovu temu? Prije malo više od godinu dana, na bespućima Interneta, pronašao sam jednog američkog isusovca koji smatra da u Bibliji postoji popriličan broj veoma duhovitih dosjetki, od kojih mnoge dolaze iz Isusovih usta. Također, on smatra da katolici sami sebe, a i svoju vjeru, nekad shvaćaju previše ozbiljno te da to nije u skladu sa naravi Crkve. On tvrdi da su radost, humor i smijeh veoma bitni za zdrav vjernički život i kao primjer za to navodi svece.
Ime tog isusovca je James Martin. Autor je nekoliko knjiga, od kojih se jedna izravno bavi pitanjem radosti. Naslov te knjige je Between Heaven and Mirth: Why Joy, Humor, and Laughter Are at the Heart of the Spiritual Life. U prijevodu bi taj naslov glasio Između raja i veselja: Zašto su radost, humor i smijeh u srcu duhovnog života.
S obzirom da knjiga nije prevedena na hrvatski, ja ću vam ovdje ponuditi mali sažetak u kombinaciji sa mojim promišljanjima, i to u dva dijela ( o prijevodu na hrvatski jezik pomogao mi je vjerni prijateljm koji često uživa u radostima Biblije). U prvom ću pokušati razjasniti odgovore na prva tri gore postavljena pitanja. Dakle, promišljat ću o Biblijskim pričama koje otkrivaju radost, humor i smijeh kao bitan dio Božje naravi, Isusovog života i života ostalih biblijskih likova. U drugom dijelu ću ponuditi odgovore na zadnja tri pitanja, promišljajući o mjestu radosti u životu Crkve i njezinih vjernika danas.
Je li Isus pokazivao ikakve emocije? Ima li Bog smisla za humor?
Mi ispovijedamo da je Isus bio čovjek, nama jednak u svemu osim u grijehu. Razmislite malo o tome što to znači. Isus je bio čovjek! Zanemarimo na jednu sekundu to nevjerojatno čudo što je Bog sebe toliko ponizio radi nas i koncentrirajmo se na to što to znači za Isusov zemaljski život. Isus je najveći dio svog života proveo u potpunoj anonimnosti u jednom malom mjestu kao tesarov sin. Imao je obitelj, volio svoju majku. Je li realno opisivati ga isključivo kao neko nadnaravno biće koje lebdi iznad zemlje umjesto da hoda? Tako naime Isusa opisuju gnostička evanđelja koja su nastala nekoliko stoljeća nakon onih kanonskih koje čitamo u Novom Zavjetu. Tako ga i mi danas često poimamo. No, Isus je bio čovjek! Bog i čovjek – u jednakoj mjeri! Da, hodao je po vodi i činio čuda, no jednako tako je plakao, ljutio se, veselio se… Kako to znamo? Pa zapisano nam je u Novom Zavjetu! Navest ću samo nekoliko primjera očitih emocionalnih reakcija koje često propustimo prepoznati kao izraz Isusove ljudskosti.
1.Isus je bio veoma ljut kad je vidio da su Židovi Hram pretvorili u trgovački centar. Što je napravio u toj svojoj ljutnji? Trgovcima je isprevrtao stolove i istjerao ih iz Hrama. Mt 21, 12.
2.Isus je plakao kad je Lazar umro. Iv 11, 35
3.Volio je djecu. Mk 9,36
4.Prvo čudo je učinio na svadbi pretvorivši vodu u vino. Mislite li da je Isus na toj svadbi sjedio u kutu sav ozbiljan i smrknut, osuđujući opijanje? Ja se ne bi čudio da je i zaplesao. jer danas mnogi koji nas žele učiti govore o Isusu kao jednome duhu, a mnoge pripobožne osobe, Isusa smatraju Isusa kao drveni kip, smrknuta pogleda koji vreba da nas ubijesvakog trenutka, pitam se zašto te osobe idu u crkvu kad ni same ne znaju da vjeruju. Iv 2, 1-12
U redu, Isus je imao emocije. Možemo li iz toga zaključiti da je imao i smisla za humor? Možemo, jer je to dvoje itekako povezano, a i Biblija nam o tome svjedoči. No o tome malo više u sljedećem pitanju.
