,,Zivot nosem klimatskim promjenama zna prilicno iscrpljivati. Danas sve mogu, hodati na rukama, plivati, plesati, letjeti, nositi svijet u zubima, imam nadljudsku snagu i upravo bolesni optimizam. Svijet je jos mlad, lijep i saren i sve je moguce. Volim i mrzim i vristim i smijem se i placem. Nosi me ljubav. Pa me poslije nosi apatija. Pa prestane. Pa je opet sve sareno pa je opet sve sivo. Pa placem. Danas ne. Danas je suncano i danas mogu i volim i volim i mogu pa opet mogu pa opet volim i mogu i volim... nosi me ljubav i mogu je imati dovoljno za sve. Danas. Vani je toplo i suncano, trcim po ulici i razmisljam kako je lijepo trcati, kako je lagano, kako cu se, ako tako nastavim, samo odlijepiti od tla i zamahnuti krilima. A jos jucer je bilo drugacije. Fatalizam me zamara, iscrpljuje, te promjene je ponekad nemoguce podnositi. I ta moja racionalizacija... kad ti je sve crno ili bijelo, moras racionalizirati da bi se sjetila da je sivo. Nezdravost bipolarnog pogleda na svijet da se rijesiti lijekovima, ali opet, ako se odreknem svojih raspolozenja, ako se odreknem depresija i padova, kako cu ponovo letjeti? Volim svoje euforije. Ne dam svoje suncane dane. Meni sunce sja jace nego drugima.''
= preuzeto s ovog bloga
evo još jedan blog koji po meni odskače:
sve naše ponosne predrasude
Post je objavljen 14.09.2008. u 17:08 sati.