|
Svi ti ljudi prolaze pokraj mene, bezizražajni, zauzeti i nezainteresirani. Prolaze sa svojim maskama, idu svojim maskama, samo hodaju i ne osvrću se na maske oko sebe. Pješaćim glavnim trgom promatrajući maske ljudske. Nekad me netko pogleda, odvratim smješkom a maska iskrivi svoj izraz lica u nešto što nalikuje na "Psihopatu jedan!". Meni preostaje samo da onda tužno odvratim pogled i da se nastavim čuditi tim ljudskim maskama.
Naravno ne nose svi maske. Niti jedno dijete ne nosi masku, a pokoji odrasli također. Vidim kako se neki mali gega uz svoju majku, dok ga ona drži za lijevu rukicu, a desnu je naravno zaslinio jer ju drži u ustima. Okrene se on prema meni i gleda me sa tim ogromnim okicama, bez pardona i bez srama, ja mu odvratim sa smješkom i on meni odvrati sa smješkom. Moram poći dalje, pa mu mahnem, on je sebi samo vratio ruku u usta i nastavio me gledati dok sam ja odlazio na pripreme.
Ulazim u veliki tgovački centar. Odlućio sam otići liftom na treći kat. Tamo imam pripreme za fakultet. Jedini sam u liftu pa se bacam u ralčite misli. Dok me lift vozi ja sam se zapitao zašto ljudi nose te maske. Šta navede čovjeka da nosi masku? Svi su nešto zabrinuti svi misle da će propasti svijet, da će izbiti ratovi i slično. Maske su tako dosadne. Maske su svugdje...
Ja budala nisam ni skužio da je lift išao dolje a ne gore, pa sam završio na katu -3. Parkiralište. Ulazi neki čelavi frajer u u skoj bijeloj majci (da pokaže mišiće) s nekim jeftinim natpisom, u trapericama i srebrnim (!) tenisicama. Za sobom vodi neku plavušicu, s kilom pudra, uskim trapericama i u štiklama visokim, po mojoj procjeni 15 cm, sad plus minus po nečijoj drugoj. Neki bi rekli da je ženska zgodna, no meni je preplastična. Nisam mogao skinuti pogled sa srebrnih tenisica od Čelavog. Kako netko može kupiti srebrne tenisice? Nisu sive, nisu bijele, nego srebrne, metalic srebrne. Ko platina. zašto čovjek hoda okolo kao budala? Čak marte bolje izgledaju na nekome neg srebrne tenisice. Da Čelavi ima kacigu, izgledo bi ko astronaut.
Zazvoni mu mobitel te on vadi neku pilu od ko zna koliko tisuća kuna, i priča na njemu, gledajući se u liftnom ogledalu. Čovjek je čelav pobogu, šta tu ima za gledat. Baš kad mi je postalo mučno od njih dvoje, izašli su. No miris nekog skupog parfema je ostao u liftu. Ženska je previše nabacala na sebe. napokon izlazim tamo di trebam.
Hodam hodnikom, koraci mi se ne čuju jer je tepih po podu. Ova tišina i neutralni miris učionica i hodnika me smiruje. Došao sam među prvima i odmaram se od parfema. Ljudi podcjenjuju neutralne mirise. Neutralan miris te ne odvrati od ničeg, nije smrad pa da se gadiš, a nije ni neki mimomiris da samo razmišljaš kako je slatko i nježno. Nema mirisa, neutralno je, možeš se prepustiti odmoru, ili radu ili bilo ćemu što hoćeš. Ništa te neće odvratit.
Ljudi lagano stižu dok ja razmišljam o neutralnom mirisu. Postaje mi lagano dosadno pa listam skripte. Malo čitam o europi srednjeg vijeka. Sjetim se opet maski. Te gadne maske.
- Hej ribice!- začuh ženski glas.
Podignem pogled i vidim Martinu, sa prekrasnim osmjehom. Nije maska. Napokon netko tko ne nosi masku. Odma me oraspoložilo.
- Bok, pa kak si?- pitam ja dok je ona vadila bilježnice i skripte.
- Super sam, a ti?-
Da počnem filozofirati o neutralnom mirisu i maskama? To nebi nimalo pomoglo. Samo bi joj se zgadio.
