Circle of Snakes

Ne znam o čemu da pišem. Mislim, imam ideje za sljedeći nastavak pripovijetke ali ne da mi se to pisati ovako kasno. To ću vam ovih dana šiknuti tako da možete uživati u blagodatima mojih dijela (yea right!). Eto ga, rođendane sam proslavio (i to 2 puta i još su neka slavlja na vidiku), mamurluk me pere i tako to. No, kako ovo nije prosječni blog di se piše o kupovini kruha i neimaštini tampona, bubnut ću prvu temu koja mi padne na pamet. I šta li mi prvo pada na pamet? Meni sad prolaze kroz glavu. Moj buraz trenutačno na prvom izlasku svog života, starci su ga zvali da vide kak je pa je ispalo da se skrivaju u nekoj zgradi od nekih likova što su ih napali, i pogodili neku curu kamenon u glavu. Ostatak je sav zbunjen, tako da sad moji starci lete po njih. I ja nemrem vjerovati koliko seže ta ljudska glupost. Čemu sad to nasilje? Kvartovsko nasilje... Jebo ja njima svima mater, svako ko je ponosan na svoj kvart je impotentan zaljubljenik u rođenu majku. Pederi glupi, neka skinu svoje usne sa pivskih vratova i okrenu se neštu što vrijedi u životu a ne krvariti zbog betona. Betona ljudi moji! I šta mi (iliti ja, ne vjerujem da je previše ljudi na mojoj strani, jer su svi ponosni na svoj kvart) možemo učinuti protiv toga? Ništa, jer ću i na kraju najviše nastradati. Hjoooj, šta bi dao da neki naiđe na ovaj blog! Za svaki slučaj: Odi si prstenjačit mamu svoju, jer s kitom nemreš, tada ti se ne tješi kod susjede nego kod poštara a sestra ti se prodaje za prazne plastične boca da može dobit pare za ambalažu!
No dosta negativnih energija, sve će se pozitivno svršit. Uglavnom sjetih da sam pročito dosta dojmljivu knjigu. "Mobitel" - Stephen King. Onako, dosta sam bio skeptičan, jer je amerikanac. Svi mi znamo da amerikanci pišu samo bestsellere a bestselleri imaju samo radnju, nemaju dušu. Jebiga, moram priznati da je ova isto takva, ali samo na početku. Dosta me razočarao, jer ipak je to kao Stephen King, poznati pisac po kojim je knjigama snimljeno gro filmova. Ovo djelo je puno zagrada, digresija (nepotrebnih dakako, normalne digresije su potrebne svakom djelu). Recimo situacija di prolazi neko vozilo. Na jednoj stranici piše kako on prolazi, 5 stranica kasnije se spominje vozilo a u zagradi je napisao da ima roza natpis na sebi. Reko, ajd dobro, možda će biti potrebno kasnije. Otrpilike 300 stranica kasnije se nije niti spomenulo vozilo a kamoli njegov natpis. Šta nije odmah mogao napisati da vozilo ima roza natpis? To mi se dosta neprofesionalno čini. Ali kasnije me oduševilo, i uspjelo je pobuditi neke emocije. Što je dosad jedino uspjeo Murakami sa svojom knjigom "Tvrdokuhana zemlja čudesa i kraj svijeta". E da, to su bila vremena, kad sam čitao tu knjigu od Murakamia točno se na nekim scenama osjeti ona potreba ljudska za preživljavanjem, onaj strah i očaj kad čovjek oče ostati na životu, ljubiti i patiti... Hjoooj, ta scena u knjižnici kad lubanja svijetli... Ma zanjeo sam se. Vratimo se Kingu, na kraju se gospodin King dokazao kao dobar pisac. Ali tema nije ni tako loša. Jedan impuls je preko mobitela učinio sve ljude ludima. Počinju se ubijati, klati, krasti i slično. Oni koji nisu imali mobitele ili slično su ostali normalni i moraju preživjeti. Jako dobra knjiga, i na kraju mogu reći da ju vam preporučujem. Al čim pišem o nekoj knjizi razumije se da ju preporučujem, jer piše msam o knjigama kojie su mi se svidjele. Ima 364 stranice što će neke prestrašiti, ali isplati se pričitati knjiu, bar zbog iznenađujućeg kraja... No ne odajem niš od priče. Čitajte!
Evo, za nekog ko ne zna o čemu bi piso, dobro sam izbacio iz sebe. Živjeli mi svi i ostanite čistih tabana!

