i realnost :D
dualizam..
"There are only two ways to live your life. One is as though nothing is a miracle. The other is as though everything is a miracle." --A. Einstein ...
i još ponešto, kud me misli odvedu
rekoh, neću svoje pjesme i eseje, al na blogu se ipak piše svoje misli..nisam odavna..
što mi se danas motalo po glavi, idemo redom:
Mit o vilama na Marjanu sačuvan je u splitskoj pučkoj pjesmi: "Pitat ću ja Merjan/ i merjanske vile/ko mi ono po njem/ rosno bere cviće". Predaja kazuje da su poznatoga splitskog ridikula Stipu Balu kao trogodišnje dijete bile otele marjanske vile i da su ga nakon dva dana našli ovdje kao slaboumnog tepavca. Sva naša brda imaju svoje vile, pa ni Marjan nije iznimka. Postoji i legenda o Mitru Karamanu, opjevanom splitskom Don Juanu, čije avanture bilježi jedna narodna pisma: "Gledao je Duje Bamba/ gori u Merjan/ kako jubi Marjetinu/ Mitre Karaman!"... Na Prvom vrhu Marjana ističe se Meštrovićev spomenik Luki Botiću
(http://www.sk-marjan.hr/marjan/index.php?option=com_content&task=view&id=150&Itemid=137)
(to je ono šta mi je vratilo osmijeh nakon par dana bezvolje, mašta..
doznah usmenom predajom, a sad tražim po netu, ovo je s jednog foruma, žena priča o svom ocu koju ju je TAMO vodio:)
Ali najviše se sjećam popodnevnih šetnji s njim, skalinadom do prve vidilice na Marjanu, odakle mi je pokazivao Split, pričao o svakoj važnoj građevini koju smo odatle vidjeli, o otocima koji su se nazirali u daljini, i opet, naravno o brodovima na pučini. Pa onda šetnje do zoološkog vrta, a za te šetnje posebno smo se pripremali, u džepovima uvijek nosili poslastice za neke od životinja. Imala sam tek nešto više od pet godina kad me je prvi put odveo u vidilicu koja se zove "Vilini dvori". S prve vidilice vidio se Split i puno toga oko Splita, a u ovu se silazilo stubama, usred šume i ništa se iz nje nije ni vidjelo osim borova! Upitala sam ga zašto se uopće zove vidilica kad se iz nje ništa ne vidi!?
"Ali vidi se, sve što želiš vidjeti", rekao je, "a oni koji su apsolutno dobri u njoj će vidjeti vile, zato se i zove tako..."
Vile su bile nešto najljepše što sam mogla tada zamisliti, silno sam ih željela vidjeti! Htjela sam postati apsolutno dobra, "dežurala" na ulici ako je nekome trebalo otići po slane srdele u staru konobu na dnu naše ulice, ili u dućan i stalno provjeravala koliko sam se "popravila" tražeći da me vodi u "Vilinske dvore", ali nisam postala apsolutno dobra! Zamišljala sam, sanjarila tamo, ali vile nisam uspjeti vidjeti!
Tada mi je otac pokazao male kamenice koje su postavili po marjanskoj šumi, u koje se skupljala kišnica. Danas znam da su to bila pojilišta za srne, ali otac mi je ispričao da u njima vile peru svoju zlatnu kosu. Zajedno sa mnom tražio je u njima i oko njih neku zlatnu vlas, jer vlasi otpadaju kad se kosa pere. "Ako nađeš zlatnu vlas, dobit ćeš mogućnost da postaneš apsolutno dobra", govorio mi je, a ja sam dugo živjela u uvjerenju da je nisam našla.
Svojoj princezi nikada nije govorio "ne" ili "moraš", ali je našao način da u mene usadi najbolje što je znao, dobrotu, vjeru u bajke, čuda..
Danas znam da sam našla vilinu vlas, samo mu to nisam stigla reći, ili jesam, ovim sada?
— Svi su stari Marjančani radili ovo što i barba Jere, pa tako i moj pokojni otac Ante. Brat od moga dida, Stipe Bala Ozretić, izgubija se ovde ka dite, u noći. Od šuštanja grana pomislija je da su to vile i vilenjaci, i od tada je bidan poludija, a ovaj dio poviše šetnice po njemu zovemo Vilini dvori. Bija je, znate, redikul, al je bija dobar ka kruv — priča Slobodan.