Sada bi vas htjeo pitati: Smijete li se ikad s Bogom? Mislite li da se neke sitnice u vašem životu mogu protumačiti kao izraz Božje zaigranosti i šaljivosti? Je li Bog samo netko kome se žalite kad vam je loše u životu? Ako smo mi stvoreni na sliku Božju, onda je naša ljudskost i odraz Božje naravi. Bog je osoba. Odnosimo li se mi prema Bogu kao prema osobi? Kakav je naš odnos? Ima li u njemu mjesta i za smijeh? Možete li zamisliti dobar odnos s nekim BEZ smijeha i radosti? Razmislite malo o tome.
Postoje li u Bibliji humoristične anegdote?
Postoje. No, ako je tako, zašto se mi na misi nikad ne smijemo tijekom čitanja Božje riječi? Dapače, da se netko počne smijat dok svećenik čita Evanđelje odmah bi tu osobu strijeljali pogledom.
Problem je, između ostalog, taj što je humor kulturno uvjetovan. Ono što je smiješno Amerikancima, nije smiješno nama Hrvatima. A sad uračunajte u to još i dimenziju vremena. Dobijete to da nama u 21. stoljeću nisu jasne šale iz 1. stoljeća. Mi moderni Europljani nemamo isti smisao za humor kao Palestinci u Isusovo doba. To što mi te šale ne razumijemo, ne znači da one nisu tamo. Ne zaboravimo: Biblija je kolekcija ljudskom rukom napisanih priča koje govore o ljudima. Zar ne bi bilo čudno da nema nimalo humora u njima? Evo vam nekoliko primjera.
1.Sara i Abraham dobili su dijete u odmakloj dobi. Kako su ga nazvali? Izak – ili u prijevodu s hebrejskog „onaj koji se smije“. Onako usput, to ime im je sam Bog predložio. Prije same trudnoće, tajanstveni posjetitelji su Abrahamu rekli da će Sara roditi. Kako je Sara reagirala na to? Nasmijala se ne vjerujući. Kada ju je Bog opomenuo zbog nevjere u svemogućeg Boga, Sara je zanijekala da se smijala. Ali on reče: “Jesi, smijala si se!” Dakle, već u Knjizi Postanka imamo nekoliko smiješnih situacija. Bog već ovdje pokazuje svoju zaigranost koja podsjeća na roditelja koji se igra sa svojim djetetom.
2.Kada je Filip svom prijatelju Natanaelu rekao da je Spasitelj kojeg su željno iščekivali podrijetlom iz Nazareta, Natanael je odvratio: “Iz Nazareta da može biti što dobro?” Nama to nije smiješno samo po sebi, no sjetite se samo kako mi Hrvati volimo zbijati šale na račun drugih regija u državi. Ono što je u ovoj priči posebno zanimljivo je način na koji je Isus prihvatio šalu. Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: “Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!” Isus je cijenio Natanaelovu iskrenost koja se pokazala na jedan duhovit način. Očito ju je cijenio i evanđelist Ivan, dovoljno da ju sačuva za nas.
3.Isus je u svojim prispodobama često koristio preuveličavanja kako bi poantu učinio jasnijom. Njegove prispodobe su zanimljive priče, često s ironičnim zapletima i iznenađenjima. Svi znamo da nam humor pomaže prenijeti neku poruku puno bolje od pola satnog predavanja. Šalu ljudi lakše zapamte od suhoparnih činjenica. Isus je to nesumnjivo znao i koristio u svojim prispodobama. Na primjer, prispodobu o talentima (Mt 25,14-31) Isus je izrekao kao opomenu onima koji se loše odnose prema darovima koje im Bog daje. No, u priči je i jedan zanimljiv element koji mi propuštamo uočiti. Svi znamo da je talent bila ondašnja valuta novca, no većina nas vjerojatno ne zna koliku vrijednost ima jedan talent. Naime, u Isusovo vrijeme je jedan talent odgovarao vrijednosti od pet godina plače. Dakle, sluga koji je dobio pet talenata, dobio je 75 godišnjih plača od svog gospodara. Zamislite da u novinama pročitate o čovjeku koji je svojim radnicima podijelio milijune bez ikakva razloga. Zar se ne bi nasmijali? Zar ne bi drugima prepričavali tu priču upravo zbog apsurdnosti tog iznosa?