Eto ga, danas navrših 18. rođendan! Od sad smijem legalno pit, pušit (makar ne pušim, ali smijem sad!) i ići u kurvarluke. To je najbitnije, za ostalo ćemo vidjet :) Uglavnom, vidiš ti to, prođe to brzo. Biografiju neću pisati ko prošli put, nea smisla em se meni neda i em si je vi možete pročitati u arhivi.
Normalno da ću slavit. Starci imaju puno povjerenja u mene, nakon prošlogodišnje katastrofe oni opet meni kažu da mogu slavit doma! Jako dobri roditelji. "Prošlogodišnje katastrofe?" pitate se! Da, bio sam se poprilično napio (a na greškama se uči tako da ništa neće biti takvog ove godine) i da, nešto me Žuljalo (hehe, oni koji su bili na tulumu skužit će foru...).
Pogledam natrag, da analiziram prošlu godinu. Gledam šta li je sve bilo: propušteni maturalac (s pravom sam ga propustio), dva propala benda, puno novih prijatelja, ali i pokoji manje. Da, bilo je uspona i padova. Pa sam sada takav kakav jesam. Dobre volje! Da, stvarno sam zadovoljan sa životom. Pazite, i prošlogodišnji propusti su ovogodišnji dobitci! Propustio sam maturalac, ali zato idem na maturalnu večeru na Rab (i to tri dana), novi bend u kojem mi je super, jer sviramo pjesme od najdražeg mi Rammsteina! Ide meni uzbrdo! Prijatelja imam toliko da mi mobitel svira točno svake minute sa čestitkama i to već nekih sat vremena! Neam više para da odgovorim na sve te poruke.
Naravno dobio sam već i prve darove. Mogu reći da imam super obitelj, čitaju me ko što ja čitam knjigu. Probudim se ja prije pola sata, i na stolu u dnevnom vidim lijepo zapakiran dar. Toliko lijepo zapakiran da ti je žao trgati. Trebalo mi je tri minute da ga ispakiram a da ništa ne strgam! I otvorim ja to napokon i vidim dvije knjige (a šta bi li ja drugo dobio?). Jenda od Buraza i jenda od Staraca. Idem prvo prolistati onu tanju. "Izabrana djela"-Dobriša Cesarić. Unutra stoji posveta "Sve najbolje za osamneasti rođendan od brata Ante". Mislim si "Neće više biti fajtova buraz!". Oduševljen sam, izdanje Matice hrvatske, čim je njihovo izdanje knjiga je visokokvalitetna. Tvrdi uvez, rijetke slike pisca i slično. Prekrasno. Uz Tina Ujevića najviše volim čitati Cesarića, Kovačića i Šimića. No dobro. Prolistam si ja tu i odličim prolistati deblju knjigu. "Izabrane Pjesme I"- Tin Ujević. Unutra posveta "Mi smo uvijek tu, mama i tata" što me normalno odma raspekmezilo. Stvarno imam super roditelje! Ova knjiga je odlična. Ima nekoliko kompletnih zbirki (uključujući moju najdražu Kolajnu), i izabrana dijela iz drugih zbirki. Normalno tu je tvrdi uvez, rijetke slike i slično. Ipak je to Matica hrvatska.
Eto, idem dalje. Stari se. Već vidim prve bore u ogledalu. Zato moram danas negdje otić na zatezanje lica, čisto preventivno. Ipak ne, pa nisam Vlatka Pokos!

Ostanite mi lijepi, zdravi i pametni (ja znam da jesam, oujea)!