(http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050210/split05.asp)
neki žele reć da je čovik poludia čisto od straha čega već.. i to ko dijete.. oni ko znaju, a nisu vidjeli.. ma neka ih
ja vjerujem u sve u što se može vjerovat, ne u potpunosti naravno.. još :D.. zanosim se samo onim što se u moj kapacitet mašte uklapa, a vile eto jesu jedno od toga
ne kažem da možda i nije umisli, ali meni su sve verzije otvorene..
dakel izgleda da se samo zbog malenog psihotika to prozvalo vilinim dvorima..
ali našla sam još nešto zanimljivo - da na nekim mjestima zemlja prima svemirsku energiju, na nekima otpušta (ma nemoj, gle čuda, rekli bi mi sad ovi ''realni''.. no to naravno nije sve)
i čitam da energija se iznimno upija u dubrovniku, kojeg volim al ga ne vidjeh, te puntamici u zadru, kojeg mrzim i gledah, i da onda izlazi ko energetski vulkan na - vilinskim dvorima
tako da mjesto jest magično..
na to me jedan moj dragi skeptik pita- a koje je boje energija..žuta?
ah tim skepticima..sve je tako ''normalno''
da se razumijemo svak je skeptik u nekoj mjeri.. ja nisam u globalu, očito :), no uvijek se nađe neko ko vjeruje više od tebe u..(što god)
toliko me privlači ta vidilica koja ne služi za gledanje s nje... najbitnije je zavirit u sebe, onako pošteno.. tamo je cijeli svijet.
sve potrebno.
sa stvarima koje nas opčinjavaju postupamo zbunjeno.. ne postupamo.. odugovlačimo..
tako ja želim tamo, već sada, ali time bi je banalizirala..
da odem s nekim čisto tek tako, dođoh, vidjeh... ne pobjedih.. :) jer taj neko ide samo zbog mene
ić ću tamo jednom s jednom osobom kojoj će se žarit u očima, i neće ić priko volje.. neće ni biti volje, neće biti suprotstavljanja sudbini.
vjerujem.
ali što kada bi dvi osobe koje vjeruju, našle se skupa na potencijalno čarobnom mjestu i nadilazile ga u svojim srcima, onako strasno.. bojim se da se vile baš takvima ukazuju..
i onda završim u crnoj kronici, trupla nsiu nađena :) ma, zaboli me, ima osoba s kojima bismo bi i u drugu astralnu dimenziju ako treba
negdi mi je večeras palo oko i na izreku koja kaže da se život mjeri brojem trenutaka koji oduzimaju dah, a ne brojem udisaja..
vjerujem u dobro i zlo, dvije sile, što sam starija to jače... učim.
a prva lekcija je ta da oni jako bijeli ne smiju se dodirivati s onim suprotnim.
jer kad ti suprotnost postane bliska, djeliš s njom istu realnost..
i ne primjetiš više kad se realnost promijenila, svoje talente zakopavaš spontano, ostavljaš ih sa strane (krivoga) puta.
jer zlo nije samo masakr i obmana, zlo je svako skretanje s pravoga puta.. kad osoba koja je mogla širiti svjetlost, upadne u tamnu stupicu, i postane mlaka i izgubljena.
svakom se to može dogoditi, posebno onim ljudima koji su otvoreni.. ni ne primetiš.. da ljudi koji su dobri te živciraju, a da te upravo potpuna suprotnost lakše privuče, to joj je cilj..
i nije onda bitna tvoja inteligencija, kad racionalizacija ode u krivom smjeru.
lako je reći..ja ne bih ovo, ja sam pametna.. to sam često radila.. a sad uviđam da mudrost počinje tamo kad shvatiš koliko si zbunjen i slab.
pisala sam tako tu, nadobudno, kontra onih šta su se tukli.. i voljela ispravno. a isto sam se skoro probudila u nasilnoj vezi, tko zna..
naiem, manipulacije je lijepa stvar, svaki početak također.. sjedite pod zvijezdama, pričate dugo.. (razumijevanja iskrenog nema, razumiju se tvoje riječi, iz pristojnosti više..no to su tad nijanse..više nisi sam, u zabludama..srljaš u one realne :)
žene su pretpostavljam još bolje manipulatorice.. ah, hirovitost.. pa maskirana samoživost kao ranjivost
tako da ja sam se bila izvukla.. iz potencijalne destrukcije nakon jako kratko, ko i obično.. koliko god samnaivna, toliko sam i drska pa sa mnom maske padnu..
il možda varam se.. nije moja zasluga.. ko kaže das ne bi racionalizirala dok ne dobijem šamar.. ako sam mogla oko toga da meni obraća prigušenim bijesom i sebičnim zahtjevima koji su bi bili normalni, jer kao to je do tuđih trauma, svi ih imamo, ljubomoru pod ljubav.. i tako to krene, uzima maha..
