O Alquimista
tražeći nešto drugi, ko i obično, nađoh dijelove iz coelhovog "alkemičara" na netu.. imam ih i sama zapisane neke, no ovdje je detaljnije..
tako me veseli činjenica što postoje ljudi koji osjećaju da imaju misiju širiti ljubav... tako sam ja ovu knjigu dobila na posudbu bez pitanja, prije par godina, točno kad sam kretala na svoj (i fizički i duhovni) put za Osobnom Legendom................
ne pamtim činjenice, pamtim smisao; sjećam se hrabrosti koju mi je dala ova knjiga neposredno prije mog raskrižja..i znam da je ostala u meni skupa s poantom, bez suvišnih riječi.............
" -Ne razumijem tvoje riječi- reče pustinja.
-Onda razumi da negdje u tom pijesku, na mene čeka žena.
I zbog toga se moram pretvoriti u vjetar.
Pustinja je na trenutak umukla.
-Dat ću ti svoj pijesak da vjetar može puhati.
No sama nemogu ništa učiniti. Obrati se vjetru.
Zapuhao je lagani povjetarac. Zapovjednici su promatrali
mladića iz daljine kako razgovara na jeziku koji nisu razumjeli.
Alkemičar se nasmiješio.
Vjetar je došao do maldića i dotaknuo mu lice.
Slušao je njegov razgovor sa pustinjom, jer vjetrovi uvijek sve znaju.
Prelaze cijelim svijetom, a ni na jednom se mjestu ne rađaju niti ne umiru.
-Pomozi mi-reče mladić vjetru.-Jednog sam dana u tebi čuo glas
moje ljubljene.
-Tko te naučio govoriti jezikom pustinje i vjetra?
-Moje srce-odgovori mladić.
Vjetar je imao mnoga imena. Tamo su ga zvali jugom,
jer su Arapi smatrali da dolazi iz zemalja gdje ima mnogo vode
i gdje žive crni ljudi.
U dalekoj zemlji odakle je dolazio mladić, zvali su ga levantom,
jer su vjerovali da donosi pustinjski pijesak i ratne krike Maura.
Možda u nekom mjestu, daleko od polja sa ovcama,ljudi misle
da se vjetar rađa u Andaluziji. No vjetar nije dolazio niotkuda,
niti je ikamo išao, i zato je bio jači od pustinje.
Možda će jednoga dana ljudi moći saditi drveće u pustinji, pa i
uzgajati ovce, ali im nikada neće uspjeti da zauzdaju vjetar.
-Ti nemožeš biti vjetar-reče vjetar.-Različite smo prirode.
-Nije istina-reče mladić.-Upoznao sam tajne alkemije,
dok sam sa tobom lutao svijetom. Imam u sebi vjetrove, pustinje, oceane, zvijezde
i sve što je stvoreno u Svijetu. Stvorila nas je ista Ruka i
posjedujemo istu Dušu. Želim biti kao ti,
prodirati u svaki kutak, prelaziti mora, skinuti pijesak koji pokriva
moje blago, približiti glas moje ljubljene.
-Čuo sam neki dan tvoj razgovor sa Alkemičarem-reče vjetar.
-On je govorio da sve ima svoju osobnu legendu.
Ljudi se ne mogu pretvoriti u vjetar.
-Nauči me da budem vjetar na nekoliko trenutaka-reče mladić.
-Tako da možemo razgovarati o neograničenim mogućnostima
ljudi i vjetrova.
Vjetar je bio radoznao, a to je bilo nešto što nije poznavao.
Volio bi razgovarati o tome, ali nije znao kako pretvoriti ljude u vjetar.
A toliko toga je znao!
Gradio je pustinje, potapao brodove, obarao čitave šume i šetao
gradovima punim glazbe i neobičnih zvukova.
Mislio je da mu nema granica, a ipak je tamo stajao mladić koji mu je
kazivao da ima još stvari koje bi vjetar mogao napraviti.