Nekako sam potaknut da pišem o knjigama koje su mi se dojmile. Tako sam odlučio pisati o jednoj knjizi koju sam posudio jer mi je u djeliću sekunde prošla kroz glavu. Naime, skinuo sam si igru (za komp) zvana "The Call of Cthuhlu". Igra mi se svidjela, te sam upisao njen naziv u Wikipediu. Tamo sam saznao da se temelji na "Cthuhlu mitologiji", koju je osmislio Howard Phillips Lovecraft, možda najpoznatiji pisac horrora. Tako sam čitao malo o toj mitologiji i skužio da je ona vrlo detaljna i široka. Ono što je Tolkien u svijetu fantazije, to je Lovecraft u svijetu horrora. Dobro, otada je prošlo možda 4 ili 5 mjeseca, i ja prošli tjedan vraćam lektiru i u tom trenutku mi kroz glavu prođe ime "Lovecraft". Reko, zašto ne? Pitao sam tetu knjižničarku šta li imaju od njega i ona mi je donjela jednu knjigu. "Planine ludila" piše na korici. Posudio sam si i pročitao u jednom dahu! Svaka čast! Čudno kako je on to uspjeo, jer dosta sam znao o toj mitologiji, puno njenih mitskih bića i otalog, ali me ta knjiiga opet držala napetim! Svaka čast, još jednom.
Radnja se odvija na Antarktiku. Skupina istraživača je otišla tamo da radi geoloških istraživanja. Sve se činilo kao jedna najobičnija ekspedicija, ma čak i dosadnom. Međutim, oni su nakon nekog vremena našli neko novo gorje, gorje što nije bilo otkriveno dosad. Čudno je što su jako visoka, izračunali su da je najniži vrh od nekih 9200 metara! Još čudnije što vrhovi nisu prekriveni snjegom! Reko di češ bolje od ovog! Kad oni nalete na misteriozne fosile nekih bića što ne mogu propisati ničemu što je prirodi znano! Reko si ne može bolje od ovog! Ali ne, može naravno. Dvoje njih odluči zrakoplovom prijeći planine, da vide šta li je s druge strane. Kad ono...
To prepuštam vama. Stvarno, svako novo poglavlje krije novo iznenađenje. Moram priznati da sam mislio da neće biti strašna, mislim ipak je to knjiga. Naravno opet sam se prevario. Zadnja tri poglavlja sam čitao sam u sobi od nekih pola 12, a svi su u kući spavali. Bilo je trenutaka kada sam pomislio "o-o". Da, obožavam knjige i Bog ih blagoslovio!
Sad nekima je možda poznato naslov "Call of Cthuhlu". Vjerovatno od Metallice, jer dosta njihovih članova (i bivših isadašnjih) su ludi za Lovecraftovim knjigama. Zapravo su napisali dvije po toj mitologiji. Ova već spomenuta i "The thing that should not be". Inače, stvar što nebi trebala postojati se pojavljuje u Planinama ludila.
Eto ne znam šta bi još napisao osim, čitajte! Stvarno preporučujem svima koji žele pročitati štivo di se ne moraju probijati kroz filozofije, a da im je jako zanimljiva. Ko je zainteresiran za Lovecraftova dijela ima ih na ovom linku (sve je na engleskom, al tek toliko da vidite kako je): http://www.templeofdagon.com/lovecraft-archive/
Inače tu imate i ilustracija, priča, vijesti isvega ostalog vezano uz Lovecrafta, a naravno tu je i Wikipedia. Eto ga, koga zanima trk u knjižnicu, koga ne šta vam ja mogu?

Ajde ostanite mi lijepi, zdravi i pametni do sljedećeg čitanja!



Howard Phillips Lovecraft - da, čudan je bio...

Gdje vodi ovaj drum?
Blatnjav,
kamenit i krvavih nogu?

Kad je zvijezda vodilja tako
daleka!
Izgara, sasvim izgara

A sjati nikad nije znala.
Već
drugom nebu sunce bila

Gdje vodi ovaj drum?

