|
Inspiracija
Konstruktor je zagnjurivši glavu usnim organom znalački dodirivao svaku točku (i zarez) na uzavrelom objektu i udisao inspiraciju dok je mašina pulsirala.
Pulsirala i zagrijavala drobeći vrijeme od zadovoljstva u prostoru balona od pjene dajući udovima na volju rastezati se i širiti čineći tako krugove u strasti.
Dodirujući i tražeći prstima nešto, nekoga, da bi uhvatili iskonsko zadovoljenje, nezadrživo su osvajali kozmos.
Svaka točkica na puti pretvorila se u ježinac i na svaki doticaj reagira poznatim domino sistemom. Molekuli jedan drugoga gurkaju i bude, obećavaju i rastu da bi mijenjajući boju i miris čitavu livadu ubrzo pretvorili u cvjetnu.
Vreli dah zapaljiv i eksplozivan odlazio je prema stropu upirući tijelo još više uz postelju a onda u vremenu između izdaha i udisaja oslobođeno tijelo lebdi. Pretvara se u perce u komadić paperja koje bezvremenski zna letjeti dok ga vjetar ne smjesti na neku granu. Jebivjetar.
Nema kraja, svemir je to! Neusporediv je. Nema nedozvoljenog i ma koliko da ste savjestan vozač tu ne vrijede pravila i znakovi. Tu je svaka krivina ljepota, svaki karambol ushit a svaka autocesta i staza vode ka istom. Vode ka užitku.
Kao kapetan što ima brod u svojim rukama čija ga vrijednost i odgovornost ne smiju sputavati već naprotiv, tu vrijednost treba oplemeniti.
Kraljicu mokrine i topline valja voditi i dovesti u luku sreće lagano da se ne optereti pogon kod pristajanja i da ne udari u gat. Neka je dolazak sretan i pamtljiv i onaj veliki grč koji se pleo u iščekivanju neka se otopi i nestane prosut po pučini.
Udaljio bi glavu da se i gladne oči nahrane ljepotom te sa dva prsta nježno sklonio dlaku s jezika. Otpadaju rice. Neki kažu da je to zbog pomanjkanja vitamina. Slažem se, tu je vječni nedostatak vitamina Ku.
Zatim je prstima jedne i druge ruke razmaknuo krila a potom opet zagnjurio glavu i palacao jezikom, kružio, uvlačio, usisavao i sladio se medom da bi neumorno opet i opet sve ponavljao.
Najednom stane podignuvši glavu u kojoj se rađala ideja.
Uzavrelo tijelo partnerice je čekalo, iz poluotvorenih usnica začuje se uzdah i pitanje tiho izrečeno. Treperavi glas i boja tona zvučali su kao molitva.
- Šta si stao…
Nakon kratke tišine, nakon neizvjesnosti koju je svaka strana drukčije doživjela, konstruktor je kliknuo.
- To je to!
- Naravno da je to dragi, nastavi pliz…
- To je avion.- čuo se još radosniji poklič i ustane se.
- Ah, hvala!
A konstruktor korakne do svog radnog stola, gologuz opkorači stolac te uze olovku i skicira avion. Budući Konkord.
|
