|
Dugački se vlak valja preko tračnica, ponosito, brzo i važno. Sretan je što ima tako važnu ulogu. Vozi putnike, pokoji od njih pospan, pokoji od njih budan. Poneko od njih sluša glazbu na mp3-u, neko od njih čita a neki od njih samo besposleno bulje kroz prozor. Ali djeli ih jedna osobina, svi oni sanjaju da što prije stignu na odredište. I velik i malen sanja o tom trenutku kad nogom stupi na beton kolodvora, oko njega sve bruji i svira, o on traži pogledom osobu koju voli. Poneko će od njih sretno potrčati do osobe, zagrliti ju da nemože disati i poći će zajedno negdje i prepričavati dogodovštine s puta. Ali poneko od njih će tražiti jednu osobu, neće ju naći, tužno spustiti pogled, i laganim korakom uputit se u grad. Glavom će prolaziti razna razmišljanja, koja će tu osobu samo još dublje baciti u jamu samoće. Ali dotad, svi su jednaki u isćekivanju stanice na kojoj svi izlaze. I tako vlak ide preko tračnica, ponosito, brzo i važno, sretan što je na ovom svijetu vlak, što ima svoje mjesto na svijetu i što je svaki dan na sviježem zraku. Da, sretan je taj vlak.
Ja sam jedan od onih koje besposleno bulje kroz prozor. Mp3 pokraj leži na susjednom mjestu, bespolseno i tužno, što ga nitko ne koristi. Zavodi me svojim slušalicama. Netko bi reko da se one tresu zbog vibracija vlaka. Ali ne, one plešu zavodnički ples. Da ih stavim na uši i počnem slušati. Neće ići. Ja buljim vani. Prolazi lišće, pokoje polje, i nekad kada nema neke planine, vidi se i plavetnilo neba. S desne strane je plavetnilo mora. Ali neka je. Usadio sam se na ovom pogledu i ne mičem ga. S prozora se probija svjetlost prvog jutarnjeg sunca. Išao sam najranijim vlakom kojim sam mogao. I sada doživljavam čudesa jutra. Vani sve spava, a ja ih promatram u njihovom miru, sve odiše mirnoćom, stabla, trava, oblaci. Iz ovog polumraka se rađa svjetlo. Sunce me pozdravlja i bodri, da, uskoro sam na stanici koju isčekujem tako dugo.
Čujem šum vjetra koji obavija vlak, kako ponekad slušalice udare jedna u drugu, pa se tiho plastika oglasi, i ritmički zveket tračnica. Ti lagani zvukovi, nježni za uho, i odsutnost bilo koje druge osobe u kabini stvaraju savršeno igralište za sjećanja. Igralište je spremno, igraći izlaze na teren...
Prisjećam se večeri od prije nekoliko tjedana. Sisak, subota navečer, ja sam vani iza kluba, pokraj mene drugi gitarist iz benda puši cihgaretu u tišini. Vidi da sam u meditaciji pa ne želi pokvariti moj mir. Namaskirani smo za nastup. Stavio sam na sebe prljavštinu, pa izgleda kao da sam preživio neko polje klanja. Srce mi tuče brzo. Bend prije nas svira još 2 pjesme. Pa je pauza od 10 minuta, di mi moramo sredit sebi binu. Znači imam nekih 20 minuta do nastupa. Pere me trema. Prvi mi je nastup. U prsima puhaju tornada, koji razbacaju nervozu, pa strah, pa radost. I na trenutak onaj neopisivi osječaj. Čista trema. Da se smirim stavljam slušalice u uši. I one osjećaju tremu, visjele su bezaposleno. Uvijek plešu. Uvijek. Sada ne. Da se smirim pustim si „Assouf“ od Tinariwena. Ta pjesma je tako osječajna makar ne razumijem jezik. Sam ton njegova glasa daje do znaka da se tu radi o vrlo osječajnoj pjesmi. Preko intereneta sam saznao da znači „Čežnja“. Da, ta pjesam puca od čežnje.
Baist stiže iza i kaže nam da su oni odsvirali svoje i da smo mi na redu. Otišli smo unutra, da pomognemo spremiti sve za nastup. Ljudi okolo svu svi buljili u nas, jer smo bili maskirani, prljavi, u čudnim kostimima. Isticali smo se. Uvijek govorim da je to dobro. Kako će nas ekipa zapamtiti ako se ne ističemo?
