jel to znači dobiti izmučeni pogled u očima, a sve je počelo s ugodnim osjećajem ozbiljnosti. pa ograničenje po ograničenje, tamnica?
zaboraviti sve unatrag i mislti da se i onako nema što pamtiti, kad sve ide svojim tokom da bi postalo jednolično?
ne! no ono ispravno je ono što je rijetko. tako da malo ljudi zna da postoje ljudi koji dok su djeca imaju pogled starca, a kako stare u očima im iskri zaigrano popodne iza kuće i čežnja za nečim tako velikim kao što je provest večer maštajuć uz razgovor pod uličnom lampom..
zašto kasnije to postaje tako maleno i ništavno?
zašto kasnije sve postaje onaj osjećaj kao kad ti ipak zaprijete da dođeš isti tren, osjećaj na koji otupimo??? zašto ako mi postajemo ti odrasli koji su nas ograničavali?
možda upravo zato ;)
al neću se tako igrat.
ovdje vladaju moja pravila!
:P
znate ono nešto "ljubav je velikodušna, milosrdna..ne hvasta se.. bla bla"
to je dio za koji su svi barem čuli..
a ispravno je ono što je rijetko, blago je uvijek zakopano..
pa evo drugi dio iste pjesme:
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dode ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo covjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada cu spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, nada i ljubav
- to troje -
ali najveća je medu njima ljubav...
ne mora biti djelomično.. ali blago stoji na kraju puta, na vama je želite li doći tamo prije ili poslije, ili nikad.
kako je platon rekao, život je kao pećina u kojoj gledamo tek odraze slika. vani je čitava slika. do koje se može doći i za života.
kad stojimo na mjestu javljaju se strahovi, te mislimo da se bojimo puta. to je taj tek odraz. do cjeline se šeta. i šeta. i dođe.
Post je objavljen 03.11.2008. u 22:29 sati.