Conchiglie Rigate
Nostalgija
prava riječ za opisati moje psihološko stanje posljednjih dana.
godina dana od ekskurzije-zar je već toliko prošlo!?a čini se kao jučer doba
kada smo kovali planove, zamišljali tko će biti s kim u sobi, gdje ćemo sve
ići...
pune tri godine bile su ispunjene isčekivanjem i mislima "što kada",
a onda je to "što kada" došlo i prošlo brže nego što se itko nadao. prohujala je (u doslovnom smislu riječi) ekskurzija, maturalna, matura i upisi...što se više bližio ovaj kraj osmog mjeseca to sam više u mislima ponovo prolazila onaj osjećaj predekskurzijske euforije, uzbuđenja i neizvjesnosti, ali ne više s onim intezitetom od prošle godine jer znam da ponovnog odlaska više nema.
uhvatio me ponovo onaj tihi osjećaj o prolaznosti vremena... o neprestanom tijeku života, o trenucima koji prolaze i pokojim sjećanjima uhvaćenim objektivom fotoaparata ili okom kamere...
o ljudima koji su bili dio moga srednjoškolskog života, a sada odlaze na neke nove putove, u neke nove pobjede. kako će sve izgledati kada se ponovo
okupimo, za pet, deset godina? hoće li to biti one iste osobe koje sam znala i hoće li to biti ona naša stara atmosfera?
čovjek se (ili bar ja) teško miri sa činjenicom da trenuci u životu imaju svoj "rok trajanja". nismo ni svjesni kako vrijeme leti, koliko je život trenutan. danas si tu, okružen ljudima koje smatraš "svojima", a sutra kad se vidimo na cesti hoće li to biti onaj smješak "napokon se ponovo vidimo!" ili "žurim, nemogu sada, drugi put..."
znam kako je to sa mojima iz osnovne-neke srećem i jedva promrmljamo nešto što bi trebalo zvučati kao 'boog'.
često živimo u nekim isčekivanjima onoga što treba doći, zaokupljeni smo planovima nekog budućeg vremena, a zaboravljamo da je budućnost upravo ono što je neizvjesno. sada
uskoro me čeka odlazak u metropolu i koliko god me radovale s jedne strane prednosti "velikog grada" toliko me muči upravo ta veličina; svi nekud jure, žure, ljudi su tu, a i nisu; svatko ide nekim svojim putem, za svojim obvezama..
...i ponovo nostalgija. nostalgija za mojim zadrom... za suncem, morem, šetnjama rivom i zalascima.
....
a opet...tužna je misao da se neke srodne duše možda nikada neće sresti, dok će cijeloga života u dubini bića tragati za onim što je život, iz nekog nepoznatog razloga, odveo drugim putem...
Srodne duše?
Kod ljubavi je kao i kod čarapa-uvjek se mogu iskombinirati dvije različite pa da čak izgledaju dobro u kombinaciji, ali možda će si ipak najbolje odgovarati one istog ili bar sličnog dezena.
Imati kraj sebe nekoga poseban je osjećaj, ali imati kraj sebe srodnu dušu...
mora da je još i posebniji.
Nešto gotovo opipljivo je osjećaj trenutka kada u toplini očiju nečijeg pogleda prepoznamo i dio sebe. priča za djecu?
ono što me uvjek iznova fascinira - kako se od više milijardi ljudi na planetu nađu baš dvoje koji žive u ovom jedinstvenom trenutku, ne prije 1000 ili 100 godina i znaju da je ono što osjećaju jedno za drugo baš TO?
Vjerujem da u životu ništa nije slučajno. Ljudi neprestano dolaze u naš život,
drugi odlaze, neki ostvljaju manje neki veće tragove; u neke ćemo se
razočarati ali upravo zbog toga i očvrsnuti dok će neki možda nenadano
ušetati u naš život i toliko ga promijeniti da ćemo imati dojam kako su oduvijek
bili tu...
Svijet prirode
Često se priroda uzima kao nešto strano, neobuhvato, divlje i neukrotivo.
Da, naizgled je divlja za čovjeka današnjice koji je navikao na udobnost i
komformnost svoga stana, apartmana ili kuće.
Ali neukrotiva sigurno ne! Jer čovjek je ukrotio što se dalo ukrotiti, zarobio ono što se nije moglo opirati i braniti, uništio sve što se ticalo
njegovog vlastitog "uspona" i osjećaja nadmoći. Veliki planovi za napredak
civilizacije (čitaj:ekonomije, moći i bogatstva) bacili su ideje za očuvanje
prirode, onog čovjeku esencijalnog, na sasvim nisku granu. Jer uza sve napore brojnih prirodoslovaca, ekologa, aktivista i ljubitelja prirode i dalje smo
svjesni činjenice da relativno malobrojni,ali veliki moćnici današnjice u rukama drže sudbine ne samo ostatka ljudske populacije nego i sudbine našeg okoliša, a time i same prirode. Prioriteti su drugačiji a vodeću ulogu u svemu ipak ima novac.
Ironično je da je evolucija milijunama godina težila i tražila putove ka
stvaranju uvijek nečeg savršenijeg, složenijeg i da se čovjek kao "posljednja etapa" toga puta razvio u nešto što je, ovako gledano, trebalo biti kruna samog postanka. Upravo je taj razvoj doveo do osjetne i nažalost pogubne nadmoći čovjeka nad ostalim oblicima života.
Mnogobrojna životinjska staništa su razorena, priroda o globalu promijenjana,
šume uništene, oceani, mora, rijeke i jezera zagađani, a zrak drastično izmijenjen!
I tko će od nas sutra imati hrabrosti pogledati u oči onim najmlađima i reći: "Znali smo na vrijeme ali ipak su nam novac i moć bili važniji od čistog zraka i biste vode..."
Jer mi nećemo živjeti zauvijek, trenutna moć pojedinca će nestati s njim, novac će netko drugi naslijediti, ali jednom posječenu šumu, bar u njenom izvornom obliku, ne može ništa vratiti.
Zar možemo sebi dozvoliti da budemo toliko sebični i licemjerni jer ovo što sada radimo neće nestati, a upravo ovo je nasljeđe koje ostavljamo novim naraštajima. Što će biti s njima? Tko će onda naći dovolno valjano opravdanje da bar malo ublaži bol koje će zasigurno biti jer će, ni krivi ni dužni, biti primorani između svega ostaloga boriti se i sa posljedicama zagađenja kojih vjerojatno neće biti malo!
Kaže se da bi čovjek bio tek minuta u danu stvaranja svijeta i zar nije tužno saznanje da je upravo ta jedna jedina minuta toliko razorna i presudna u budućnosti našeg planeta. Jer on je sve što poznajemo, vidimo, osjećamo,
mirišemo...
Priroda je oduvijek shvaćana zdravo za gotovo, kao nešto stalno i nepromjenjivo, nešto nadmoćno, a sada vidimo da nema veće i razornije sile od čovjeka samog-ono što je nastajalo kroz toliko milijuna godina drastično smo promijenili u razdoblju od samo jednog stoljeća.
Činjenica je da se vrijeme nemože vratiti, da se dosada učinjena šteta ne može poništiti, ali isto tako je i činjenica da je došlo vrijeme da stvari uzmemo u svoje ruke, čak i mali koraci i nastojanja koliko god se oni neznatni činili uvijek su pomak naprijed!