Sve je spremno, postavili smo se na bini. Cijeli bend stoji ozbiljno bez smješka i gledamo ravno. Sviramo Rammstein, pa moramo biti ozbiljni. Klavijaturist je spreman. Lupi duboki i mistični E. Zvuk odjekuje dvoranom, odbija se od zidove, ljudi gledaju štali mi radimo, ali čak i tada su mi smilsi bili s njom. Šta da me sada vidi? Jel bi joj se svidjelo ovakvo što ili ne?
Čujem poznatu melodijicu iz „Spiel mit mir“, i moramo počet svirati, brzo tražim polje na gitari, i kako sam razmišljao o njoj, upadnem prerano. No nije strašno čini mi se da publika nije skužila. Samo nastavi svirati, ponašaj se kao se da ništa nije dogodilo. Pjesme su prolazile, i stalno sam milio na nju i stalno je išlo do toga da sam zaboravio na ritam ili na neki prijelaz ili na bilo što. Samo na Ohne dich nisam fulavao. Toliko mi znači u ovom trenutku dok je ona daleko, da jednostavno moram najbolje odsvirati što mogu. Malo je falilo da se ne rasplačem. Šta li ona sad radi u ovom trenutku dok ja nabijam po žicama? Kako mi fali...
Sve u svemu im se svidjelo. Nisu očekivali prskalice, i krv, ali zato smo i tu, da ih šokiramo. Ugalvnom dobro je prošlo, samo što se nisam osjećao oanko kako sam mislio. Nekako sve ovo skupa nije imalo smisla, jer nije bila tu. Tu smo noć protulumarili kao da nam je zadnja, ali opet nekako Jack Daniels nema više isti okus kao prije. Ljubav, šta li samo radi od čovjeka...
Kondukter ulazi u kabinu, i brzinom svjetlosti sam daleko od buke gledatelja i energije što osjetiš kad sviraš „Du Hast“. Kaže mi da smo za 10 min u Splitu i da se spremim za izlazak. Srce mi je tada poskočilo 100 na sat. Napokon tu. Sad se činilo tako brzo, ali trajalo je tako dugo. Mjesecima, mjesecima... Mp3 sam nabrzaka strpao u džep.
Vlak je lagano klizio preko tračnica i napokon stao. Čulo se kako neke pumpe ispuhuju zrak, i vrata su se otvorila. Noge su mi se tresle. Svakog časa bi ju trebo vijdeti. Potrčat će mi u zagrljaj. Svaki čas. Stavio sam torbu na ramena, i izašao lagano. Prvo što sam ugledao je stara palma, kako se lagano savija nad neku klupu. Pošto je rano jutro, sve je prazno ali ipak puno života. Gledam lijevo pa gledam desno, ali nigdje nevidim moje željeno lice, željeni smješak. Ćekam malo da se raziđe za svaki slučaj, ali nije bilo tomu potrebe, ionako je sve prazno, poput osjećaja koji mi se gomila u grudima. Rekla je da će me čekati.
Lagano krećem prema izlazu. Izlazim iz ovog svijeta. Željeznica je sviejt za sebe. Uđeš u tom kolodvoru, di je sve puno automata, kioska, i osoblja, pa se voziš tračnicama dugačkim, nikad im nema kraja, niti početka, samo pokraj tebe prolaze razne panorame, pa isto tako i odu kao da ih nikad nije bilo. Onda izlaziš iz kolodvora, vraćaš se svojoj rutini, bez panorama, bez početaka, samo s krajevima, s osjećajem žalosti i tuge. I tako je to bilo. Moj ulazak u Split je bio samotnjački.
Stao sam na izlazu, pokraj mene idu razni pasanti, ali ja samo spustim pogled, ne obraćam pozornost na ništa, samo povremeno obraćam ozornost na pljusak pokojeg vala, ali oni su dosadni, more mi je dosadno, moja svirak mi je dosadna, sve mi je dosadilo. Sve sam usredotočio na jednu misao. Na nju. Kad sam tek krenuo sa kolodvora u Zagrebu toliko toga mie je lupalo u glavi. Ali glavna misao koja mi je prolazila glavom je: Šta sam ja napravio u životu, da sam zaslužan da me ona voli? Kojeg sam li svetca spasio, pa da me ovako nagradi? Ali opet, nekom sam se sigurno zamjerio. Nema je. Pogledam gore u plavo nebo. Osjećam se tako malen i krhak. Izgubljen, u gradu di nemam nikoga.
Taman dok sam imao takav pogled uperen u nebo, začujem preliijepi glas
- Jakove! –
Kad sam se okrenuo, vidio sam ju. Tako ijepu, sa takvim smješkom koji bi omekšao srce, i samoj sotoni. Potrčao sam prema njoj i zagrlio ju kao da svijet propadai nisam pušto. Nisam. Niasm ni pratio koliko je dugo to trajalo. Samo znam da sam ju držao tu. Osjetio sam ogromno olakšanje. Što sam ju jače stisnuo, više sam mislio daje san. Ja za ovo biće živim, ja zbog ovog biće jesam koji jesam. Kako ju volim.