Niz dugačak bijeli hodnik, bez ikakvih ukrasa, slika, vetrina, tepiha isličnoga hoda brzim korakom neki službeni lik. U crnom odjelu, bradat, i ponešto proćelav. Hoda on tako vrlo zadovoljan, cipele mu lupaju od bijele pločice a koraci mu odjekuju praznim hodnikom. U lijevoj ruci drži aktovku s kojom maše naprijed, nazad. Od sreće bi najrađe i nju bacio na kraj hodnika, neka ga ona čeka dok on ne dođe tamo. Ali ne smije, pozicija mu naređuje da se drži profesionalno u ovoj situaciji. U lijevoj ruci drži bijelu šalicu iz koje se puši dim svježe skuhane kave. Jedva je čekao da se zavali u svom uredu i uživa u njoj. Još uvijek ne može vjerovati, puni uspjeh. Koliko god svima oko sebe samouvjereno tupio da njegov plan nemože poći po zlu, itekako se iznojio prošle noći. Ali zato je sljedilo prekrasno jutro. Mislima mu se vrte dvije riječi, puni uspjeh!
Došao je do kraja hodnika, spustio aktvoku na pod, pri čemu se nasmješio jer se sjetio scene bacanje aktovke. Izvadi karticu i ugura ju u procjep pokraj vrata. Nakon nekog vremena je ukucao neke brojke, našto se iznad malog procjepa iz zida pojavio mali skener točno veličine ljudskoga oka. On se lijepo namjesti, pričeka koji trenutak dok ga ne skeniraju. Sačeka malo i otvore mu se vrata. "Svako jutro ista priča" pomisli on.
Ured mu je bio totalna suprotnost na hodnik. Dok je ovaj bio sav bijel i sterilan bez ikakvog života, njegov ured je bio topao, udoban gotovo kao dom. Sav u smeđem, a čim uđe s lijeve strane pozdravlja ga polica sa dragim mu knjigama. Bilo je tu ponešto službenih, ono što su mu naredili da ima u slučaju "Da vam zatrebaju.", ali stavio je tu i par onih koje je uvijek rado čitao. Ruske realiste pogotovo. Zeleni tepih je bio uredan i čist, u kutu ga čekaju dva naslonjača za čitanje i primanje gostiu, s izvrsnim viskijem. Tu i tamo je stajao neki ukusni cvijet, po zidovima neke lijepe slike, koje su sigurno skupe kao sigurnosne mjere za ured. Nema se šta prigovoriti, ovaj čovjek zna uživati! Na drugom kraju ga je čekao stol, a iza njega ono naj ljepše što ima u uredu. Veliki prozor, skoro preko cijelog zida koji čovjeka zasljepi sa svjetlošču. Kad se oči priviknu na to, vidi se prelijepi vrt zgrade u kojom se nalaze. Zelenila kud ti oko seže, s umjetnim minijaturnim vodopadima, malim mostovima, klupicama za odmaranje, i prekrasnim cvijećem u svim bojama. Mali raj na zemlji. Mora se priznati, njegovi poslodavci se brinu za radnu atmosferu zaposlenika.
Nabrzaka baci aktovku na stol, ode do malog stolića na kojem ugleda viski. Promisli da li bi popio kavu ili viski. Odluči se ipak za viski, koliko god se radovao toploj kavi, treba se malo i proslaviti uspjeh! Natoči si on jedan viski, stavi dvije kocke leda, sjedne u udobnu kožnu stolicu iza stola i lagano ga pijucka dok promatra taj raj na zemlji. "Uspjelo je, stvarno je uspjelo!". Osječao se da mu ništa nitko ne može! Sada samo čeka poziv poslodavaca, da mu čestitaju kao što su svi na ulazu u zgradu. Uzeo je neke papire sa stola, da ih malo prostudira uz viski. Sve je prošlo po planu, statistike to i pokazuju! Za ovakvo što bi sigurno dobio Nobelovu nagradu! Normalno da je ostalo u granicama etike...
Nakon prazne čaše viskija odšulja se on do ormara s knjigama i uzme si najdražu, "Kockar" od Dostoyevskog. No od uzbzđenja nije ni pratio knjigu. "Kad će nazvati? Možda osobno dolaze! Da! Mislim, nakon ovakvog uspjeha sigurno osobno dolaze po mene!" pomislio je dok je vraćao knjigu u policu s ostalim realistima. Sjeo je za stol, nije razmišljao o poslu. "Ne dolazi u obzir! Šta oni očekuju da ja rintam bez "hvala"?".
Uzeo je neke spise u ruke, samo da ih pregleda. Za svaki slučaj je uzeo kemijsku. Šta da poslodavci sada uđu, i vide njega marljivog kako radi? Ostavit će odličan dojam. Najedanput bljesak! Kao da ga je netko fotografirao! Lagano podigne pogled. Je li ovo neka šala? Šokirao se kada je zapravo vidio zadihanog mladića u svom uredu. U izlizanim trapericama koje su imale poznati mu kamen u džepu, zelenoj majici s natpisom "Rammstein", kratkom crnom kosom i sa onom famoznom "Bradom od 3 dana". "Samo malo, samo malo. Ti ne bi smjeo biti ovdje!" pomisli, ali ništa ne reče. Samo mu kemijksa ispade iz ruke. "Odkud njemu taj kamen u džepu?" Zazvoni mu telefon. Sporom kretnjom podigne slušalicu.
- Gospodine, osprostite što smetam ovako rano, ali instrumenti mi javljaju da ipak nije pošlo sve po planu...- kaže mu glas s druge strane linije.
- Znam...- izusti on.
Opet bljesak. Mladić nestade, i on ostade sam.
- Znam- nastavi on - skužio sam to...-
- Skužili ste? Ali kako? Gospodine meni instrumenti javljaju tek sad.- kaže glas zbunjeno.
- Nije bitno, stižem odmah u centralu, vi dotad pokušajte, POKUŠAJTE, bar to nekako sankcionirati!-
- Šta da napravim?- upita glas.
- Pošaljite automatsku jedinicu, čini mi se da je izolirani slučaj, ako ga automatska jedinica ne sredi onda pošalji specijaliste.- naredi on važno.
- Da odmah pošaljem specijaliste?-
- Ne. Ne može nam nauditi, pa nisu potrebne drastične mjere. Ja stižem a vi pošaljite automatsku jedinicu! ODMAH!- zdere se i zalupi telefon.
"Joj mene joj". Ne zna da li je bijesan, ili razočaran. "Šta će samo poslodavci reći?" pomisli, i krene u centralu.