- Ma, dosađujem se. Gadne su subote kad moram na nastavu.-
- Da, imaš pravo...-
I upali smo u onaj dosadni razgovor. Koji ne vodi nikamo koji se vodi samo radi reda. Ti razgovori su katastrofalni. Priča se o vremenu i TV programu i slično. Zašto voditi neki razgovor samo radi pristojnosti? Uvijek imaš onaj osjećaj neugodnosti. A siguran sam da i druga strana ima taj osjećaj. I tako se vodi taj razgovor makar je svima neugodno. Čemu sve to?
Kad je ušao profesor, utihnuli smo i počeli smo pratiti nastavu. Naravno, ja nisam pratio nastavu. Ja sam samo razmišljao kakav li sam dojam ostavio na njoj. Vodili smo razgovor iz pristojnosti. Jesam li sad ispao nezainteresiran? Možda je to dobro a možda i nije. Prije smo vodili normalne razgovore. A sad ovaj. Šta li ona misli sad?
Kad je došao odmor, ona je otišla popušit jednu cigaretu, a ja negdje jesti. Izgubio sam se u labirintima trgovačkog centra, i kad sam našao na kraju neki Sandwich bar bio je preskup. Na kraju sam otišao u običnu pekaru i pojeo obično lisnato sa orasima.
Sati su prolazili, malo sam pratio, malo sam razmišljao o mom statusu kod nje. Da si popravim status, ubacivao sam šaljive komentare, malo na račun profesora, na račun teme koju obrađuje, malo na sebe. Najbolje šaljivđije se šale na svoj račun. To svi znaju. Tako sigurno popravljam status.
Bližio se sljedeći i zadnji odmor, za nekih 5 minuta. Poslje tok odmora imamo dva sata povijesti pa idemo doma. 5 minuta prije kraja ona mene pita:
- Očeš markirati sa mnom, pa da odemo na pivu?-
- Moram razmislit.- odgovorio sam instinktivno, mada je odluka pala čim me pitala da li negdje želim ići s njom. Treba biti oprezan s tim stvarima. Ne valja odma reći "DA!" jer ispadnem prenapaljen.
Kad nas je profesor poslao na odmor ona je počela oblačit jaknu.
- I? Jel ideš ribice?- pita ona.
Ribice? Ma idem svugdje ako me tako zove.
- Normalno da idem!- odgovrio sam i počeo se oblačit.
Spremio sam stvari u torbu i izašli smo. Hodali smo Vlaškom prema trgu, razgovarali o svemu i svačemu, kako nam je dosadno bilo i tako to. Objasnila mi je da ima vremena samo do sedam pa da ide s frendicama doma pa van. Odgovorio sam joj da mi ne smeta da mi je drago samo što smo sami na jedno vrijeme. Ona se nasmijala kao da se šalim, pa sam ja s njom da ispadne tako.
Tkalčićevom smo išli do pivovare i tamo smo naručili pive, a ja sam plaćao jer sam ranije izgubio neku okladu. Razgovarali smo o izlascima, koje fakultete želimo upisati, zašto njene frendice danas nisu došle na pripreme i slično. Vrijeme mi je brzo prolazilo, a ja sam se topio u njenoj lijepoti. Ima tako lijepe oči, i topim se u njima, pa prestanem slušat samo povremeno klimam s glavom da tako izgleda. Ovo nije maska. Ona nikad ne može biti maska. Popili smo po dvije pive, pa smo krenuli jer se bližilo vrijeme za njen odlazak. Dok smo se vraćali do trga ja sam ju nasmijavao i bilo nam je lijepo. Barem meni. Čekao sam s njom tramvaj, kad je stigao ja sam rekao da mi mora dati zagrljaj, svima to radim kad se razilazimo. Zašto bi ona bila iznimka? Ionako mogu iskoristiti da osjetim malo njene grudi na sebi.Dok smo bili zagrljeni osjetio sam njezin parfem,a i grudi. Da, tako se stavlja parfem, da se osjeti tek iz blizine, a ne da ti bude muka u liftu.
Možda je to bilo zbog parfema, možda zbog zagrljaja a možda i zbog pive. Stvarno ne znam. Ali osjećao sam se tako samouvjereno. Pa sam jednostavno reko šta mi je palo na pamet.
- Kad nam je već tako lijepo, ajmo produžit izlazak? S frendicama možeš ić svaki vikend van.- čim sam reko požalio sam ali šta je učinjeno učinjeno je.