- Kako si mi nedostajala. – kažem joj.
- I ti meni – odgovori mi ona.
- Volim te, baš te puno volim – kažem, jednostavno nisam mogao zadržat u sebi. Iskočilo je jednostavno iz mene.
- +1 – odgovori mi ona.
Odjedanput valovi više nisu bili dosadni. Čak su mi bili zabavni, njhvo pljuštanje, kapi, pjena. Opet sam ju zagrlio, držao sam ne znam koliko. Čovjek ne mari za vrijeme u takvim situacijama. Tada datumi i razni rokovi nemaju smisla, imaš svoj svijet u svojim rukama, šta ti znače sada minute i satovi? U daljini čujem kako vlak svira, sretan zvuk, zahvaljujem mu, ipak mi je vlak donio sreću, već sam mislio da ću biti jedan od onih tužnih.
Kada sam ju napokon pustio, krenuli smo, ne znam kud, ona me vodila, ja sam ju sam pratio, i prepričavao put.
- Nisam ni spavao, vlak mi je išao tako rano da mi se nebi isplatilo. Nije bilo nikog na kolodvoru. Možda sam čak bio sam u cijelom vlaku, tek su putnici stizali na drugimm stanicama, pa kad sam presjeo u Rijeci još ih je malo došlo, ali cijelo vrijeme sam bio sam.-
-Jel ti bilo dosadno? – upita ona.
- Pa, malo sam pisao, kad bi mi to dosadilo, slušao sam glazbu, kad bi mi to dosadilo, mislio sam o tebi. A to mi ne dosadi, tako sam mislio o tebi sve dok nisasm izašao iz vlaka. –
- Ajde šuti! – kaže ona, kao da pretjerujem. Ja samo govorim kako je bilo.
- Pa govorim ti samo kako je bilo! Nego, ti meni reci zašto te nije bilo kad dsam izašao iz vlaka! – upitao sam tužno, skoro tepajući.
- Ma mater me nešto tlačila, pa nisam mogla izać iz kuće. Jel se ljutiš? –
- Ma ne ljutim se, samo sam se uplašio da nećeš doć po mene – a i tako je stvarno bilo.
- Joooj, jadno moje, volim te puno! – kaže mi ona, s tako slastkim glasom, da sam se hjto rastopit.
- +1 – odgovorim joj.
Kad smo došli na rivu sjeli smo se u neki kafić, uvalili smo se u neki udobni separe, samo ja i ona bilo je prelijepo. Kada je došao konobar ona je naručila cedevitu.
- Koja vina imate? – upitam ga. Konobar je iskeljio oči, ko još ovako rano pije vino?
- Imamo crna i bijela, neam pojma koja su sad. – kaže mi ona, vidno začuđen.
- Na kojoj je temperaturi je bijelo? – upitam ga, mora biti hladno. Pije mi se bijelo jer je lakše.
- Ne znam, stvarno. – Odgovori mi on, već pomalo živčan.
- Ja ću onda zeleni čaj. – odusto sam, ako ne zna na kojoj je temperaturi, čemu onda? A i ne želim ispast neka ispićutura pred njom.
- Šta je to bilo? – pita me ona smijući se.
- Mala zajebancija – odgovorim joj.
- Moj mali luđak - i stisne se uz mene. Zagrli me tako dok sjedimo u separeu, i to je to. Ne reče ništa. Samo me držala tako zagrljenim. Pogledam kroz prozor i vidim ono plavo nebo. Ono nebo zbog kojeg sam se prije pola sata osjećao malim i krhkim. Sada se zbog nje osjećam velikim i jakim. Kao da bi mogo prstom dotaknuti nebeski svod. Šta li znači samo jedna osoba u životu. To je potrebno za velike stvari. Trebaš osobu koju voliš iza sebe, nije tu bitna ni hrabrost, niti mudrost. Nego voljena osoba, zbog koje si spreman patiti, grbačit se od rada pa čak i umirati. Za sve to je potrebna Nera.
