Ptice glasno cvrkuću u daljini. Čuju se samo ptice i šum lišća koji se lagano savija na vjetru. Sve je tako mirno. Kao da je svijet lišen velikog bremena, pa sad uzdiše. Kako idilično. Sve je tako tiho. Nema brujanja pila, šum automobila, niti tupi udarci čekića od drvo. Nikad nisam čuo glasniju tišinu.
Gledam Rastafarijanca kako si briše ruke na obljižnjem susjedovom grmu. Da ga sad vidi susjed, najvjerovatnije bi vadio zračnicu i počeo pucati okolo. Svi smo ga mrzili u ulici. Sad ga samo ja mrzim... Rasta ima izraz gađenja na licu, ne znam dali je zbog plave krvi na njegovim rukama ili zbog širećeg smrada lešine od žabe, što se lagano grije na vrućem betonu ulice. Smrad je nepodnošljiv. Želudac mi se diže, ali ne znam da li je zbog lešine ili zbog međuzvjezdanog putovanja kroz koji sam prošao (tako sam ga nazvao jer ne znam kako bi drugačije, podsjetilo me na neku seriju sa TV-a).
Rasta mi prilazi, ruke su mu još lagano plave od krvi, obrisao ih je najbolje što može ali nije pomoglo. Začudo ima veseo izraz lica, i primjetio sam njegove velike smeđe oči. Šire pozitivnu energiju čak i ovakvoj situaciji.
- Malo krvariš.- kaže mi on, uz dosta dobar hrvatski smijem dodati. Kad je malo prije progovorio čuo se jači naglasak. Opipam si još jedanput ranu, nije tako strašno, samo sam se malo ogrebao.
- Ma nije niš, nego, jesi ti u redu?- upitam ga.
- Ja? Ok! imaš sreće što sam naišao! - kaže mi on. I ja se tak zapravo pitam. Odkud ovjde rastafarijanac kad ostatak svijeta "spava"? I nije mi jasno kako me spasio kad sam bio u uredu onog bradonje?
- Ovaj, nešto me tu zbunjuje. - kažem mu.
- What? - upita on na engleskom. Čudan frajer nema što.
- Kako si me spasio ako sam bio u uredu? -
Odejdanput je poprimio zbunjen izraz lica koji mi govori "Koji ti je? Jesi li ti malo lud?"
- I see, još si pod šok! - kaže mi on utješno. I pomaže mi da ustanem, primio me za lakat uz dosta čvrst stisak uz koji sam skoro poletio gore kad me povukao.
- Nisam ja pod šokom. Kad me pogodio laser, bio sam prvo u nekoj prostoriji punoj gumbića a onda sam bio u uredu kod bradonje, pa sam se probudio tu na betonu.-
- Kad sam arive, ti si lebdio zrak! Sa lightom od frog do tebih očiju!- valjda je htjeo reći tvojih očiju.
- Ali dobro se sjećam da sam bio u uredu! -
- Normalno, kad je mindtrick!- Kaže mi on veselo. Pogledavajući okolo, kao da ga netko prati.
To što govori ima dosta smisla, žaba je vjerovatno slala te slike u moj mozak.
- Čemu služi uopće ta žaba? - upitam ga.
- I have no pojma. Listen, ajmo u kuću neku.- kaže mi on još gledajući okolo.
- U redu, moja kuća je odma tu izma mene! - i krenem prema njoj. Ona me opet povuće za lakat, i vuko me u moju vlastitu kuću. Kad smo ušli unutra prvo što je rekao bilo je, "Pa odvjde isto lebde!", pa je brzo otišao do prozora, sakrio se iza zavjese i buljio van.
- Odkud ti ovjde u ovoj zemlji? kako to da si ovjde? - upitam ga.
- Ja bio kod frienda, Marin, znaš? - ovo zadnje je bilo rečeno kao "Znaš ga?".
- Ne znam ga, kako to da ti ne lebdiš? - upitam ga.
- A ti? Kako ti ne lebdiš? - uzvrati on, ne mičeći pogled s ulice.
Dobro pitanje, na koji nisam imao odgovor, kao zacijelo što on nije imao odgovor.
- Prespavao sam kod Marin`s, kad sam waked up svi su lebdjeli, odlučim leave, i čujem iskre i vidim you i frog i light pa sam zaklala frog. - pogled mu se ne miče s ulice.
- Šta gledaš tamo vani? Šta ima tamo? - pitam ga.
- For now ništa, ali bojim da se ne vrate. Maybe ih pošalju još.- kaže mi on, napokon se okrenuo prema meni sa osmjehom.
- Ja sam Bob! A you? -
- Ja sam, ja sam... - bit će da mi se od međuzvjezdanog putovanja pomutio um - Antonijo, ne...- koji Antonijo sad? - Ja sam Damir.- da to mi je ime!
Zbunjeno me pogleda, pa napravi kretnju rukom kao "Drago mi je što smo se upoznali".
- Ti si sa Jamajke?- upitam ga.
- Ne, moj otac je, a mother mi je Hrvatica. -
- Čekaj di si odrastao? - upitam ga, jer pomalo stvari s njim nemaju smilsa!
- Here u Zagreb. Mother i ja živim u Zagreb. Moj otac radi u Rijeka.
- Odkud ti onda naglasak? - nekako se i nisam toliko čudio koliko bi trebao, je li se danas išta normalno desilo?
- A dobro, neam zapravo naglasak, to koristim oko trebica, padaju na strance! - kaže on odjedanput kroz tečni hrvatski. Koliko može biti tečan uz "slang".
- Da, kužim, ovaj, ne moraš govorit s naglaskom dok sam ja tu. Jel može tak? - pitam ga, i nije mi bila lijepa zamisao da on koristi naglasak samo kad zavodi nekog a posljednih pola sata mi se obraćao sa naglaskom.
- Ma nea problema - "hvala Bogu!" pomislim.
Osjetim neko žuljanje u džepu, i izvadim čudno oblikovan kamen, izgledao kao neki relikvij iz stare Inke.
- Šta ti je to?- upita me.
- To sam pokupio dok sam bio u sobi s gumbićima. - kažem mu, bez da podignem pogled s kamena. Nisam ni morao, osjetio sam na sebi njegov zbunjeni pogled. "bar mi se ne obraća s naglaskom." pomislim.
- Izgleda kao nešto staro. - reče mi Bob.
- Pa da. Brijem da je iz Inke, kao da sam vidio na nekom dokumentarcu.
Ispružim mu kamen. On ga pogleda sa svih strana. Okrugli kamen, po čijim se rubovima šire kamene zrake. na sredini je bilo pospano lice, sa polusklopljenim očima, širokim nosom a dio oko usta je bio dosta oštečen.
- Ovo sigurno vrijedi pu... - Bob je stao usred rečenice, gledajući kroz prozor, ozbiljna lica.
- Šta je? Bob šta si vid...-
Kad sam ja pogledao korz prozor isto sam ostao bez riječi, nisam bio smrknut nego iznenađen. Mada nisam trebao bit iznenađen, jer Bob je rekao da će ih možda još poslati...
Post je objavljen 05.04.2007. u 16:38 sati.