Izgledala kado da se premišlja. Već sam osjetio hladan znoj na čelu kad je ona napokon pristala. Najprije sam mislio da se zeza, ali su se vrata tramvaja zatvorila bez da je na ušla.
- E pa, ajmo nda negdje na viski!- rekoh.
- Može!- odgovorila je ona, pa smo se vratili u Tkalčićevu da nađemo neko mjesto s dobrim viskijem. Kad smo sjeli naručili smo svako po Jack Daniels.
- Kako to da baš želiš studirati Japanistiku?- upita ona mene dok nam konobar stavlja čaše na stol.
- To je potpuno drugačija kultura od naše, potpuno se razlikuje od ovih zatupljenih faca ovdje.-
-Očeš reć da sam zatupljena?- upita me ona, jezik je stisla za zube da malo viri te nabaci smješak. Izgleda tako slatka kad to napravi.
- Ne ne želim reć da si zatupljena, želim reći da su drugi zatupljeni.-
- A zašto baš Japanski? Zašto ne ruski? I Rusija se prostire do one strane?-
- Da, al se Japanke pale na europske intelektualce, a svaki bi europljanin bar jednom u životu jebo zgodnu Japanku.
- Šta mi nismo dovoljno dobre?- upitala me ona, a smješak joj ne pada s lica. Ko da zna da se palim na to.
- Ma ne, al to je tak kod muškaraca. Samo jedanput jednu Japanku, nemora bit za stalno. Nego samo jedan jeb i doviđenja.
- Zanimljivo.- kaže ona.
- Da, zanimljivo.- kažem pa sam ispio svoj viski na eks.
- Mislila sam da ga nečeš pipnuti.- kaže mi Martina.
Kad smo ispili viskie, naručili smo dva martinia.
- Jel imaš kakvu curu?- pita me ona. Opa, nebi pitala da ju ne zanima. Jer ovo nije razgovor iz pristojnosti.
- Pa... ne. Nisam baš popularan kod cura.-
Nisam promislio tada kakav to utjecaj ostavljam. Ispadam nesikusan, nepoželjan, možda čak s homoseksualnim sklonostima, jer ak nemreš jedno prelaziš na drugo. A opet, možda joj se svidi moja iskrenost, i neiskusnost. Ona me može naučit. Vidjet ćemo kako će se razvit.
- Kako to?- upita me.
- A tako jednostavno, nisam poželjna roba. Dobar sam ovako za zajebanciju i šale. Inače kad ima izgleda da postane pikantno onda ona najedanput shvati kako nemože bez svog bivšeg ili kako joj je sladak moj prijatelj pa da ju upoznam s njim.- kažem u samozažaljevajućem tonu.
- Baš šteta, dobar si ti materijal. - kaže mi ona, a u meni nešto poskoći. Znaći sviđa joj se moja iskrenost.
- A nisi ni ti od loših jedinki. Kod Platona bi bila sigurno zlatna.-
Platon? Jesam li ja normalan? Hvala bogu samo se nasmijala. U sebi možda misli kako više nisam dobar materijal.
- A ti? Jel ti imaš nekog momka?- upitam ju, da skrenem s ovog lošeg poteza mada se bojim odgovora.
- Tu i tamo nekog.-
- Fuk frend, a?- kažem šaljivim tonom.
- Pa moglo bi se reć.-
Znaći opet ću biti samo smješni prijatelj. A šta sam si ja uopće umišljao? Tako smo razgovarali o prošlim vezama, pa malo o mojoj svirci o njenom plesu i tako u nedogled. Teme su se izmjenjivali kao valovi na obali, neka bi duže zapljusnula a neka bi samo slabašno namoćila pjesak. Povremeno bi joj se zadubio u oči. I ne izlazio dok me ona nebi nešto pitala. Kako sam muškarac nisam mogao odoliti da joj ne pogledam i malo niže. Nosila je crnu košulju kratkih rukava, ili možda zavrnutih, ne znam. Zakopčana taman do iznad grudi, tako da je imala fini ali ne prenapasni dekolte. Grudi su ostavljale dojam kao da im je tjesno u toj košulji pa su se snažno pritisnule na crni materijal. A možda je to i zbog grudnjaka. Mi muškarci to ne znamo. Barem mi neiskusni.