Kada je donjeo cedevitu i čaj, popila je gutljaj dok sam ja sipo med unutra. Pričali smo o onama, kako smo se upoznali preko interneta. To je bila dosta riskantna stvari. Svako je bio osuđen sa svoje strane, govorili su da su to samo osobe bez života i peverznjaci. A svaka je strana znala da nismo bez života i da nismo toliki peverznjaci, tako da su sami svoje izjave pobijali. To je zapravo bio mehanizam zaštite. Jer, zaljubljeni prijatelj je izgubljeni prijatelj. Ne ode on zauvjek. Tu je on. Ali taj prijatelj se uvijek pita gdje mu je draga,a i kad mora birati između drage i prijatelja, svi znaju šta će izabrati. To su vidjeli u mojim očima, znali su da kad odem u Split, da ću se vratiti samo sanjareći o njoj. Zato su mi svašta govorili. Ja ih nisam naravno slušao, mene je samo zanimalo jedno: koliko košta povratna za Split!
Prošli smo sve moguće teme. Nije mi bilo ni sekunde dosadno. Pričali smo o svemu, koja god tema bila mogao sam pričati s njom o tome. Čak smo dvadeset minuta pričali o preparatima za kosu.
- Očemo skočit do mene? Sad bi trebali biti sama doma. – predloži ona.
- Kao misliš trebala bi? – upitam ja.
- Ma jesam, sama sam, ok? – kaže ona.
- Ajmo onda! – kažem skačući na noge, platio sam konobaru i izašli smo van.
Usput sam skočio do dućana i kupio bocu Jack Danielsa, nema poštene proslave bez Jack Danielsa. Kada sam izašao van, imala je smješak na licu, svi mi volimo Jacka.
Došli smo do njene kuće, rekla mi je da svaki slučaj pričekam vani dok ona provjeri da li ima nekog u kući. To me malo uspaničarilo. Šta da njezin stari vidi nekog dugokosog tipa, ispred kuće di bi njezina kćerka trebala bit, sa bocom viskija u ruci?
Izašla je i rekla da je zrak čist, ja sam ušao i skinuo tenisice makar je ona rekla da nemoram. Rekao sam joj da donese dvije čaše i leda ako ima, a ona mi je rekla da ju saćekam u sobi. Soba je bila u prizemlju. Sjeo sam na krevet, i gledao malo po zidovima i provirio malo u računalo, makar je to nepristojno, ali ajde. Vidio sam najčudnij prizor ikada, sebe na zaslonu! Ona je ušla sa čašama i zasmijala se.
- Nemogu virovat da si napokon u mojoj sobi – kaže ona sva sretna.
- Nemogu ja virovat da sam ti na zaslonu- kažem sa sarkastičnim naglaskom!
- Nemoj me zezat! – kaže ona.
- Aa, ne zezan te ja – kažem još više pretjerivajući.
Uzeo sam čaše, stavio po dvije kocke leda, i natočio viski.
- ja san ti od dvi čaše gotova. – kaže mi ona.
- E onda ćeš dobiti samo tri! – odgovorim joj, nasmijali smo se malo nato. Legli smo u krevet dok smo lagano ispijali viski .
Dogovorili smo se da će se jedan sin zvati Tin, po Ujeviću, jedna kćerka Dora, po Zlatarevom Zlatu. Pričali smo o svemu, di ćemo živjeti, kojeg psa i kako će se zvati, di ćemo putovati, da ću joj staviti posvetu u knjigu i slično. Nakon nekog vremena sam ju počeo ljubiti po obrazima, po ustima, i svugdje pomalo. Pa smo se samo kasnije mazili. Napokon mi je ona navlačila majcu da mi skine, što sam odma obavio sa velikim oduševljenjem. Skinuo sam joj majcu i lagano otkopčao grudnjak, zagrlio ju i dohvatio se njenog skrivenog škakljvog mjesta, za koji mi je rekla di je. Trzala se u zagrlaju mom, dahtala i savijala se.oktopčavala mi je hlače, i sjela na ravno na međunožje dok sam bio u boksericama. Sigurno je osjetila da mi se ukrutio. Savila se nad mene i počeli smo se ljubiti. Skinuo sam joj gaće, sebi bokserice pa smo se grlili i ljubili goli, malo sam joj masirao grudi, stavio svoju toplu ruku njenu golu guzu, ona je rukom ponekad prešla preko moje tvrde piše. Bilo je super, ima tako lijepo tijelo, da sam pnekad pomišljao zašto sam zaslužio nju. Legla je na leđa i ja sam lagano ušao u nju. Bila je topla, vlažna i uska, a ja toliko napaljen da bi mogo odma pucati. Zato sam morao orgazme non stop odgađati, samo da mi ona duže uživa. Povremeno bi ju poljubio, povremeno bi se zagledo u te smeđe oči. Izgubio bi se u tim očima. To su njene oči, tako mistične, svečane i tužne. Metak u čelo bi primio za te oči. Samo da budu vesele. Okrenula me na leđa, i zajahala me, kako sam gledao njeno tijelo kako se nada mnom savija, njene grudi, njene noge oko men, nisam mogao više izdržati svršio sam. Ona je legla pokraj mene, s desne strane, stavila glavu na moja prsa, a nogu je savila na mom tijelu. Desnom rukom sam ju držao za glavu, a lijevom sam joj češko za njenu ruku.