-To se zove ljubav.reče mladić, videći da je vjetar gotovo spreman
popustiti njegovoj molbi.
-Kada se voli, onda lako možeš biti bilo koja postojeća stvar.
Kada volimo ne moramo uopće razumjeti što se to događa,
jer se sve zbiva u nama samima, tako se ljudi mogu pretvoriti u vjetar.
Jasno, ako vjetar pomogne.
Vjetar je bio ponosan, ali su ga mladićeve riječi silno uznemirile.
Počeo je snažno puhati, podižući pustinjski pijesak.
No, ipak, morao je priznati da, premda je prošao cijeli svijet,
ne zna kako ljude pretvoriti u vjetar.
I nije poznavao Ljubav.
-Dok sam lutao svijetom, primjetio sam da mnogi ljudi govore o
ljubavi gledajući u nebo-reče vjetar,bijesan što mora priznati da i on ima
granice. -Možda bi bilo bolje pitati nebo.
-Onda mi pomozi-reče mladić.
-Ispuni ovo mjesto prašinom da mogu gledati u Sunce, a da ne oslijepim.
Vjetar tada zapuše svom svojom snagom, i nebo se ispunilo pijeskom,
a na mjestu gdje je bilo Sunce, ostao je tek zlatan krug.
U logoru je postalo teško bilo što razabrati. Ljudi su pustinje već poznavali taj vjetar.
Zvao se sammum,
i za njih je bio gori od morske oluje-jer more nisu ni poznavali.
Konji su njištali, a oružje se stalo zasipati pijeskom.
Jedan od zapovjednika na stijenama okrenuo se generalu i rekao:
-Možda bi bilo bolje da prekinemo sa tim.
Gotovo da više nisu ni vidjeli mladića. Lica su im bila pokrivena
modrim maramama, a oči su sada govorile samo o užasu.
-Prekinimo sa tim- navaljivao je je drugi zapovjednik.
-Želim vidjeti koliko je velik Alah-reče sa poštovanjem general.
Želim vidjeti kako se ljudi pretvaraju u vjetar.
No, zapamtio je imena dvojice koji su se prestrašili.
Čim vjetar stane, smijenit će ih sa njihova položaja,
jer ljudi iz pustinje se ne boje.
-Vjetar mi je rekao da poznaješ Ljubav- reče mladić Suncu.
-Ako poznaješ Ljubav, onda poznaješ i Dušu svijeta koja je od ljubavi načinjena.
-Odavde gdje jesam, vidim Dušu Svijeta-reče Sunce.
Ona razgovara sa mojom dušom, i onda mi zajedno pomažemo
biljkama da rastu i ovcama da traže hlad.
Odavde gdje jesam - a veoma sam daleko od svijeta-naučio sam voljeti.
Ako se malo više približim Zemlji, znam da će na njoj sve umrijeti,
i Duša će Svijeta prestati postojati. Zato se mi promatramo i volimo, o ja
joj dajem život i toplinu, a ona meni daje razlog za život.
-Ti poznaješ ljubav-reče mladić.
-Poznajem Dušu Svijeta, jer često razgovaramo na ovom beskrajnom putu Svemirom.
Kaže mi da je njezin najveći problem što su samo do danas samo rude i biljke
razumijevale da je sve samo jedno. A zato nije potrebno da željezo bude jednako bakru,
i da bakar bude jednak zlatu. Sve ima svoju točnu zadaću u jednome, i sve bi bilo
Simfonija Mira, da Ruka koja je sve to zapisala nije zastala petog dana Stvaranja.
-Tako je došao šesti dan-reče Sunce.
-Ti si mudro jer sve gledaš iz daljine-reče mladić.
-Ali ne poznaješ Ljubav. Da nije bilo šestog dana stvaranja, ne bi bilo čovjeka,
i bakar bi uvijek bio bakar, a olovo bi uvijek bilo olovo.
Sve ima svoju Osobnu Legendu, istina je, ali jednog će dana ta Osobna Legenda biti ispunjena.