Kao što smo razgovore razmjenjivali, tako smo i pića. Poslje Martinia smo pili rakiju, Šljivovica. Pa pivo, potom jiuce vodku, pa pelincolu i do unedogled.
Kad mi se već malo vrtilo u glavi, predložio sam da odemo malo na svjež zrak da alkohol ispari. Ona je rekla da je to dobra ideja, platili smo i otišli.
- Di ćemo sad?- upitala me ona. Kako sam bio samouvjeren, možda zbog alkohola a moža i zbog toga što mi je više dopizdilo biti samo dobar frend svim curama odveo sam je u obližnji parkić, a prije toga kupio litru pive u plastičnoj ambalaži.
- Šta nisi reko da alkohol treba isparit iz nas?-
- Da, al treba i nešto uć u nas da ostane ista razina.- kažem sa smješkom, na taj račun smo se šalili dok nismo došli do neke klupice u parku koja nije bila zazueta.
Bila je to prva topla noć u godini, čovjek se osjeća oslobođen, od zime, jakni i unutarnjeg prostora. Dok je ona sjedila ja sam onjušio zrak, i osjetio miris procvalog lišća, nježan i slatkast. Pomislio sam kako bi to bio jako dobar parfem. Barem nama neiskusnima.
Od alkohola nam su se jezici odvezali i pričali smo intimnije teme. Osjećao sam kako se između nas stvara neka veza, prijateljska, možda i privlačna. Pričali smo o prvim ljubavima, prvim patnjama, koliko djece svako od nas želi o di želimo provesti starost. Dok smo pričali o patnjama uglavnom sam ja pričao, pa sam ispao kao neki pjesnik-patnik što i jesam, ali ona zasad to nemora znati.
Napokon smo zašutili. Čula se samo rika od skupine sa susjedne klupice, dok nas je blago obavijala svjetlost javne rasvjete. Topla i uspavljujuća. Okrenuo sam se prema njoj, i naši pogledi su se sreli. U tom trenutku sam zaboravio na sve kalkulacie šta da radim, šta da ne radim, kakav dojam ću ostaviti. Samo sam vidio te oči. Njene prekasne oči. U duši mi se javila tuga za starim danima, dok nisam znao za ljubavne patnje, dok mi je nemoguće bilo dohvatljivo prstima, život je bio dječij san. Tu tugu sam morao utopiti u njezinim usnama. Nešto mi je to reklo. I ja sam to učinio. Bilo je preljepo. Nisam odma koristio jezik, jer nisam znao dali sam učinio nešto što smijem. Prvo je ona progurala jezik, pa sam ja sljedio nju. Ne znam koliko je vremena prošlo, dok smo bili tako. Nakon nekog vremena sam osjetio njezinu ruku na mom vratu. tako topla i nježna. Ta ruka je izsisala tugu iz mene. Kao da nikad nisam patio u životu. Šta sve može, jedna obična ruka. Kad smo se napokon odvojili samo smo se pogledali. U isto vrijeme smo se nasmijali.
- Oprosti.- rekao sam.
- Nema veze, bilo je lijepo. Hoćemo negdje otići gdje nema toliko ljudi?- upitala je, a meni je bilo drago i počeo mi se lagano dizati.
Počeo sam razmišljati di bi mogli biti sami, ali šta god bi mi palo na um bilo bi previše ljudi u blizini. Takov velik grad, a dvoje ljudi nemože biti samo nigjde.
- Hotel?- priupitao sam.
Glasno se nasmijala
- Odkud nama para za hotel?-
Da, odkud nam para? Jebeni viski! Sve mi pare odu na to!
Sjetio sam se svog prijatelja- studenta sa Hvara, tu ima neki skromni stan. Dovoljan za jednog studenta. Ako je on vani možemo se skrpat unutra. kad sam ga nazvao i objasnio mu u kakvoj sam situaciji, reko je da će otić curi ili tako nešto i da će mi kljuć ostavit ispod vaze sa cvijećem na ulazu u zgradu. Kad sam se vratio i rekao to Martini, prvo je malo razmišljala o toma pa na kraju pristala. Dok smo se vozili tramvajem, ja sam Martini objašnjavao zašto mi je posudio cijeli stan. Rekao sam da su takva muška prijateljstva, kad je jedan u strastvenoj situaciji drugi će mu pomoći, jer zna kako je muškarcu kada ga obavija strast. Nekoliko puta smo se poljubili, pa izašli na stanici. Trebali smo prijeći cestu, i proći kroz neki haustor. S druge strane haustora je bio neki vrt, a oko vrta razna vrata, već izlizana i klimava osvjetljena vanjskom rasvjetom. Na ulazu je bilo nekih15 vaza, od neke babe što živi u prizemlju. Srećom sam pogodio iz treće, pa smo brzo ušli u stan. Bio je malen, sa jednom dnevnom koje je ujedino i kuhinja te spavaćom sobom.
