|
-------------------------------------------------------------------------------
Jutarnja banjada
Ima li što ljepše nego doći moru dok još drijema, dok se budi. Onako sneno i umireno da zagrli tijelo svojom mekoćom uvlačeći se u svaku poru! Jedne grleći prijateljski, druge ljubavnički, ili zaštitnički, majčinski.
Toćnuti se prije nego njegov prijatelj a i oponent, njegov drugi kraj ljepote što sjedinjeni nude raj ne krene u osvajanje neba žestok i opasan ali umilan i drag. Krene u nezadrživo dizanje.
Dok lebdim u plavoj mokrini i lagano mrdam krakovima tek toliko da se održim kao sipa sa zakržljalim „perajama“, promatram dno išarano tragovima civilizacije.
Gambar mi je poljubio cjevanicu a na dnu u travici tek probuđena periska zijeva. Pametna orada u žurbi nije se udostojila pogledati me.
Da je bar u saboru ovako bistro!
Vrtim se i promatram. Eno ima još rijetkih koji cijene more dok je sneno. Gospođa koja stoji na kamenjaru isteže se i znatiželjno gleda pučinu kao Dalmoši kad istežu vratove gledajući imali koje direktorsko mjesto u Zagrebu.
Možda mene nije ni uočila jer sam samo mala točkica u moru kubika a možda i je tko zna a onda je lagano skinula krpice, pardon krpetine i pokazala ogromne dude koje su sezale do okolotrbušnog „šlaufa“. Šlauf se spustio prilično nisko te je prekrio šumicu i da nisam bio svjedokom ne bih se usudio proturječiti da je naga jer one male kupaće krpice lako bi se izgubile u pretilosti pa dođe na isto.
I nehotice pogledam prema dolje, prema svojem šlaufu a kako u moru gledan odozgo činim se kraći nego jesam pa nezadovoljan podignem pogled prema pučini pomislivši, „sve je to od zuba“.
Više od pola sata toćam se i zeru plivam a zvizdan se diže. Po položaju računam da je sedam sati i tek pristižu još uvijek rijetki kupači tražeći pogledom slobodni komad teritorija. Probudi se taj osvajački duh u čovjeku i pomisli gledajući oko sebe, „sad je ovo moje, samo moje“.
Makar na pet minuta, deset, pola sata ali ima svoj dio obale, svoj djelić na zemaljskoj kugli, želi biti suvereni gazda.
Lijep je to osjećaj koji obično ne traje dugo, čim dođe sljedeći kupač suverenitet s plivačima pada u more.
Kako li pogrešne zaključke donosimo a tako je jednostavno…mi smo zemljini, mi smo njezini paraziti koji odlaze, mi nestajemo a Ona ostaje. No to je odviše duboko za ovu plićinu svakodnevice.
Želim što duže ostati u moru sve dok indikator ne pokaže da je vrijeme za vani. Naime na palcu lijeve noge podmotaje mi se nokat a vjerujem da neki znaju kako to boli a kad more nagrize onda se bolovi pojačaju pa je to znak za izlazak.
Gospođa s bujnim oblinama za svoj parking odabrala je mali mul za koji je privezan čamac.
Legla je na leđa raširivši se kao budući Marjanov Kip a kako je vangabaritnih dimenzija s rasutim teretom zauzela je prostor do kraja mulića.
Pokrila je glavu do nosa s klobukom i pari mi se da je zadrijemala.
Ne prođe dugo i evo ga Nikša s autom i parkira se ispred nje. Mul je „njegov“ i gleda lijevo-desno pa spazi i mene i javimo se uobičajenim pozdravom „E“.
- Ideš na more?- pitam.
- A idem pogledat vrše! – Pokazuje rukom na ležeću damu i vrtnjom šake lijevo-desno pita me „koja je ovo“?
- A ne znam, zamoli je valjda će te pustiti da utovariš motor i arganju.
- Gospođo, gospođo…gospođo živa bila pusti me da prođem pa se onda opet raširi.
Ja doplutam do mula i iz te perspektive gledam kanjon i u dnu kanjona pećinu s blagom koja je opušteno zijevnula kao i snena periska.
Izlazim pored mulića, kupaće se prilijepile od mokrine a ono potrebe se skupilo ka „pet dinara sira“. Kuglageri se naježurili kao da stoje u škartocu od laštika pa sam se sjetio pok. Ante kad bi s neizbježnom cigaretom u ustima svome prijatelju velikom pobožnjaku odrecitirao svoje stihove. „Kad učine Ilinske vrućine bit će muda duža od kurčine“! Onda bi pok. Niko uvatio pljucat i vikat „sotono, đavle…oprosti mi Bože smantao me“ i prekriži se a Ante bi samo učinio „hehe“ i produžio.
Gospođa se ne miče. Nikša me gleda, jutro odmiče a on ne može isploviti radi dame koja mu stoji na putu za put na more.
Nije bilo druge pa sam se opet bućnuo i odvezao mu kaić te ga dovukao do plićaka da utovari arganj i tako isplovi.
Zarzao je motor. Pogled bacim na mladi par očito stranci koji su tek pristigli vidno umorni i ne čekajući ni trena skinu se u kupaće krpice i bućnu se. Potrajalo je dobrih petnaestak minuta dok su sprali umor i osvježili se a onda se počeli njušiti.
Tako spojeni lagano su se približavali plićaku i tu se kao dva mlada ciplića zaigrali ne vodeći računa da li ih netko gleda.
Znate li kako se ciplići sakriju? Stave glavu pod kamen ili u procjep i misle „ko se nije skrio magarac bio“!
Sad i da oću ne mogu vani da im ne kvarim ugodu pa sam ostao toćati svoje atribute.
Mladi ciplići su prešli na konkretan posal pa je muški dao injekciju svojoj ljubljenoj koju je ona sa zadovoljstvom primila i to injektiranje potraja dobrih petnaestak minuta uz živopisno i strastveno izvijanje a onda su samo klonuli i ostali u tom položaju. Možda ih i san uhvati.
Sunce je slijedilo svoj put i upozoravalo me da je vrijeme za hlad. Lagano sam doplivao u plićak i izlazeći pored klonulih tijela prozborio: „ Evala mladosti“!
'Ko more platiti ove Božje darove što nam ih je poklonio? 'Ko može zamisliti da će sutra neki Hans doći kao gospodar i reći: „ To moj koncesija, plati“!
Neka im sva mora i oceani, sve jahte mega i svi luksuzi samo neka ovaj kamenjar i naša plava mokrina ostane uvijek „divlja“ i egzotična!
|