Vremenska i prostorna udaljenost nisu jedino što nas sprječava da uočimo humor i radost u Bibliji. Naime, iako ih ne razumijemo, ove smo šale i anegdote svi čuli jako puno puta. Odrastamo slušajući o Bogu, pa nam on često na neki način i dosadi jer mislimo da ga poznajemo. Tako pristupamo i Božjoj Riječi. Sve smo te priče već čuli, zar ne? Jesmo. No znači li to da smo ih ČULI? Znači li to da iz njih ne možemo naučiti nešto novo? Nikako!
Naravno, ne smijemo zanemariti činjenicu da u Bibliji ima i puno patnje i boli. Bez križa nema ni uskrsnuća – izvora naše nade i radosti. No upravo je u tome stvar: nakon svih patnji dolazi radost. Zato mi nemamo pravo biti vječito smrknuti i zabrinuti. Naravno, privremene boli su neizbježne, no ako vjerujemo u Boga koji je pobijedio smrt, moramo biti radosni. Ili smo radosni, ili smo lažljivci.
marijanska svetišta
MARIJANSKO SVETIŠTE NA OTOKU ŠOLTI
Povijest Crkve i tradicija slavlja Gospe u Borima
Na otoku Šolti danas se veĆ broji desetak naselja. Ta su naselja razdijeljena u pet župa u kojima samo tri župnika obavljaju liturgijske službe u svih dvanaest većih ili manjih crkava na otoku. Od dvanaest šoltanskih crkava pet ih je župnih, dvije su zavjetne i mjesne, dvije su pojedinačni zavjeti, dvije su grobljanske, ali imaju velike povijesne tragove.
Jedna se doista danas nalazi na groblju, ali tom groblju ona toliko prethodi i toliko nadilazi svojom poviješću, svojim značenjem i funkcijom da postaje iznimka od svih šoltanskih crkava pa je zato sada i dobila pravo ime koje joj pripada, to jest marijansko svetište otoka Šolte. To je crkva Gospe Stomorije, Uznesenja Blažene Djevice Marije, pučki nazvana Gospe u Borima, uz koju se razvilo groblje Gornjeg Sela i Stomorske.
Crkva Gospe u Borima došla je 1995. godine to proglašenja šoltanskim marijanskim svetištem kroz tri vrlo duge etape. U doba hrvatske srednjovjekovne države izniknula je na tom prekrasnom mjestu muška benediktanska opatija sv. Marije. Po njoj se nazvala uvala ispod nje "valla di s(an)ta Maria" -- Stamarija -- Stomorija -- Stomorska. Opatija se sastojala od crkve i samostana, a prvi ures i objekt pobožnosti nakon utemeljenja opatije bila je Gospina slika, koju su po svim izgledima izradile ruke domačih majstora.
U 15. stoljeću dolazi do propadanja benediktanaca svugdje po svijetu pa i na Šolti. Samostan je tada razoren, a njegove posjede Papa predaje splitskom arhidjakonatu (1452.), koji se od tada brine za ostatke samostana i za oronulu crkvu u kojoj se čuva zavjetna slika. Splitski arhidjakoni šalju na ovo mjesto svećenike i laike koji se nazivaju "pustinjaci sv. Marije." Ova druga etapa "rasta" budućeg svetišta traje do gradnje nove crkve na starim temeljima što je izvršila Bratovstina sv. Ivana Krstitelja iz Gornjeg Sela (1776.) ili do smrti posljednjeg svećenika pustinjaka 1811. godine.
U trećoj etapi razvitka, pod upravom župe i Bratovstine sv. Ivana Krstitelja u Gornjem Selu, groblje polako guta stare posjede opatije, ali u isto doba štovanje se ove Gospine slike i crkve širi po cijelom otoku pa i izvan njega i tako se utemeljuje vrlo potrebna predsvetišna praksa i tradicija koja je urodila rezultatom proglašenja svetišta.