Odlućili smo se za spavaću sobu. Sastojala se od kreveta, radnog stola i raznih klimavih polica kućne radinosti. Obavio sam je rukama oko struka, i počeo ljubiti. Jezici su nam se isprepletali, dok je strast rasla. Počeo sam je lagano svlačit, prvo košulju, gumb po gumb dok mi se u međuvremenu skrutio. „Nema šta, ima bombastično tijelo“ pomislio sam. Ona mi je skinunla majcu i vidilo se po njenim očima da je iznenađena. Nije valjda očekivalo da će to barem na nešto slićiti. Ne mogu reći sad da sam Apolon, ali ne izgledam ko krme. Lagane pločice su skrivene ispod majice. Kao kad zagrizeš u čokoladu i shvatiš da je iznutra nugat.
Dok sam ju ljubio lagano sam joj odkopčavao hlače. Skinuo ih, malo nespretno, ali uspjeo sam. kada sam ju vidio tako u donjem rublju, samo što mi nije puko. Tako lijepo oblikovano tijelo nisam davno vidjeo.Imala je tamnocrveni grudnjak s odgovarajućim gaćicama. Počela mi je ljubiti prsa, dok mi je odkopčavala traperice. Kad i he je skinula, nisam vidio ali mislim, da je opet bila iznenađena. Ne zbog veličine, nego zbog ukrućenosti. Valjda nije odmah očekivala šator. A nije ni tako strašno izgledalo, iskupio sam se zato što su to bile bokserice koje su usko uz tijelo pripijene. Pa mi je guza dobro ispala.
Legli smo na kravet pa sam joj skinuo grudnjak. Počeo sam joj ljubiti vrati i lagano jezikom kliznuo do grudi, malo ih lizao, cuclao i grickao, potom sam se vratio do ušiu i tamo malo grickao. Čuo sam da se to nekim ljudima sviđa, a ona se nije bunila. Okrenula me na leđa i nadvila se nad mene. Osjećao sam užasan svrbež u glaviću. Svrbež napaljenosti. "Samo što ne puca" mislio sam. Stavila mi je ruke u bokserice, i vrući ud mi obavila svojim dlanom. Pomicala ga je gore dole, dok sam ja gubio svoju pamet.
- Odlična si, samo da ne svršim prerano - kažem i odma se pokajem, tko se još šali prilikom predigre?
- A znam šta radim.- odgovorila mi je.
Kada sam osjetio da mi orgazam napokon stiže, okrenuo sam ju na leđa.
- Sad sam ja na redu. - kažem.
Počeo sam opet lizati grudi, spustio sam lijevu ruku do njenih gačica, raširio joj noge. Prstima sam joj plesao po rubu, obilazio centar a nisam zabijao. Da podignem napetost. Dahćala je, i primila me za kosu. To je bio valjda znak daj lupi ga više, a možda samo i nesvjesna reakcija. Skinuo sam joj gaćice i otkrila mi je vlažni otvor, znak da sam dobro odradio svojo posao. Počnem jezikom isto tako plesati oko ruba. napetost i dalje raste. Potom sam krenuo na konkretni posao, lizao, cuclao i šta sve ne, stenjala je, govorila "Još!" i "To!".
Uživao sam. Nikad to nisam radio sa ovako zgodnom curom. Kakva li me to sreća snašla?
Nakon nekoliko trenutaka sam se digao, ona isto i počela mi cuclati pimpek. Ponekad lizala, pa glavić grickala pa nakratko drkala.
- Jel ti se sviđa?- upitala me.
- Aaaggg.. da- odgovorio sam jedva - fakat si odlična, odlična ženska.
- Zlatna kod Platona, a?-
- I više od toga.- jebemu, zapamtila je taj baksuz.