- Volim te – kažem joj.
- I ja tebe – odogovori mi ona.
I tako smo ležali u toj idlili, nismo više ništa rekli. Nakon nekog vremena smo zaspali. Sanjao sam mu. Ona kako sjedi pod drvetom, okolo sunce sija. Ja joj se približavam, ona digne pogled i nasmije se. Priđem joj i poljubim ju i smjestim se pokraj nje. Ona mi kaže da je tin prohodao, i dogega se naš sin do nas, meni unaručje. Okrenem se prema njoj i dam joj poljubac. Budim se. Oda ta idlila. Pojavila se zato nova. Ona se lagano budi u mom naručju. Vani je već noć. Lagano smo se oblačili, ona je ispekla palačinke, a ja sam ubacio malo ruma u tjesto. To su najbolje palačinke koje sam jeo u životu. Bližilo se vrijeme kada mi kreće zadnji vlak. Lagano smo izašli iz kuće, krenuli smo lagano se šetkajući. U ruci sam imao polupraznu bocu Jacka, koju sam povremeno nageo u sebe, a i ona ponekad je i ona uzela gutljaj. Prepričavao sam joj svoje ideje za romane, svoje izlazkse i moj život općenito u Zagrebu.
Sve dok nisam osjetio udarac u zatiljak. Kukavički u zatiljak. Okrenuo sam se. Bilo ih je troje. Nagelirani, u nekoj finoj odjeći, spremni za narodnjake.
- Kome ćeš ti jebat mater? - pita me jedan.
- O čemu ti pričaš? – upitam ja.
- nemoj ti meni o čemu pričaš! - kaže drugi i zaleti se da me udari. Čovjeku se boca Jack Danielsa rasprsnula na licu. Slatko moje sunce dobro gađa, mogla je lagano mene pogoditi. Ali nije. Slatko moje. Ovog drugog udarim šakom u glavu, i gurnem ga na pod. Pobjegli su. Onaj prvi je otišao ostavljajući trag krvi i viskija.
- Budale – kaže ona tihim glasom.
- Znam, ima ih svugdje. – primim ju za ruku i krenuli smo prema kolodvoru.
Bio je to najteži rastanak u mom životu. Grlio sam ju i grlio sve dok vlak nije krnuo, poljubio sam ju nekoliko puta, i dugo se zagledao u njene prekrase oči. Vlak je svirao da uđem, noge su mi bile ko od betona, jedva sam ih pomaknuo. Vlak je krenuo, gledo sam ju kroz prozor kako tužno sotji na kolodvoru. Lijepota moja, tamo stoji, suznih očiju. Kada mi je nestala iz vida, sjeo sam se tužno na naslonjač. Suzne oči su pustile jedu suzu, koja se vuče preko mog obraza, i ostavlja tračnicu tuge za sobom. Nekoliko mjeseci da ju nevidim? Da se ona sama vraća doma? Pokraj onih budala? Assouf je u meni rasto. Čežnja koja me razdirala. Šta ja mogu za nju učiniti tako daleko? Ništa, sasvim sam nemoćan i slab. Pokraj nje sam veliki čovjek. Bez nje samo sam jedan obični čupavac. Pokraj ljubbavi čežnja je osjećaj koji najviše pokreće ljude. Čežnja za njom i za njenim očima me natjerala na drastične mjere. Odlučio sam. Neće ona biti tamo sama! Pogledao sam u hodnik. Kondukter je prošao, svugdje je tama. Odem do vrata, povučem ručku za hitno kočenje, lupim se od zid zbog kočenja, u daljini čujem kako se ljudi deru. Otvaram vrata, iskačem van. Od tame nisam vidio da sam sletio u trnje. Krvavih ruku ja potrčim prema splitu. Nemam puno, bit ću tamo za nekih pola sata. Bol ne osjećam, umor ne osjećam. Samo assouf i ljubav. To je sve.
Dugački vlak se vuče preko tračnica, ponisito, brzo i važno. Sretan je što je vlak, i sretan je što ga nitko više neče zaustavljati. I ja sam sretan, jer krvavih ruku trčim dragoj u zagrljaj.
Sve zbog očiju Nere...
|