Onda će biti potrebno pretvoriti se u nešto bolje, i dobiti novu Osobnu Legendu,
dok Duša Svijeta zaista ne postane samo jedno.
Sunce se zamislilo i odlučilo jače zasjati. Vjetar, kojem se razgovor svidio,
također je jače zapuhao, da Sunce ne bi zaslijepilo mladića.
-Zato postoji Alkemija-reče mladić.
-Da bi svaki čovjek tražio svoje blago, i našao ga ,
a potom htio postati boljim no što je bio u ptehodnom životu.
Olovo će ispunjavati svoju zadaću sve dok ga svijet bude trebao;
onda će se morati pretvoriti u zlato.
To rade Alkemičari. Pokazuju nam da i sve oko nas postaje bolje,
kada nastojimo biti boljima no što jesmo.
-A zašto kažeš da ne poznajem Ljubav?-upitalo je Sunce.
-Jer ljubav ne znači biti na jednom mjestu kao pustinja, niti lutati svijetom kao vjetar,
niti gledati na sve iz daljine kao ti.
Ljubav je snaga koja mijenja i poboljšava Dušu Svijeta.
Kada sam u nju uronio prvi puta, mislio sam kako je savršena.
No potom sam vidio da je ona odsjaj svih stvorenja,
i da ima svoje ratove i strasti.
Mi hranimo Dušu Svijeta, a zemlja u kojo živimo, bit će bolja ili lošija,
onoliko koliko mi budemo bolji ili lošiji.
Tada nastupa snaga Ljubavi, jer kada volimo, uvijek nastojimo biti boljima no što jesmo.
-Što hoćeš od mene?-upitalo je Sunce.
-Da mi pomogneš da se pretvorim u vjetar- odgovorio je mladić.
-Priroda me zna kao najmudrijeg stvora-reče Sunce.
-Ali neznam te pretvoriti u vjetar.
-Kome onda da se obratim?
Načas Sunce ušuti. Vjetar je slušao, i po cijelom će svijetu prenijeti kako i njegova
mudrost ima granice. Ipak nije moglo pobjeći od tog mladića koji je govorio
Jezikom Svijeta.
-Razgovaraj sa Rukom koja je sve zapisala-reče Sunce.
Vjetar je ispustio krik zadovoljstva i zapuhao jače nego ikada.
Šatori su se isčupali iz pijeska,a životinje se otrgle sa uzda.
Na stijeni su se ljudi držali jedni za druge, da ih vjetar ne odnese.
Mladić se tada okrenuo Ruci koja je Sve Zapisala.
I umjesto da joj štogod kaže, osjetio je kako Svijet šuti, te je i on ušutio.
Snaga Ljubavi navre mu iz srca i mladić se počne moliti.
Nikada prije se nije tako molio, jer bila je to molitva bez riječi i bez molbi.
Nije se zahvaljivao što su ovce našle pašnjak, niti preklinjao da proda
više kristala, niti molio da ga žena, koju je pronašao, čeka.
U tišini koja je uslijedila, mladić je razumio da pustinja, vjetar, i Sunce traže
znamenje koje je zapisala ta Ruka, te da nastoje ispuniti svoje putovanje
i razumjeti što je zapisano na običnom smaragdu.
Znao je da je znamenje rasuto po Zemlji i u Svemiru, i da njihova pojava
nema nikakav razlog ili značenje, te da ni pustinje, ni vjetrovi, ni sunca,
niti ljudi nisu znali zašto su stvoreni.
Ali ta je Ruka imala razloga sa sve to stvori, i samo je ona mogla činiti čuda,
pretvarati oceane u pustinje i ljude u vjetar.
Jer samo je ona razumjela da viša namjera gura Svijet prema točki gdje će
se šest dana Stvaranja pretvoriti u Veliko Djelo.
I mladić je uronio u Dušu Svijeta, i vidio da je Duša Svijeta, dio Božje Duše,
i da je Božja Duša njegova vlastita duša. I da može činiti čuda.
Paulo Coelho (Alkemičar)
|