ne dopuštajte si to, ko što sam rekla.. oči varaju, nečije ponašanje, cijela uloga.. može biti samo krinka.. istina je u nama i treba spriječiti da manipulacija zatrpa tu vidilicu..
e da.. ta moja zabluda je relativno davna, al je evo ponovno promatram u novom svjetlu.. ko sve one knjige koje čitamo više puta kroz život
..zato jer se prisjećam jedne stavri koaj mi je vjerojatno otvorila oči, te unutrašnje..
ili su nam drugi ljudi anđeli, spontano, što mi je jasno ko dan..ili možda ipak prošeta ponekad i onaj pravi anđeo.. krila ne mora imati.. jednostavno napravi veliku stvar - spašava život ili ga vraća na pravi put..
tako je moj zabludom dragi prigovarao mi što mu ne mogu reći ''ono što njemu treba'' (da ga volim) ..apsurd iz ove perspektive, uz sve ostalo.. a ja stojim s nogom u zavoju, natučenom i ne mogu hodat
on me cijelo to vrijeme niej tia dignit.. na hitnu kad me vozia morala sam sama niz skale..
al gotovo je čim pokucaš na kriva vrata.. dušu prodaješ i racionalizacija ''on je takav'' slijedi spontano.. jer ipak podijelite dotad neke lijepe trenutke,.. farsa..
zanimljivo je šta slučajni prolaznik nije znao za njegov odnos prema meni šepavoj, ta dva dana.. ja sam stajala, on isto kraj nekog zidića..
prođe čovjek i kaže (ne mosu se doslovno sjetit, al sad kužim da nije to bio smisao svega) - zašto joj ne pomogneš kad je boli
a moj ..ah.. kaže - ma probit ću je nogom
(i to naravno sve u šali, ako mi smo par i malo se ljutimo jedno na drugo)
(a sve tako jednostvno, mi smo - dva svijeta)
čovjek je skinia masku njemu, a to je spas.. onaj putokaz koji ti kaže vrati se tamo di si uša u ovu zabit..
nikakva situacija sama za sebe, niti moja silna pamet..
to je ustvari bilo - čudo.
inače,ajmo malo o lijepim stvarima, o Ljubavi..
duuugo nisam znala što je to.
sad znam koliko je mlobrojna ta s velikim Lj.. posebno u današnej vrijeme .. često sam gledala parove i mislila da su sretni
sad znam da imaju rok trajanja
jer ponekad vidim onaj par od kojeg te prođu trnci, onaj sklad.. kad je jedan osmijeh na dva lica
ne bi to znala, da nije do ljudi koji su mi je pokazali.. jer u djetinstvu me se volilo, ali mi se usadilo krivu predodžbu.. da je ljubav teška i boli i..
a onda su došli jedna cura i jedan momak..
sad kad gledam - u isto vrijeme
a ipak mi je trebalo dugo da povjerujem u njihovu iskrenost
jer to je smisao ljubavi, da te vodi i uči, a ne da je IMAŠ
ona je onaj putokaz kojeg sam spomenula
jer život nije ništa drugo doli put bez stajanja
a ugodnije je hodat uz razgovor ugodni, tečni i iskreni
evo na nekom forumu na nekoj temi - mali ljudi koje ćete pamtiti
Upravo mi je to palo na pamet čim sam vidjela pridjev : mali.
Zašto mali pobogu!?
Svi ljudi koje pamtimo, bez obzira pamti li ih svijet, su veliki ljudi.
Evo, za početak, ovo je osoba koja ima posebno mjesto u mom životu.
Osoba koja mi je pružila oslonac kada sam ga god trebala.
Osoba za koju znam da će mi pomoći kada će mi god to biti potrebno.
Osoba u koju imam bezgranično povjerenje i valjda jedina osoba na ovome svijetu koja me nikada ničime nije povrijedila.
Osoba koju iznimno cijenim, poštujem i volim!
Ona je jedna izuzetna žena, čiju prisutnost ljubomorno čuvam u svom životu.
I zato, veliko joj hvala što me voli!
Jer ponekada, zbilja nisam osoba koju je lako voljeti.
Moja najbolja prijateljica, koja na slici drži moje najveće blago u životu.
i slika njenog djeteta i prijateljice..
to je to
kako je reka hermann (hesse) - if I know what love is, it is because of YOU
ljubav nije teorija
nije znanje
ona je mudrost, vid.. ponekad neki moraju malo duže bit slijepi.. al ond ate vodi dok ne progledaš .. i tada je još uvijek uz tebe.. ona se ne gubi
jer je vječna.. a uči te kako cijenit vremenitost i iskazat pažnju onome koga sutra možda neće biti pred tobom.. iskazat je ko da je zadnji dan,bez racionalizaciej
iz duše
|