Prestala je s obradom, i rekla da sam sad ja na redu da radim. Legla ispred mene i raširila noge. Tu je stajala u svoj lijepoti. Bez cenzure, gola, istinita. Zacijelo je sva zemaljska lijepota skupljena je u tu ženu. Naravno, moram ju slušati, pa sam krenuo na posao.
Stavio sam ga lagano, bila je dosta vlažna pa je lagano klizao. Bila je topla i uska. malo sam joj više raširio noge i gurnuo ga do kraja. Gurao sam naprijed-natrag svoj pimpek, ona je stenjala a ja uživao. Zapravo mislim da smo oboje uživali. Stao sam i izvadio ga, okrenuo ju i počeo prašit iz Doggy Style-a. Ne znam koliko smo vremena proveli tako, bili smo znojni, naša tijela pripijena jedno uz drugo, stala je i rekla ja da legnem, kad sam legao zajahala me. Dok smo tako bili, nekoliko puta smo se poljubili, skroz sam ju stisnuo uz sebe. želo sam da samo bude sa mnom u ovom trenutku. Oboje smo stenjali glasno, ja sam joj rukama prelazio preko grudi, nogu, leđa, guzice. Gdje god sam mogao. Morao sam što više upiti od ovog savršenstva.
Stao sam podigao ju, otišao do stola sve srušio s njega i nastavo u nju zabijati pimpek. Išlo je to, morao sam odgađati orgazam i začudo sam uspio, valjda sam se dobro ufurao. Stalno se čuje "To!", "Jooš", "Brže!". Gledam ju oznojenu sam zatvorenim očima, spustim pogled igledam kako ritmički ulazim i zlazim iz nje. Ima tako dobru pičku.
- Svršavam- sam rekao, a koliko je ona vrištila činilo mi se da i ona svršava. Privukao sam ju skroz do sebe, stisnuo ga unutra najviše što može i svršavao. Možda to nisam trebao napraviti, možda, ne znam.
Ležali smo u krevetu, odmarajući se. Gledao sam na stol koji je bio neuredan zbog naše akcije. "Ubit će me" pomislio sam "ma popsremit ću mu ja to". Naravno to je bila laž, ali samo da sebe utješim.
Pogledam ju a ona mi se nasmješi, poljubi me i kaže da je bilo super.
- Znam - odgovorio sam - nisi normalna, najbolji seks koji sam ikad imao.-
Ona se samo nasmješila, nije rekla ništa. Ova tišina sad je tako spokojna, ne spava mi se. Baš zbog idiličnosti ovog trenutka nebi mogao zaspati. Koliko god bio umoran. Mišljenje sviju je da tišina smiruje i da čovjek lagano roni u san. Mislim da je sasvim suprotno. Toliko je rijetka tišina i idiličnost, pa bolje je onda uživati u njoj. Buka se događa konstanto, pa ne primjetimo toliko, ali ona je tu. Koliko je rijetka tišina, da ona odjekuje glasno ovim trenutkom. Ali tišina je kao balon u koji se puše i puše sve dok ne pukne. Ovaj balon je također pukao.
- Da se spremimo i krenemo?- upitala je Martina.
- Može - rekao sam tužnog izraza lica.
- Šta je? Šta je bilo? - iznenađeno upita ona.
- Ništa, samo je balon tišine pukao.-
- A jesi lud... - rekla je uz smjeh.
Da, lud...
Otpratio sam ju do Črnomerca. U tramvaju je ispitivala neke stvari o meni. Odkud mi pločice, kako mi je bilo, koji detalju su mi se dojmili, a ja sam uredno odgovarao. Bio je samo neki klošar u tramvaju, koji se nagnuo duboko dolje do koljena, glasno hrčići tako da nismo morali biti tihi.
Otpratio samju do busa, ona je popušila još jednu cigaretu prije nego što ušla u bus, poljubila me, rekla je da joj je bila odlična večer i da se čujemo. Kad je bus krenuo ja sam lagano otišao do Dugavskog busa. On će me odvesti do Savskog mosta pa ću tamo presjesti na svoj bus.
Kad je bus krenuo, promatrao sam svjetla vani. Kao galaksije. Samo prolaze pokraj mene. Pojave se, budu kratko i nestanu pa dođe novo svjetlo, lijepše, nekad ružnije, nekad manje, nekad veće. Svijetla. Svijetla, baš kao ljubav.
