Ne znam o čemu da pišem. Mislim, imam ideje za sljedeći nastavak pripovijetke ali ne da mi se to pisati ovako kasno. To ću vam ovih dana šiknuti tako da možete uživati u blagodatima mojih dijela (yea right!). Eto ga, rođendane sam proslavio (i to 2 puta i još su neka slavlja na vidiku), mamurluk me pere i tako to. No, kako ovo nije prosječni blog di se piše o kupovini kruha i neimaštini tampona, bubnut ću prvu temu koja mi padne na pamet. I šta li mi prvo pada na pamet? Meni sad prolaze kroz glavu. Moj buraz trenutačno na prvom izlasku svog života, starci su ga zvali da vide kak je pa je ispalo da se skrivaju u nekoj zgradi od nekih likova što su ih napali, i pogodili neku curu kamenon u glavu. Ostatak je sav zbunjen, tako da sad moji starci lete po njih. I ja nemrem vjerovati koliko seže ta ljudska glupost. Čemu sad to nasilje? Kvartovsko nasilje... Jebo ja njima svima mater, svako ko je ponosan na svoj kvart je impotentan zaljubljenik u rođenu majku. Pederi glupi, neka skinu svoje usne sa pivskih vratova i okrenu se neštu što vrijedi u životu a ne krvariti zbog betona. Betona ljudi moji! I šta mi (iliti ja, ne vjerujem da je previše ljudi na mojoj strani, jer su svi ponosni na svoj kvart) možemo učinuti protiv toga? Ništa, jer ću i na kraju najviše nastradati. Hjoooj, šta bi dao da neki naiđe na ovaj blog! Za svaki slučaj: Odi si prstenjačit mamu svoju, jer s kitom nemreš, tada ti se ne tješi kod susjede nego kod poštara a sestra ti se prodaje za prazne plastične boca da može dobit pare za ambalažu!
No dosta negativnih energija, sve će se pozitivno svršit. Uglavnom sjetih da sam pročito dosta dojmljivu knjigu. "Mobitel" - Stephen King. Onako, dosta sam bio skeptičan, jer je amerikanac. Svi mi znamo da amerikanci pišu samo bestsellere a bestselleri imaju samo radnju, nemaju dušu. Jebiga, moram priznati da je ova isto takva, ali samo na početku. Dosta me razočarao, jer ipak je to kao Stephen King, poznati pisac po kojim je knjigama snimljeno gro filmova. Ovo djelo je puno zagrada, digresija (nepotrebnih dakako, normalne digresije su potrebne svakom djelu). Recimo situacija di prolazi neko vozilo. Na jednoj stranici piše kako on prolazi, 5 stranica kasnije se spominje vozilo a u zagradi je napisao da ima roza natpis na sebi. Reko, ajd dobro, možda će biti potrebno kasnije. Otrpilike 300 stranica kasnije se nije niti spomenulo vozilo a kamoli njegov natpis. Šta nije odmah mogao napisati da vozilo ima roza natpis? To mi se dosta neprofesionalno čini. Ali kasnije me oduševilo, i uspjelo je pobuditi neke emocije. Što je dosad jedino uspjeo Murakami sa svojom knjigom "Tvrdokuhana zemlja čudesa i kraj svijeta". E da, to su bila vremena, kad sam čitao tu knjigu od Murakamia točno se na nekim scenama osjeti ona potreba ljudska za preživljavanjem, onaj strah i očaj kad čovjek oče ostati na životu, ljubiti i patiti... Hjoooj, ta scena u knjižnici kad lubanja svijetli... Ma zanjeo sam se. Vratimo se Kingu, na kraju se gospodin King dokazao kao dobar pisac. Ali tema nije ni tako loša. Jedan impuls je preko mobitela učinio sve ljude ludima. Počinju se ubijati, klati, krasti i slično. Oni koji nisu imali mobitele ili slično su ostali normalni i moraju preživjeti. Jako dobra knjiga, i na kraju mogu reći da ju vam preporučujem. Al čim pišem o nekoj knjizi razumije se da ju preporučujem, jer piše msam o knjigama kojie su mi se svidjele. Ima 364 stranice što će neke prestrašiti, ali isplati se pričitati knjiu, bar zbog iznenađujućeg kraja... No ne odajem niš od priče. Čitajte!
Evo, za nekog ko ne zna o čemu bi piso, dobro sam izbacio iz sebe. Živjeli mi svi i ostanite čistih tabana!
Post je objavljen 31.03.2007. u 23:37 sati.