Evo ovaj post baš pišem s plavim okom! Da, da, pobro sam prve prave batine u životu. Zašto pitate se? To se i ja pitam. Samo su me napali, isreketirali šakama i rekli "Kome ćeš sad jebat mater?" a ja momke vidio prvi puta! Još kad vam ih opišem odma je sve jasno! Crne jakne sa krznom na kapuljači, crna gelirana kosa obrijana sa strane! Drugim riječim stereotip za današnjeg, kako da kažem, prosjećnog momka iliti šminkera, koji ne razmišlja svojom glavom nego ide kud ide i većina, pa nosi jaknu ko i svi ostali (samo jedan primjer, ima tu još kosa, mobiteli, tenisice, glazba...) Baš sam magnet za sreću! Nije ni bitno što ja imam plavo oko ili slično, nego šta lije samo povod za takve stvari? Šta tim budalama prolazi kroz glavu? Da idu njih troje na mene jednog? Mislim, treba imati hrabrosti za to, ipak bit u većini i šorati nekog ko je sam nije lagana stvar! Dobro nisam bio sam, bio sam s frendovima ali smo se bili razdvojili i desilo se. A sad, možda su me zamjenili s nekim neam pojma. Ali opet, tako se tuć. Pet minuta kasnije sjedim u casinu (ne volim ih ali on je jedino radio u pola dva ujutro), sa sokom na stolu i ledom na oku i mislim si kako li je naša civilizacija propala! Ode naš svijet u kurac! Sada me šoraju, a kad je utakmica onda smo svi braća hrvati složni i nerazdvojni! Kda Igraju Dinamo (za kurac) i Hajduk (isti kurac samo na drugom mjestu) onda smo svi zagrepćani jaki i hrabri! Ma odite vi svi u PM! Važno je da lete šake, da teće piva i da krešti glazba! Meni je najviše krivo u svemu onom što mi se naše društvo pokazalo točno onakvim kakvo je, a ja kao pojedinac nemogu ništa promjeniti! Krivo mi je što ja poberem batina, koji je uvijek pošten prema svima, koji obavljam svoje školske dužnosti, vjerničke i slično. A budala prođe bez modrice ( i sigurno se cure lijepe na njega mamicu mu ...). Tako mi se gadi ovaj svijet u kojem živimo, pozitivne stvari se ismijavaju a negativne se uzdižu na nebesa! Tko čita knjige i voli slušati malo ozbiljniu glazbu dobiva komentare koji si ti papak, ko se šora okolo je faca! Jebite se svi!!!!!!!!! Odjebite, ja ću bit boem!

Evo sljedeći post je nastavak moje pripovijesti, dajte samo malo vremena da razdradim.

http://www.youtube.com/watch?v=u_ZzHuIXj7E link za sinkronizaciju od moga frenda i mene, dosta je stara možda 2 godine, al sad možete uživati u njoj!

Ostanite mi lijepi, zdravi i pametni!