Pojavila se nova praznina u meni, u koju se potom nalila tuga. Znao sam šta sam za nju. Ja sam samo jedno svijetlo što je bilo pa prošlo. I doći će neko novo svjetlo. Ljepše, bolje, snažnije. Ali, hoće li svjetliti kao mojim žarom? Više mi je dosadilo biti usamljenik. Prijatelji mi kažu "Pa imaš nas! Imaš prijatelje". To mi govore ljudi koji su sad u nečijem zagrljaju.
Ona na svojim ramenima nosi ljepotu zemaljsku, jesam li ja nje uopće vrijedan? Ona treba nekog tko će joj pomoći nositi tu ljepotu svjeta. Moje slabašne ruke tu nemogu pomoći. One služe samo da padaju stihovi i stranice neispričanih priča. Mada bi ja nosio s njom tu ljepotu. Pa makar i prestao pisati, da se odreknem jedinog što imam, samo da mogu patiti za nju, pa da zaboravim patnju kad mi se nasmješi i stisne jezik za zube pa on lagano viri. Ona tad izgleda tako nestašno i saltko.
Možda sam ja za nju bio samo jebač, samo zezancija. ali kad je ona meni onom rukom izsisala tugu tamo u parkiću, ulila je svoju ljepotu. Na trenutak sam bio vrijedan nje. I zadnji trunci te ljepote što teku ovim žilama će me inspirirati možda za pjesmu ili dvije, možda za koju stranicu novele i to je to. Ostat će nepročitano, skupljat će prašinu u nekoj ladici. Pa zar ljepota tako završi?
Izašao sam na svojoj stanici i krenuo prema stajalištu autobusa, ponegdje zvan i Savksi most.
Kroz glavu mi prolaze trenutci koje sam proveo s njom. Jedini koje ću provesti s njom. Imat će nekog drugog, u kojeg će sezaljubiti i predati. A ja? Ja ću se i dalje sjećati tog kratkog tenutka kada sam bio jedno s ljepotom zemaljskom.
Možda samo razmišljam prenegativno. Možda joj se baš i sviđam. Možda je ona jedva čekala da provede jedan izlazak sa mnom, pa da se to razvije u strasvstveni sex. Ali čisto sumnjam. Ipak sam ja onaj neiskusni, nepoželjni. Sve je to prekriveno maglom budućnosti, pa treba čekati i vidjeti.
Poprilično sam siguran da je meni bilo zeleno na pješačkom prijelazu. Možda čak i nije. Ipak je subota navečer, vozači se napiju pa voze divljački, pješaci se napiju pa hodaju divljački. Ne znam tko je bio kriv. Znam da me udario velikom brzinom. Dobro sam zapamtio auto. Opel Astra, vjerovatno 95-og godišta, bijeli. Premda je vozio brzo, od trenutka kad mi je udario noge, do trenutka kad mi je lice udarilo u vjetrobran prošlo je dosta vremena, bar meni. Izvana je to vjerovatno izgledalo jako brzo.
Dok sam tako išao prema vjetrobranu točno sam znao koji dio lica će mi smrskat vjetroban, odnosno kojim dijelom lica ću smrskati vjetroban. Kad sam udario liejvom stranom lica u vjetrobran, napukao je ali od brzine mi je digao slomljene noge i ja sam napravio bezživotni salto iznad auta. Izgledalo je kao da sam ga preskočio.
Ležim na leđama, čujem vrisak neke žene u daljini, cviljenje kočnica. Osjećam kako su mi noge smrskane od siline udarca, ali ne mogu micati pogled. Vjerovatno zbog krhotie stakla u licu. Uperen je tamo gore u nebo. Vidim zvjezdano nebo samo s desnim okom, kako tužno. Od pada na beton sam slomio ruke. Vjerovatno je pad na beton kriv i zato što mi je na zatiljku glava napukla, dalo bi se to sašiti. Vjerovatno.
Moje svjetlo se lagano gasi. I da ga ona želi opet vidjeti, naletit će samo na ugašenu žarulju. Gasim se. Dok ležim u svojoj lokvi krvi, slomljenih kostiju, glave spremne za šivanje iz koje teče krv, dok su me ljudi obljetali shvatio sam nešto. Dovoljan je bio pogled desnog oka, koji je bio bez krhotine stakla i krvi da shvatim nešto. Da od zemaljske ljepote nisam primjetio onu nebesku.
|