Dakle, praksa i tradicija je što svečanije proslaviti blagdan Gospe u Borima i to na njezin blagdan Velike Gospe (15. kolovoza). Proslava počinje dan uoči kalendarskog 15. kolovoza hodočašćem iz svih mjesta na otoku i sv. misom u crkvi Gospe u Borima u večernjim satima (obično oko 8.00 navečer). Sutradan, odnosno 15. kolovoza, održava se jutarnja sv. misa u istoj crkvi. Zbog duge tradicije dan prije blagdana i sam blagdan slave se uistinu prema pučkim običajima otoku.
svetac dana
Sveti Martin Tourski
biskup
( 316. -397.)
spomendan 11. studenoga
--------------------------------------------------------------------------------
Hagiografi smatraju svetoga Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj liturgijski bladan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu, što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih, slikara i umjetnika također. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela »novo se vino pije na blagdan Svetoga Martina«.
Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili u carsku gardu i tako je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova života kad se usred ciče zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život.
Neki životopisci spominju kako je Martin kao rimski vitez imao za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. I takvo je ponašanje značajno isto tako kao i ono prema onom prosjaku jer pokazuje stav pravoga kršćanina prema bližnjemu.
Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se tada vodila žilava duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći svojski vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u slavnome samostanu Ligugé.
Kad je grad Turon – francuski Tours – ostao bez biskupa, pozvali su ga u taj grad da izliječi jednoga bolesnika. On je došao, ali mu tada priopćiše da je taj bolesnik obudovjela turonska biskupija bez svoga pastira, koja je potrebna njegove pomoći. I bio je izabran za biskupa Turona te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Monaški mu je život najviše odgovarao, no Gospodin je želio imati ga kao pastira jedne biskupije.
Kao biskup Martin se dao i na veliko djelo evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio bliz onima siromašnima, uz one progonjene. Zbog toga su ga takozvani viši krugovi znali prezirati, izrugivati, smatrati ludim. Imao je protivnika i u redovima klera. I tako je 27 godina biskupskoga života Sv. Martina prošlo u suprotivštinama i progonstvima svake vrste.
Njegov životopisac Sulpicije Sever ovako je opisao posljednje dane svečeva života: »Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu rastavljanje njegova tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je, naime, te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći uspostaviti mir, makar i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slučaja krene na put. Držao je da će biti odličan završetak njegovih kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi.
Boraveći, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi, kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne sile, i pozvavši braću, upozori da se već raspada. Nastane tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: ’Zašto nas, oče, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoje su nagrade spasene pa odgođene neće biti umanjene; radije se smiluj nama koje ostavljaš.’
Ganut tim plačem, makar je sam uvijek srcem uranjao u Gospodina milosrđa, kaže se da je zaplakao. Obrativši se Bogu, Martin je onima koji su plakali ovom riječju govorio: ’Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja!’
O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladavi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša tijelu, rekao je: ’Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.’ Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Reče: ’Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahama.’
S tom riječi duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.«
Njegova zaštitnička specijalnost vezana je uz kožne bolseti s osipom, kao što su: crveni vjetar, velike boginje, ospice. Pomogao je i u zaraznim bolestima, bolesti s osipima
malo odmori
Kršteno vino
Rabin pozove susjednog župnika k sebi u goste. Nakon večere ponudi mu domaće vino.
"I, kako Vam se čini moje novo vino?" - upita domaćin.
"Čini mi se kao da je ipak malo previše kršteno" - odgovori župnik namrštena lica.
"Pa, što onda? A zar se krštenjem ne postaje bolji?" - odgovori rabin.
Nakana današnjega dana u močitvi i žrtvi je za sve nastradale na našim prometnicanma, da s eoporave od svojih ozlijeda i da se vrate na svoje dužnosti.
Svima koji slave danas imendan neka je sretan i blagoslovljen imendan.
Svima želim ovaj hladni dan da vam bude ozaren radošću i duhovnom toplinom, vaš don Marin
