|
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Što iz doma nosimo?
Ponekad mi dođe, onako iskreno, žao što nisam bio bandit, lopov, razbojnik, probisvijet, lažov, mafijozo…Što je moja sestra jednom rekla: „zašto nas od malena nisu učili da budemo lopovi“? Kako je samo u pravu…al' šta vrijedi, kasno je.
Nedjeljom popodne kad padne sunce imam uzancu napraviti malo veći krug sa Fridom, bar 12 km i to ne šetnjom nego ubrzanim hodom, znate ono kao kad vas goni na zahod a ne smijete trčati da ne ispadne nego žurite stisnute guze.
Tako hodajući dobro se upotim pa nosim sobom one papirnate ubruse oni dobro spugaju znoj.
Došo sam u svoju ulicu i dva broja ispred zastanem kod Tome, nastubim se na stup od kapije i taman smo prozborili nekoliko slova prostoproširene rečenice kad sam se trznuo neugodno iznenađen ledenim tušom.
Čitava leđa mokra! Okrenuo sam se i ljutito viknuo: „ko je ovo napravio, šta je ovo“!
Preko puta Tomine kuće u susjeda mu bješe neko sijelo jer kad sam se okrenuo vidio sam u „vrtnom boravku“ par njih sa boljim polovicama. Uglavnom ljudi tridesetih godina novokomponirani tajkuni po sistemu "moj tata to ne kupuje, on to ćopi" koji od literature čitaju jedino stanje na računu a od muzike slušaju „domoljubne“ uz taktove kalašnjikova i mača.
Kad sam podviknuo „ko je ovo napravio, šta je ovo“, djeca su odmah svako za sebe cijuknuli „nisam ja“. No kako su svi vidjeli što se događa meni iza leđa ustao je sa stolca moj susjed, ćaća od male, i smijući se dolazi prema meni.
- Šta je smiješno M? Ovo je žalosno ovo nije smiješno, pogledaj.
- Ma dijete je što ima veze.
Za to vrijeme petogodišnja M. trči mami u naručje a ova je miluje i smiruje kao da sam ja njoj nanio zlo.
- Ali M. ti si joj roditelj i gledao si što radi, uznojen sam kako vidiš i sam i može me puntat, zar čovjek niti putom ne može s mirom proć, zaboga kako se možeš smijati na ovako nešto?
- A šta bi ti da je tučem možda? Šta ima veze dijete je to.
Dobar dan barba! Dobar dan dondo! Dobar dan striček!
Došle mi slike iz mladosti, iz vremena kad se dobijalo batine ako se bilo tko požalio roditeljima da se javio nisam, učtivo i radosno, ponizno i srdačno. A sad, sad sam sretan ako prođem ulicom da mi ne doleti kakav NLO.
Okrenem se jer me već počela vatati ledenica i odem doma pod tuš. No ipak mi je temperatura skočila pa sam danas morao u doktora po antibiotike.
Naravno ovo nije jedini incident, jer od kad su „kupili“ kuću od Lale prije dvanaestak godina
odmah su počeli problemi pa i onakve naravi da se djecu podgovara na nepodopštine jer jasno je da niko dijete neće napasti. Dolazila je i policija tijekom vremena i prvo i jedino kad organi dođu njegova odbrana je „on laže i on mi je prijetio“?
Ako netko od Vas ima neko slično iskustvo volio bih ga čuti jer doista ne znam što učiniti a problem raste iz dana u dan što od njegovog mlađeg sina što od spomenute male.
Njegova žena mi je jednom ispred svoga muža ovako rekla uhvativši se šakom za međunožje.
- Pun mi je kurac vas i vaše kuće!
Po ovome ispada da ima muža pedera što meni ništa ne znači već samo tražim da me ostave na miru!
|
